Jedan od razloga zašto volimo nogomet jest što se ta igra stalno mijenja. Tako je teško ocijeniti tko je zapravo najbolji igrač u povijesti, jer svaka generacija igrala je neki drugi nogomet neusporediv s igrom 20 godina prije ili poslije. Ipak, kada je o trenerima riječ, rekli bismo da će se teško naći netko dovoljno hrabar da ospori kako je vjerojatno najbolji trener u povijesti Sir Alex Ferguson. I José Mourinho i Pep Guardiola karizmatične su figure, s vrstom trofeja koje u svojoj tribini drži Vicente del Bosque ne može se uspoređivati doslovno nitko iako ih Sir Alex brojčano ima više.
No ipak, Sir Alex je nešto drugo. Rijetko, gotovo nikad, nije se u nogometu događalo da jedan tako velik klub poput Manchester Uniteda toliko ovisi o jednome čovjeku kao o Alexu Fergusonu. Nakon njega ni ljudi koje je osobno označavao svojim nasljednicima, pa in sam Mourinho, nisu uspjeli učiniti ništa. Kada se 2013. godine oprostio od klupe, bio je to posebno tužan dan za nogomet. Ispostavit će se i tužniji za Manchester United. Kada je 2015. godine objavio knjigu “Leading”, autobiografiju sebe kao trenera, izgledalo je to kao konačna mirovina. I doista, u mirovini je Sir Alex i ostao. Ipak, nitko nije besmrtan i vječan, tako ni legendarni trener, čak ni onaj koji je toliko nebrojeno puta svoju momčad vadio iz izgubljene utakmice i u zadnjim minutama. Digresija – završno s 2019. godinom Manchester United u Premiershipu je 32 puta pobijedio nakon što je gubio na poluvremenu, bolji je jedino Tottenham s 37. Svejedno, prije tri godine dogodila se utakmica koju je gotovo izgubio.
Nije mogao govoriti deset dana
Zbog krvarenja u mozgu završio je u bolnici, bilo je teško nogometnoj javnosti i razmišljati je li moguće da će nedugo nakon završetka karijere otići na takav tragičan način. No, kao u karijeri, nakon izgubljenog poluvremena, Sir Alex pobijedio je na kraju. Poslije operacije oporavio se, i to dovoljno da napravi još jednu biografiju, ovoga puta kroz vlastite žive riječi u kameru, i to još pod redateljskom palicom svojeg sina Jasona. “Sir Alex Ferguson: Never Give In” emitirat će se krajem ovog mjeseca na Amazonu. Trenutak je odabran vrlo spretno. Upravo će 26. ovog mjeseca Manchester United imati priliku konačno osvojiti jedan važan trofej, bit će to finale Europske lige protiv Villarreala koji je u ranijoj fazi natjecanja izbacio Dinamo iz Zagreba. Samo nekoliko dana kasnije prikazat će se ovaj film. Kada je o Sir Alexu toliko toga napisano i ne znaju se samo poneki sitni detalji, zašto je potrebno da se trenera sada već u poznijim godinama, danas mu je 79, muči s još jednom biografijom, pa makar ona bila i tako posebna da je radi njegov sin, a svoj život prepričava on sam?
Prvi je razlog pragmatičan, gotovo ironično hladan, škotski poseban. Jason Ferguson želio je biti siguran da će sjećanja njegova oca sigurno ostati zapisana iz prve ruke jer težak udar koji je preživio prije tri godine ostavio je mogućnost da um velikog trenera ipak malo-pomalo počne načinjati demencija. I da nam tako ostanu sjećanja o Sir Alexu iz glave nekih drugih. Pa tako film i počinje s nekoliko pitanja iz trenerove prošlosti, čisto da se valjda i sam Jason, nakon njega i gledatelj uvjeri da je legendarni trener još uvijek onog lucidna uma zbog kojega smo toliko puta gledali utakmice najvažnijeg kluba u njegovu životu, Manchester Uniteda. Jer, Ferguson nakon operacije nije mogao govoriti 10 dana, bilo je prirodno da se i sam upita hoće li tako i ostati i, još gore, ima li još nečega što mu nisu rekli da bi se moglo dogoditi. Krenuli smo, nakon pitanja o točnoj adresi gdje je rođen, koji je datum njegova vjenčanja, pa onda i tko je bio organizator putovanja momčadi Aberdeena kada je on bio tamo, u gledanje filma. S bojazni da će sve ispasti tek obiteljska memorabilija sina koji se uplašio blizine smrti zbog očeve nedavne bolesti, pa nećemo dobiti ništa novo. Na kraju, odgovor na pitanje čega se sjeća na dan 5. svibnja 2018., dan kada je imao udar, odgovor je bio – ničega.
Ali bili smo u krivu. Repeticija povijesti velikog trenera iz njegove vlastite glave doista je nešto potpuno drugačije od prisjećanja tih istih utakmica ili čitanja o njima iz pera čak i vrhunskih autora, pa čak i na stranicama neke od brojnih Fergusonovih biografija. Na ovaj film Jason i njegov otac potrošili su 18 mjeseci, s time da su već 2016. godine počeli snimati seriju kraćih intervjua s detaljima o trenerovu životu. Očekivano odličnu produkciju pomogli su Andrew Macdonald koji je radio Trainspotting te John Battsek koji iza sebe ima brojne dokumentarne filmove, i sportske, o, recimo, Andyju Murrayu. Upravo je njihova ideja i bila da film režira Jason Ferguson. Očev udar samo je učvrstio tu odluku i ubrzao nastajanje ovog filma. Dojam je da se on zapravo doista nije promijenio, unatoč mirovini i ozbiljnoj zdravstvenoj situaciji. O svojoj povijesti, u kojoj je najvažniji dio s Manchester Unitedom, priča hladno, bez uzbuđivanja, onako kako je tu uvijek činio pred javnošću, ne i na klupi ili u svlačionici, a opet s dovoljno strasti koja otkriva da ga neke stvari i danas dotiču iako je od njih prošlo čak i više od 30 godina.
Pet članova obitelji u filmu
Alexu Fergusonu nakon krvarenja u mozgu prije tri godine davali su tek 20 posto šanse da preživi. Vjerojatno i zato su pred kamere sa svojim sjećanjima pristali izaći i Ryan Giggs i Eric Cantona, dvojica igrača koja će trener istaknuti osobito važnima u svojoj karijeri. Ne i Roy Keane, iz nepoznatih razloga odbio je sudjelovati u ovom filmu uskraćujući mu zaokruživanje ovog hommagea Alexu Fergusonu. Šteta, no i ovako je ovaj novi film o njemu izniman. Za njega su odabrana razdoblja koje je očito sam smatrao najvažnijima u svojem životu, koja su vezana za najvažnije njegove klubove – djetinjstvo i put do prve momčadi Dunfermlinea, igranje u Rangersu kao jedan od rijetko neuspješnih perioda Fergusonova života, sjajan trenerski period u Aberdeenu, Manchester United s posebnim fokusom na prepoznavanje talenta Ryana Giggsa, dovođenje Erica Cantone te osvajanje Kupa/Lige prvaka. Pet je članova obitelji Ferguson sudjelovalo u ovom filmu, uz same Alexa i Jasona i supruga mu Cathy, sinovi blizanci Darren i Mark Ferguson. Od nogometaša Ryan Giggs, Eric Cantona, ali i jedan kojega, ako bi ga se uopće i spominjalo, onda bi to bilo u gotovo mrzilačkom kontekstu – Gordon Strachan.
Ovaj je škotski igrač, naime, igrao pod Fergusonom kad je ovaj bio trener Aberdeena, ali samo da bi tajno potpisao predugovor s njemačkim Kölnom. A onda nije otišao ni tamo nego je potpisao upravo za Manchester United 1984. godine kada je trener bio Ron Atkinson. Ali dogodilo mu se da je Atkinson smijenjen nakon dvije sezone, a u klub je došao upravo Ferguson. Čak je to i potrajalo tri sezone prije nego što ga je Sir Alex prodao u Leeds 1989. Nije to za Strachana ni ispalo tako loše jer će 1992. godine s tim klubom osvojiti englesko prvenstvo. No za Fergusona je on bio čovjek kojem se nije moglo vjerovati pa je tako u svojoj autobiografiji “Managing My Life” iz 1999. godine za Strachana napisao kako mu ne bi ni u najvećoj žurbi okrenuo leđa. Strachan je i sam u svojoj autobiografiji priznao da su tenzije između njih dvojice bile takve da je morao biti oprezan čak i kada bi se njihovi klubovi susreli u nekom natjecanju. I baš je u tome Jason Ferguson prepoznao dobru priliku, upitao je Strachana da se pojavi u filmu i ovaj je – pristao. – Učinilo mi se to dobrim za dio o Aberdeenu koji je na put do velike momčadi krenuo s treninga u lokalnom parku, bio sam siguran da Strachan ne bi odbio biti u takvoj priči – rekao je.
Bila je to i više nego dobra procjena jer je nekadašnji izbornik škotske reprezentacije pokazao više emocija nego što se očekivalo za razgovora, toliko da je Jason zamolio oca da se javi Strachanu. I došlo je do velikog pomirenja, dvojica su Škota završila na ručku i izmirila se. Ipak, iako vrlo perspektivan igrač u Dunfermlineu gdje je igrao odlično, upoznao je i neuspjeh u Rangersu. Tamo je otišao u za ono doba rekordnom transferu između dva škotska kluba za 60.000 funti. No nakon početnih uspjeha, stiglo je finale kupa 1969. godine u kojem je skrivio prvi gol loše čuvajući Celticova kapetana Billyja McNeilla pa je degradiran u juniore da bi onda konačno i napustio klub. Ovdje je Ferguson osobno potvrdio nešto što je izbjegavao praktički u svakoj priči o svojem životu. U Rangersu su ga, naime, neki krugovi uzeli na zub jer mu je supruga Cathy – katolkinja.
– Jedan me od direktora upitao je li točno da mi je žena katolkinja. Rekao sam da je. Pitao je jesmo li se vjenčali u crkvi. Odgovorio sam da ne, nego kod matičara. Rekao je: “Ah, u redu onda.” Ali, bio je to trenutak kada sam iznevjerio sebe. I ne samo sebe nego i svoju suprugu koja je predana katolkinja. Trebao sam mu reći neka odjebe, zaista sam trebao – rekao je Sir Alex. U filmu nema ničega o obitelji Glazer ili propaloj Superligi, sve je usmjereno samo na lik velikog trenera i ono što je sa svojim sinom procijenio da treba ostati zapisano živom riječi. A svakako je to slavni period koji je kao trener proveo u Aberdeenu. Kada govorimo o najvećima ikad, već jedan detalj odmiče Alexa Fergusona od drugih trenera. – Ovisio sam kao trener o svojem pamćenju. Danas na utakmicama gledate kako treneri nešto zapisuju dok igra traje. Nikada to nisam radio, uvijek sam ovisio o svojem pamćenju, a posebno je snažan za mene bio svaki odlazak u svlačionicu. Ne mogu shvatiti zašto bi treneri bilježili nešto dok je utakmica. Sagnete glavu, a padne vam gol – mišljenje je velikog trenera.
Napio se i završio u zatvoru
Ta vrsta predanosti jedan je od razlog zbog kojih je Sir Alex najveći. No isto je tako činjenica da je malo nedostajalo da se uopće u životu ne bavi nogometom. Igrajući kao 19-godišnjak za St. Johnstone, sjeća se kako mu je otac bio zacrtao karijeru, a to se njemu nije sviđalo pa su se i posvadili. Došao je i još veći problem, a to je da mladi igrač nikako nije uspijevao doći do prvog sastava. Pa je počeo petkom navečer izlaziti. Nakon što se jedne takve večeri dobro napio, potukao i završio u zatvoru, predao se, neće biti nogometa. Ali nije imao snage sam otići pa je muljao trenera na različite načine. Tako je jednom prilikom nagovorio bratovu djevojku da glumi njihovu majku i javi treneru da ima gripu. Samo, to je majka i doznala, naljutila se.
– Nismo imali kupaonicu kod kuće pa sam s prijateljima otišao do bazena i vratio se oko sedam. Iz majke se dimilo: “Izvoli na telefon i ispričaj se treneru.” Opet je glumio, stavio je maramicu preko slušalice kako bi se doista doimao prehlađenim. No bilo je to nešto drugo, rekao mi je da ima previše ozlijeđenih, pa igram sutradan protiv Rangersa na Ibroxu. Zabio sam tri i to mi je promijenilo život – sjeća se legendarni trener koji se tako pomirio i s ocem koji je odjednom postao entuzijastičan zbog sinovljeve karijere, sve do epizode u Rangersu nakon čega je igračka karijera Alexa Fergusona ostala pristojna, ali nije bila i vrhunskom. Čvrstinu je stekao na početku, igrajući za Queen’s Park kao tinejdžer. Ta shvaćanja pokazao je u Aberdeenu s kojim je razbio pravilo po kojem samo Celtic ili Rangers mogu biti prvaci Škotske. S tim klubom koji nije imao ni gdje trenirati bio je prvak, ali je i 1983. osvojio Kup pobjednika kupova pobijedivši putem i Bayern München i Real Madrid.
– Morao sam zvati obalnu stražu kako bih doznao kada se povlači plima da bi bilo mjesta za trening. Igrači su dolazili u termohlačama jer je znalo biti i -25 stupnjeva – sjeća se vremena u kojem su prije treninga livadu u parku morali počistiti od psećeg izmeta. I onda je prešao u Manchester United. Malo je danas, nakon svih tih godina, poznato da je prve tri sezone Ferguson u svojem klubu trpio nemoguće uvrede i poniženja. Publici je bilo dosta ponižavajućih poraza, pogotovo protiv gradskog rivala Cityja od kojeg su u jednoj utakmici izgubili čak s 5:1. Nije svega bila pošteđena obitelj kojoj je također bilo teško snaći se u klubu koji je bio po svemu nekoliko puta veći od Aberdeena. – Ovo ne ide. Nećeš ovdje uspjeti, ubija nas ovo – rekao mu je jednom najstariji sin Mark. Nije se dao, ostao je iako baš nitko oko njega nije vjerovao da može preokrenuti situaciju. – Stvar je bila u mladim igračima. Tu smo imali velikog napretka, želio sam oživjeti ovaj klub na način kako je to učinio Matt Busby nakon avionske nesreće, s fantastičnim mladim igračima. Obično ljudi percipiraju United kroz njegove velike igrače poput Ronalda ili Keanea. Ali u to doba važni su bili Beckham, Giggs, Scholes, braća Neville. Znao sam da ćemo uspjeti, trebao sam samo potporu uprave – sjeća se Ferguson. Prvih svojih dana u Manchesteru shvatio je da je ta politika praktički napuštena, klub je imao tek dva skauta. U filmu je jedan igrač na kojeg su ga novi skauti kojima je preplavio grad uputili, prvi u grupi velikih tog zlatnog doba, Ryan Giggs. – Bio je hitar, usko stajao, stabilan, plesao je po igralištu, imao je sve znakove za budućeg velikog igrača. Bio je u tom trenutku veliko iznenađenje– rekao je. Nije bilo uobičajeno da trener prve momčadi ode gledati negdje nekog tinejdžera.
Zbog Giggsa je to učinio. I bilo je teško, mediji su se okrenuli protiv njega, praktički ga proglasili smijenjenim, publika je vikala: “Fergie out!” Jer, u prosincu 1989. nije dobio nijednu utakmicu. To je bilo to, gotovo. Ostao je samo FA kup. Polufinale se igralo u gostima protiv Nottingham Foresta koji je vodio Brian Clough. Ovaj sastav bio je na glasu kao klasična momčad za kupove, išao im je taj sustav natjecanja. Fergusona i ekipu toliko prepunu ozljeda da se do utakmice nije znalo tko će uopće igrati, izvukli su navijači. Ona temeljna skupina vjerovala je do kraja i uspjeli su, čekalo ih je finale s Crystal Palaceom. Vjerovao je u sebe, ali i znao da ne smije griješiti. Jima Leightona doveo je iz Aberdeena govoreći kako se radi o najboljem golmanu u Velikoj Britaniji. No ovaj je u finalu podbacio, jedva 3:3. Ferguson je donio tešku odluku, Jim više ne može na gol. I doista, Les Sealey branio je nemoguće u drugoj utakmici, rezultat je bio 1:0 i Ferguson ostaje trener. Giggs: Unosio se u lice i derao Svi ti veliki igrači koji su igrali za njega u Manchester Unitedu imali su jednu zajedničku osobinu – mentalnu čvrstinu. Takve je imao u Aberdeenu, cijelu gomilu takvih u Unitedu. Ako takvu osobinu nisi imao, nisi mogao ni proći kroz juniore, ma koliko si bio talentiran. Sam Giggs u filmu je posvjedočio da to doista nije bilo lako. – Nisi znao što si mogao očekivati od njega. Unosio bi ti se u lice i derao se, nisi znao što ćeš. Gotovo bi se potukao s igračima! A imaš samo 18-19 godina. Otac me napustio kada sam imao 14, imao sam samo djeda i trenera, doista je to bio kao neki odnos s ocem – sjeća se. U jednoj se utakmici to posebno iskazalo, finalu Lige prvaka 1999. godine. Nakon trostruke krune u Engleskoj u finalu ih je čekao Bayern. Do tri minute prije kraja gubili su 1:0. Priznao je novinaru Guardiana koji je dobio rijedak privilegij da porazgovara sa Sir Alexom koji mu se povjerio kako je u tom trenutku ipak izgubio nadu.
– Jesam li mislio da ćemo ipak pobijediti? Nema šanse! Već sam razmišljao o tome što ću reći igračima u svlačionici: “Odigrali ste odličnu sezonu…” A onda smo dobili – rekao je. – Nikad se predaj! To sam uvijek govorio, od početka, a to mi je vjerojatno i najbolje što sam mogao smisliti i reći. Nema predaje, nikad se ne predaj – kaže na kraju filma veliki trener. Uz sve velike zvijezde koje su došle iz juniora, jedan je igrač bio posebno važan. U ranije spomenutoj autobiografiji Ferguson je rekao da, ako je igdje postojao igrač rođen za Manchester United, onda je to Eric Cantona. I jedino se takav temperament i mogao nositi s Francuzom kojemu te 1992. godine već bilo dosta nogometa. – Bio sam na nekoj utakmici u Parizu, našao sam se s Michelom Platinijem. Pitao me zašto ne bih doveo Cantonu. Kako, pa vidiš da ima problema. Rekao je da je on sjajan momak, samo ga nitko ne razumije – prisjetio se trener. I nije se dogodilo odmah, nego nakon Leedsa s kojim je Cantona bio prvak, a onda u drugoj sezoni pokazao svoju goru stranu. – Ako se u bilo čemu u životu ne osjećam slobodnim, poludim. I on je znao točno što meni treba. Psihološki. Bio je dovoljno čvrst da se nosi s bilo kakvom osobnošću. Ali da bi došao do te slobode koju je on nudio, morao si je zaslužiti. I da si sretan što imaš takvu slobodu. Zato sam toliko naporno radio, na sve načine nastojao to ostvariti. Za njega bih bio dao život – rekao je Cantona.
>> Pogledajte veliki razgovor s Robertom Prosinečkim
glavno da je u pozadini Covid 19 plakat- a ljudi boluju od mozdanog udara, srca, raka, i milijun drugih bolesti.