Donna Vekić ovih dana boravi u rodnom Osijeku, gdje se na njezinu inicijativu održava First Slam, prvi međunarodni teniski turnir u svijetu namijenjen djeci do devet godina. Riječ je o posebnom sportskom događaju kojim je hrvatska tenisačica još jednom pokazala koliko joj je stalo do razvoja tenisa među najmlađima, ali i do toga da svoj međunarodni ugled i bogato iskustvo iskoristi kako bi pomogla novim generacijama sportaša.
Donna je 36. igračica svijeta, sa sjajnom karijerom iza sebe, ali počeci su, kao i gotovo svim sportašima, bili teški.
– Bilo je puno odricanja, tenis nije jeftin sport pa su roditelji trebali uložiti i puno novca. Bez njih danas ne bi tu bila. U ono vrijeme kad sam počinjala ni uvjeti nisu bili dobri pa smo često morali putovati na treninge izvan Hrvatske. Ništa mi nije bilo teško jer sam bila dijete. Već kao tinejdžerica osvajala sam turnire, sa 16 godina bila sam među top 100 igračica, a prvi WTA turnir osvojila sam sa 17 godina, bilo je to u Kuala Lumpuru. Kada sam osvojila prvi WTA turnir, bilo mi je veliko olakšanje jer sam prije toga igrala dvaput u finalu i dvaput sam izgubila. Gubila sam finala prvo u Taškentu, a onda u Birminghamu – rekla je svojedobno za Večernji list.
Dugo ste u profesionalnom tenisu, dugo ste u ritmu treninga i nastupa, stalno ste na putovanjima. Neki misle da je lijepo biti tenisačica, ali?
– Nije lako. Primjerice, bila sam dva tjedna u New Yorku, a nisam ništa vidjela osim hotela i teniskih terena. Svaki su dan treninzi i obveze su toliko naporne da nemam snage ni za što. Ljudi misle da živim glamurozno, a daleko je to od istine. Što se tiče hrane, sama si kuham, ne odlazim previše u restorane. Ne mogu sad reći da sam nekakav kulinarski ekspert, ali znam napraviti sjajne lazanje. Kada bih god došla u rodni Osijek, uvijek bi mi mama ili ujna napravile lazanje. Kako sam sve manje išla u Osijek, morala sam ih sama naučiti raditi.
Tenis nije bio prvi sport koji ste trenirali?
– Nije. S četiri godine roditelji su me upisali u sportsku gimnastiku koja je u Osijeku bila jako popularna. Baš se ne sjećam ništa iz tog vremena, osim gimnastičkog trikoa koji je bio jak lijep. Tko zna, možda ga negdje imam sačuvanog. Život me nekako odveo u tenis. Sport je inače bio logičan izbor jer su svi u obitelji bili sportaši. Tata je bio nogometni vratar, mama je bila atletičarka, baka je predavala tjelesni odgoj. Kao mala imala sam jako puno energije pa sam morala u neki sport. Sigurno nisu bila u to vrijeme neka velika očekivanja od mene, barem što se tiče sporta. Tenis sam počela trenirati sasvim slučajno. Sjećam se da sam uoči prvog odlaska na teniske terene izvrnula gležanj na trčanju. Nije bilo ozbiljno pa me ta ozljedica nije spriječila da odem na prvi trening.
Je li prerani ulazak u svijet profesionalnog tenisa uvjetovao kasniju veliku krizu rezultata?
– Bilo je tu puno stvari koje su se dogodile, možda je najstresnija bila operacija koja je za mene bila šok. Stanka je bila jako duga, htjela sam požuriti na terene pa sam igrala s bolovima u koljenu gotovo godinu dana. Nisam bila strpljiva, ali sreća da sam imala obitelj uz sebe, moj teniski tim koji mi je bio velika potpora. U tom razdoblju čak sam razmišljala da odustanem od tenisa. Bila sam daleko od top 50 igračica i to me je jako frustriralo. Tko zna kako bi sve to završilo da nisam presjekla i rekla – u redu, sad ćeš napraviti dužu stanku i dok se potpuno ne oporaviš nema više igranja.
Otvori KEKS Pay
