Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 3
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
VELIKI INTERVJU ZA VL

Eduardo da Silva otvoreno o poznatom Hrvatu: Pogriješio sam što sam mu vjerovao...

Eduardo da Silva, Mario Mandžukić
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
1/11
08.03.2020.
u 07:00

– Nisam ljutit. Vidjeli smo se nekoliko puta, pozdravili smo se. To je nogomet i sve razumijem. Samo mi je smetalo što mi je u četiri oka kazao da će me pozvati – kaže Eduardo

Njegov put do zvjezdanog statusa, era u Dinamu, a posebno ona u dresu naše nacionalne vrste u kojem je zabio 29 pogodaka u 64 utakmice, posebna je emocija većini nogometnih zaljubljenika. Eduardo da Silva (37) na završetku je karijere. Svi se sjećamo Arsenala i strašne ozljede iz 2008. godine koja ga je zaustavila na putu prema vrhuncu. Nakon epizoda u Šahtaru u dva navrata (2010. – 2014. i 2015./2016.), Flamengu (2014./2015.), Atlético Paranaenseu (2017./2018.) i zadnje u Legiji iz Varšave, odlučio je, čini se, malo “stati na loptu”. Iako, priznaje da ga i u 37. godini intrigira igranje na profesionalnoj razini.

Sin bi me mogao nadmašiti!

Javio se iz Brazila gdje će u sljedećim mjesecima odlučiti o svojoj budućnosti.

– Odlučio sam živjeti malo u Brazilu, dok djeca ne narastu, a nakon toga planiram se vratiti u Europu. Došlo je vrijeme da se posvetim obitelji. Zadnjih četiri-pet godina u kratkom smo vremenu promijenili dosta država. Kći Lorena sada ima 14 godina, a sin Matheus uskoro će napuniti devet. Svaki put kada bi se kći priviknula na novu sredinu i na nova prijateljstva, morali smo mijenjati mjesto boravka i seliti se, počeo je Dudu.

Hoće li se vratiti u Hrvatsku?

– Postoji mogućnost da ostanemo i u Riju. Želio bih u Europu, a ako se odlučimo na taj korak, to će svakako biti Hrvatska jer je to moj dom.

Zanima li sina nogomet?

– Obožava ga! Čak je postao i malo ovisan o njemu. Prije godinu i pol počeo je ozbiljno doživljavati nogomet. Tada je, naime, počeo gledati Cristiana Ronalda. To mu je najdraži igrač. No, sada je počeo pratiti i Messija, Mbappéa... Voli igrače koji zabijaju puno golova. Ali zaljubio se i na utakmicama Svjetskog prvenstva 2018. godine. Počeo je skupljati sličice, dresove, na internetu je gledao europske zvijezde. Kada je lani došao u Rio, ostavio sam ga da u nogometnoj akademiji trenira nogomet. Vidim da uživa, to mi je najvažnije. Ide mu u školi, ali samo mu je nogomet u glavi.

Gleda li tatine utakmice?

– Prije godinu dana počeo je gledati i moje utakmice, stalno mi postavlja pitanja vezana za nogomet.

Možda i nadmaši oca?

– Ma bit će bolji od mene.

A kakve su vaše ambicije?

– Razmišljam o puno stvari. To je valjda normalno. Želim ostati u nogometu. Nisam službeno završio karijeru. Možda se ukaže još koja ponuda, pa ću onda odlučiti. Ako me pitate što bih volio raditi, u ovom trenutku sam najbliže radu za neki od klubova. Skautiranje i snimanje igrača. To mi se sviđa. Ne bih želio odmah u menadžerski posao, ali određeno posredovanje u nogometu me zanima.

U Brazilu ima puno nogometaša, možda nekog novog Eduarda dovedete u Hrvatsku?

– Vidjet ćemo. No, sada je to puno teže jer ima jako puno skauta i menadžera i te mreže su dosta razgranate.

Zanima li vas trenerski posao?

– U Ukrajini sam osigurao trenersku licenciju. Volio bih jednog dana probati. Možda ne odmah biti glavni trener, već pomoćnik. No, sada sam u fazi kada razmišljam da moram puno učiti.

Kakvi su kontakti s Hrvatskom?

– U Hrvatskoj sam često. Kada sam u Europi, obavezno svratim u Hrvatsku. Bio sam za prošli Božić i Novu godinu, a do tog dolaska prošlo je godinu dana. To mi je bio najdulji period da nisam došao u Zagreb. Planiram doći u lipnju.

Jeste li u kontaktu s nekim iz Hrvatskog nogometnog saveza?

– Pozvali su me da budem ambasador HNS-a na Europskom prvenstvu. Jedva čekam da to bude službeno i da se opet vratim u reprezentaciju i da se malo podsjetim na stare dane. Ipak je to za mene posebna emocija.

Biste li možda voljeli trajno raditi u HNS-u?

– Budući da sada ne igram, svašta mi se vrti po glavi. Pa i maknuti se iz nogometa, uložiti novac u nešto drugo. Iskreno, razmišljao sam i o tome.

Jeste li zadovoljni karijerom?

– Ma kako ne! Prezadovoljan sam svime što sam napravio u nogometu. Posebno što sam prošao nakon ozljede kada sam vjerovao u povratak. Igrao sam dosta godina u velikim klubovima, reprezentaciji, velikim natjecanjima.

Kakve vam emocije sada naviru kad se sjetite dolaska u Dinamo?

– Došao sam sa 16 godina, 1999. godine, tada u Croatiju. Sjećam se kada sam se vozio u zrakoplovu, čitao sam o remiju Croatije s Manchester Unitedom na Old Traffordu. Bio sam svjestan da dolazim u veliki klub. Došao sam na tromjesečnu probu. Došao sam u kadete. Bila je to jedna od najboljih generacija. Niko Kranjčar, Marko Marić, Dario Bodrušić... U juniorima su bili Zahora, Koretić...

Jeste li u tim danima razmišljali o tome da će vam karijera krenuti baš u tom zvjezdanom smjeru?

– Kao i svako dijete koje voli i igra nogomet, imao sam svoje snove. Htio sam postati veliki nogometaš i igrati za velike klubove. Najteže mi je bilo nametnuti se u Dinamu. Nakon probe, sa 17 godina otišao sam na posudbu u Sesvete, pa u Inter Zaprešić. Prvi profesionalni ugovor potpisao sam s 18 godina. S 19 sam počeo igrati za prvu momčad Dinama. Tada sam osjetio da mi je to prilika da se dokažem. Sve nakon toga došlo je prirodnim putem. Počeo sam dobro igrati za Dinamo, onda se pojavila mogućnost igranja za mladu hrvatsku reprezentaciju. U toj selekciji sam dobro igrao, dobio sam priliku u A-selekciji. Nisam razmišljao odmah o Arsenalu, samo mi je bilo važno da budem najbolji gdje god igram. Nisam razmišljao o trenutačnim problemima ili eventualnoj nostalgiji prema Brazilu. Znao sam da samo moram naporno raditi i strpljivo čekati svoju priliku. U Dinamu nikada nisam imao loše trenutke. Dobro, ako izuzmemo onu “ligu za bedaka”. To mi je bio težak trenutak jer je uloženo puno u tu momčad, a rezultat je izostao.

Pratite li današnji Dinamo?

– Pratim stalno. Čitam novine, pratim ljestvicu. Nažalost, nemam priliku često gledati utakmice, samo one u Ligi prvaka. Dinamo je ondje gdje treba biti. Svake godine igra Ligu prvaka, jasno je da se kvaliteta cijelog sustava diže. Malo je nedostajalo da plavi prođu skupinu. Siguran sam da će sljedeće sezone imati još veću šansu proći tu skupinu u Ligi prvaka.

S kim iz reprezentacije ste u kontaktu?

– S Lukom kontaktiram porukama, a najviše sam u kontaktu sa svojim kumom Ognjenom Vukojevićem i Darijom Srnom. No, uvijek nekog sretnem kada sam u Zagrebu.

Kako gledate na ovu današnju reprezentaciju?

– Sjajno. Hrvatska igra stalno na velikim natjecanjima, a o uspjehu u Rusiji ne treba posebno pričati. Sve što su ti dečki napravili i dosegnuli, zaslužili su. Kada sam ja igrao, uvijek nam je malo nedostajalo. Sjećam se one utakmice protiv Turske, pa na Euru u Poljskoj kada smo imali Španjolce i Talijane u skupini. U Brazilu je nedostajalo malo. Sve je to sada došlo na svoje, posebice u Rusiji. U Brazilu svi hvale hrvatsku reprezentaciju, čude se kako tako mala država stalno proizvodi tako kvalitetne nogometaše.

Što znate o Zlatku Daliću?

– Znam ga jako dugo vremena. Još iz doba kada sam u Dinamu igrao protiv Varteksa. Ako se dobro sjećam, tada je Varteks, poslije Dinama, igrao najljepši nogomet.

Možete li povući paralelu između Dalića i Slavena Bilića?

– Teško mi je uspoređivati jer me Dalić nije trenirao. Ne može biti isti, ali obojica imaju dobre trenerske karakteristike.

Slaven Bilić odigrao je važnu ulogu u vašem igračkom razvoju.

– Za njega me vežu najljepše emocije moje karijere. Ne čujemo se baš prečesto, no znam da ga uvijek mogu nazvati, kao i on mene. On mi je dao priliku u mladoj i u A-reprezentaciji. Proveli smo zajedno osam godina, dvije u mladoj i šest u A-reprezentaciji. Nakon SP-a u Njemačkoj, došao je umjesto Zlatka Kranjčara. Imao je hrabrosti gurnuti tri igrača Dinama u A-reprezentaciju, mene, Luku Modrića i Vedrana Ćorluku. Sjećam se, bilo je dosta kritika i otpora u Hrvatskoj. Nikada nisam vidio da u važnim utakmicama reprezentacije, kvalifikacijama za Euro ili SP, u udarnoj postavi igraju tri igrača iz Dinama. Na kraju, nas trojica smo dokazali da je to bio dobar potez.

Što danas za vas znači Hrvatska?

– Osjećam ponos. Kada mi danas netko u Brazilu spomene Hrvatsku, djelujem kao ambasador. Svima govorim da dođu na hrvatsko more. Trudim se napraviti dobru reklamu.

Koje se utakmice posebno sjećate u reprezentaciji?

– Neću sada kao svi kazati da mi je svaka najdraža. Meni su dvije protiv Engleske najdraže. Prva je u pobjeda 2:0 u Maksimiru kada sam zabio gol glavom između Johna Terryja i Rija Ferdinanda, u to doba najboljih svjetskih stopera. Druga je, naravno, ona u gostima kada smo pobijedili 3:2.

Odlazak u Arsenal (2007. – 2010.) bila je potvrda vaše klase, no mi tu epizodu, nažalost, pamtimo i po strašnoj ozljedi.

– Ta ozljeda spriječila me da napravim i veću karijeru. Rijetki su nakon ozljede vjerovali u mene. Samo sam ja vjerovao da se mogu vratiti i igrati na vrhunskoj razini. Navijači i mediji gledali su me drukčije. Iako, za reprezentaciju sam zabio više pogodaka nakon ozljede,nego u razdoblju prije. Prije ozljede znao sam promašiti golove, dodati krivo loptu, pa je sve bilo super. Nakon ozljede su me svi drukčije gledali. Kada bih pogriješio, svi su tvrdili da je ozljeda preteško breme za novi uspon.

Jeste li ikada kontaktirali s Martinom Taylorom koji vas je ozlijedio 2008. godine?

– Nisam nikada. Niti bih ikada htio s njim razgovarati o tome.

Strašna ozljeda sigurno vas je zaustavila na putu do još većih svjetskih klubova.

– Ja sam igrao na toj razini. Arsenal je bio jedan od najvećih klubova u to doba, osim Barcelone igrao je najljepši nogomet u Europi. Mi smo u to doba bili uvijek drugi-treći u Engleskoj. Samo smo u to doba za suparnika imali izuzetno jak Manchester United. U to doba imao sam osjećaj da smo mogli osvojiti Ligu prvaka.

Jeste li u kontaktu s nekim Arsenalovim igračima iz vašeg doba?

– Jesam, s Bacaryjem Sagnom, desnim bekom te momčadi. Zatim s Gilbertom Silvom.

Nije točna informacija da ste uložili novac u jedan engleski niželigaški klub?

– Ma ne. Tamo imam jednog prijatelja kojeg sam upoznao dok sam igrao za Arsenal. On igra za taj amaterski klub. Imamo zajednički projekt oko internetske stranice za prodaju nekretnina. Kada sam u siječnju bio u Londonu, slikao sam se s dresom te momčadi, ništa više.

Kakav danas nogomet volite gledati?

– Ma Messi, brate mili. Imao sam priliku igrati pet puta protiv njega. Samo jednom igrali smo neriješeno, četiri puta smo izgubili. To je nešto nadnaravno. Jednom prilikom zabio nam je četiri komada, izgubili smo 0:4. Igrao sam protiv Cristiana Ronalda u Manchester Unitedu i Real Madridu. To je vrhunska razina, no Messijev osjećaj za loptu, nitko se ne može mjeriti s njim. Gledao sam malo i Zinédinea Zidanea i Ronaldinha, ali za mene je Messi broj jedan.

Kojeg trenera posebno pamtite?

– Ima ih puno. Svaki na svoj način. Nikola Jurčević dao mi je pravu priliku da igram u Dinamu. Važan mi je i u kadetima bio i Đuro Bago, Ante Čačić u Interu iz Zaprešića. Zatim, pokojni Josip Kuže s kojim smo, nakon one “lige za bedaka”, osvojili prvenstvo. Poseban osjećaj je bio raditi s Arsèneom Wengerom. To je pak posebna razina. Čovjek koji malo priča, ne filozofira, samo pokaže...

I sa Zlatkom Kranjčarom koji vas nije vodio na SP 2006. godine?

– Pogriješio sam jer sam vjerovao u Kranjčara. Nakon tog iskustva, nisam više vjerovao u ljude koji su u nogometu. Ja sam igrao kod Kranjčara protiv Izraela. Bio je to moj prvi nastup za reprezentaciju. U to doba igrao sam za mladu reprezentaciju. Ako pogledate statistike, zabijao sam sve pogotke za mlade. Jednom sam se vraćao s neke utakmice mlade reprezentacije, u zrakoplovu je pored mene sjeo Zlatko Kranjčar i obećao mi da ću ići na SP. Kazao mi je da za mladu moram igrati jer je to Slaven tražio. Bio sam tada najbolji igrač HNL-a. Ne znam zašto me nije zvao.

Nisam se osjećao dobrodošao

Jeste li oprostili Kranjčaru?

– Nisam ljutit. Vidjeli smo se nekoliko puta, pozdravili smo se. To je nogomet i sve razumijem. Samo mi je smetalo što mi je u četiri oka kazao da će me pozvati.

Biste li se jednom htjeli vratiti u Dinamo?

– Naravno da bih htio. Dinamo mi je sve dao. No, cijeli narod zna što se dogodilo između mene i bivšeg dopredsjednika Dinama... Imao sam priliku doći u Dinamo nakon Arsenala i kada su krenuli javni problemi između mene i Zdravka Mamića, no nisam se osjećao dobrodošao. Osjetio sam da više nisu topli prema meni. Nakon toga nisam htio više ići tamo.

Niste u kontaktu s Mamićem?

– Od 2007. godine nemamo nikakav kontakt.

Znate li što se događa s njime?

– Pa... Znam, ali ne pratim baš... Ne bih htio o tome previše – zaključio je Eduardo da Silva.•

Ključne riječi

Komentara 23

BR
Brandfackel2
07:28 08.03.2020.

Ne volim Mamića, ali njegov doprinos uspjesima hrvatskog nogometa je neupitan i vjerojatno nenadmašiv. To su činjenice. Zato i Eduardo bježi od razgovora o Mamiću jer dobro zna da bi bez Mamića umjesto igranja u Arsenalu, najvjerojatnije brao banane u Brazilu...

Avatar Illyricum31
Illyricum31
03:00 09.03.2020.

a no zanimljivim se zlocinima i kriminalnim radnjama bavi anacionalne libralno-komunisticka kamarila ka i sami nasi neprijatelji iz zagreba, kajkafci slovenci o ostali ne-hrvati, zar nije tako? tili bi oni Brazilcima, azijcima i afrikancima dijeliti drzavljastva da bi nastupali zaa nacionalnu vrstu onog ca po etnicitetu nisu, a u isto vrime bi tili i hrvatskog covika otirat od nj repke da bi nastupa za nacionalne vrste nekog drugog do svog, mozda katara, merike ili canade ili drzavi di je rodjen, jer u tome vide da mogu stetit nacionanom bicu cime se po samon ideoloskom opredjeljenju primarno bave. zato bi oni nas svit koji se rodi vanka tili otirat od hrvatskog, a brazilce, arape, afrikance, azijance i ostale ugurat da predstavljaju travestiju od nacionalne igre kakvi je to slucaj tamo di je anacionalni komunist i liberal korin spustija. jedini koji dolaze u obzir nastupati za nasu nacionalnu vrstu su oni Europljani koji se asimiliraju u nas svit, a od granice sa grckom do granice sa Italijom sve pripada nasem coviku i triba nastupati za nasu nacionalnu vrstu i smatrati se hrvatima. ca je Dukljanin no crveni Hrvat na primjer. ili Albanski covik. to je nasa Ilirska krv i moze nastupati i predstavljati nase nacionalno bice, a brazilci, azijci, afrikanci i arapi to nisu.

Avatar Illyricum31
Illyricum31
19:23 08.03.2020.

zar nije sramotno stanje da imamo prestavnike drzava koje nisu nacionalne i ne prestavaljaju svoje narode, no su umjetne i kvazi-drzave, a neke cak i toliko minijaturne da su izgleda polisa kakvi je slucaj sa luksemburgom, lihtensteinom, andorom et al.. kurdi kojih je skora 50 milijuna u svitu ne mogu nastupati na naticanjima naroda, a andora moze. ili bih koja je protektorat kojeg cine 3 naroda, i ka i Velika Britanija koja ne nastupa na narodnim naticanjima ne bi smila po pravilima i samoj logici bit u utrkama naroda. to su tako neke stvari koje coviku razum vridjaju, a tu su naravno i kupovine igraca via drzavljanstvon kakvi je slucaj sa Brazicima kakvi je ovi nas.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije