Šahist Robert James "Bobby" Fischer bio je simbolični heroj Hladnog rata, čovjek koji je sam srušio sovjetsku šahovsku imperiju i pretvorio drevnu igru u globalni spektakl. Odrastao je uz samohranu majku Reginu i stariju sestru Joan, seleći se iz grada u grad. Kad mu je sestra sa šest godina poklonila jeftini šahovski set kupljen u trgovini slatkišima, nitko nije mogao slutiti da je time pokrenula lavinu koja će promijeniti povijest. Igra je ubrzo postala njegova opsesija. Dok se njegova majka brinula da provodi previše vremena sam, Bobby je gutao šahovsku literaturu i igrao bezbrojne partije sam protiv sebe.
S trinaest godina odigrao je partiju protiv iskusnog majstora Donalda Byrnea, koja je zbog briljantne i neočekivane žrtve dame ušla u anale kao "Partija stoljeća". Već sa 14 godina postao je najmlađi prvak SAD-a, a s 15 i najmlađi velemajstor na svijetu, srušivši sve dotadašnje rekorde. Osvojio je osam američkih prvenstava, a na onom 1964. ostvario je rezultat koji nikada nije ponovljen - pobijedio je u svih 11 partija, postigavši jedini savršeni skor u povijesti turnira. Svijet je gledao u čudu, ali Fischer je imao samo jedan cilj, postati svjetski prvak i srušiti sovjetsku dominaciju koja je trajala desetljećima. Na putu do meča za titulu, u Kandidatskim mečevima 1971. godine, učinio je nezamislivo. Prvo je sovjetskog velemajstora Marka Tajmanova, a zatim i Danca Benta Larsena, pobijedio identičnim, gotovo uvredljivim rezultatom 6:0. Takva dominacija bila je bez presedana. Svijet je bio spreman za konačni obračun, dvoboj koji je nadilazio sport. Bio je to sraz Istoka i Zapada, komunizma i kapitalizma, kolektiva i pojedinca, sve sažeto na 64 crno-bijela polja.
U ljeto 1972. godine, u Reykjavíku na Islandu, Fischer se suočio sa svjetskim prvakom Borisom Spaskim. Cijeli planet pratio je "Meč stoljeća". Fischer, uvijek nepredvidiv i težak, svojim je zahtjevima doveo meč na rub otkazivanja. Kasnio je, žalio se na kamere, buku, stolicu, a drugu je partiju čak predao bez borbe. U Washingtonu je zavladala panika. Osobno ga je nazvao tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger i poručio mu da se bori za svoju zemlju. Fischer se vratio za ploču i, nakon početnog zaostatka od 2:0, počeo mljeti Spaskog. Njegova pobjeda rezultatom 12,5:8,5 bila je više od sportskog trijumfa; bila je to seizmička pobjeda za Ameriku u jeku Hladnog rata. Šah je postao globalni fenomen, a "Fischerova groznica" zahvatila je svijet. U SAD-u se članstvo u šahovskoj federaciji udvostručilo. No, upravo na vrhuncu slave, počeo je njegov strmoglavi pad.
Samo tri godine kasnije, 1975., Fischer je trebao braniti naslov protiv novog izazivača, Anatolija Karpova. Postavio je niz uvjeta, od kojih su neki bili razumni, a drugi bizarni, no ključni je bio onaj da meč nema ograničen broj partija i da prvak zadržava titulu u slučaju rezultata 9:9. Međunarodna šahovska federacija (FIDE) odbila je taj zahtjev, a Fischer je, vjeran svojoj tvrdoglavosti, jednostavno predao titulu bez borbe i nestao s lica zemlje. Sljedećih 20 godina proveo je u potpunoj izolaciji, a o njemu su kružile samo glasine o paranoidnom ponašanju i bizarnim uvjerenjima.
Iznenada, 1992. godine, Fischer se vratio. Prihvatio je ponudu od pet milijuna dolara za neslužbeni revanš protiv svog starog rivala Spaskog u Jugoslaviji, koja je tada bila pod sankcijama UN-a. Američka vlada upozorila ga je da krši zakon, no na konferenciji za medije u Beogradu, Fischer je pred kamerama doslovno pljunuo na službeni dokument američkog Ministarstva financija. Pobjedom je zaradio 3,35 milijuna dolara, ali je postao bjegunac. Više se nikada nije vratio u domovinu. Živio je kao izgnanik u Mađarskoj, na Filipinima i u Japanu, a njegove javne izjave postajale su sve mračnije. Njegov antisemitizam, unatoč vlastitom židovskom podrijetlu, postao je otvoren i virulentan, a nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. šokirao je svijet izjavom da "pozdravlja taj čin" i da želi vidjeti Ameriku "zbrisanu s lica zemlje". Heroj Amerike postao je njezin ogorčeni neprijatelj.
Godine 2004. njegova odiseja dosegla je dno. Uhićen je u zračnoj luci u Tokiju zbog korištenja nevažeće američke putovnice i proveo je osam mjeseci u pritvoru, suočen s izručenjem u SAD. Dok je svijet uglavnom zaboravio na nekadašnjeg prvaka, jedna ga zemlja nije. Island, domaćin njegovog najvećeg trijumfa, ponudio mu je državljanstvo iz humanitarnih razloga. U ožujku 2005. Fischer je sletio u Reykjavík, grad u kojem je postao kralj, sada kao slobodan čovjek, ali i kao sjena onoga što je nekoć bio. Ondje je živio povučeno, okružen malim krugom prijatelja koji su ga štitili od svijeta. Njegov najbliži prijatelj bio je Garðar Sverrisson, u čijoj je zgradi živio i čija je obitelj postala i njegova.
Posljednje godine života proveo je u borbi s teškom bolesti bubrega. Odbijao je operacije i većinu konvencionalnih lijekova, vjerujući u prirodne metode liječenja. Bolovi su postajali sve jači, a njegovo tijelo sve slabije. U agoniji, često je tražio samo ljudski dodir. Njegov prijatelj, psihijatar Magnús Skúlason, kasnije se prisjetio Fischerovih riječi: "Ništa ne umiruje kao ljudski dodir." Krajem 2007. stanje mu se drastično pogoršalo i naposljetku je, iscrpljen, pristao na povratak u bolnicu. Preminuo je 17. siječnja 2008. u 64. godini života, simbolično, koliko je i polja na šahovskoj ploči. U skladu s njegovom željom, pokopan je u tajnosti, na malom groblju crkve Laugardælir, daleko od očiju javnosti koju je prezirao, u prisutnosti samo petero ljudi. Njegova ostavština ostaje složena: s jedne strane, tu su njegovi revolucionarni doprinosi igri, poput Fischerovog sata i šaha 960, te knjiga My 60 Memorable Games, koja se smatra remek-djelom.
Otvori KEKS Pay
