U samo nešto više od godinu dana, Dinamo je u svoje redove doveo četiri potentna U-21 nogometaša iz europskih giganata. Iz Barcelone su stigli 21-godišnji Španjolci Sergi Dominguez i Dani Rodriguez, iz Bayerna 20-godišnji Šveđanin peruanskih korijena Matteo Perez-Vinlöf, a posljednji je u tom nizu 19-godišnji francuski ofenzivac koji je nedavno pristigao iz Paris Saint-Germaina, Noah Nsoki.
Bez ijednog U-21 Hrvata
Ono što je za početak posebno važno za istaknuti kod sva ova četiri mlada nogometaša jest činjenica da su baš svi zaigrali u ligaškim utakmicama prve momčadi za navedene klubove. Dakle, nije riječ o nekim 'otpacima' iz akademije kojih su se klubovi tek tako lako riješili. Uzevši u obzir da Barcelona, Bayern i PSG imaju redom glomazne akademije u kojima se tisuće i tisuće 'klinaca' pokušava probiti, činjenica da su ovi nogometaši uspjeli biti među onih 0,01 posto koji na kraju dođu do seniorskog nastupa i više nego dovoljno govori o kakvim je potencijalima riječ. Na kraju krajeva, Dominguez i Perez-Vinlöf taj su potencijal prilično snažno i dokazali prošle sezone na samom terenu.
Nema nikakve sumnje da je ovaj novi trend fantastičan za Dinamo. Put koji je prije nekoliko godina utabao Dani Olmo sjajno je došao hrvatskom prvaku u kontekstu pregovaračke poluge za privlačenje talenata koji zaista nisu tek bili prolaznici u svojim nogometnim akademijama. Za primjer, Nsoki je bio kapetan U-17 momčadi PSG-a. Prije nekoliko godina ovakvi poslovi za Dinamo bi bili nezamislivi, pa je u kontekstu poslovnog i reputacijskog napretka ova situacija sjajna za klub.
Međutim, postoji druga strana ove priče koja nije sjajna, a glasi. Naime, što nam ovaj novi Dinamov trend govori o razvoju domaćih talenata? Definitivno ne dobre stvari. Naime, u dosadašnjim natjecateljskim utakmicama (tekst je napisan prije uzvrata trećeg pretkola Lige prvaka s Kauno Žalgirisom), Dinamo u zapisniku nije imao nijednog domaćeg nogometaša do 21 godine. Klub koji je godinama, pa i desetljećima bio najvažniji izlog za domaće mlade nogometaše, od Modrića i Kovačića pa sve do Baturine i Sučića, sada je odjednom po tom pitanju gotovo pa kompletno 'suh'.
I to nije krivica Dinama, već generalno hrvatskog domaćeg nogometa, odnosno sustava rada i razvoja na hrvatskom teritoriju. Kada bacimo pogled na Transfermarkt i izvučemo hrvatske nogometaše do 19 godina s najvećom tržišnom vrijednosti, samo se jedan od tih deset nogometaša nalazi u hrvatskom klubu, 18-godišnji stoper Raul Kumar iz Istre. Preostalo društvo čine Luka Vušković (Brighton), Patrice Čović (Werder), Ljubo Puljić (Atalanta), Bruno Durdov (Gornik), Leon Jakirović (Inter), David Vujević (Zürich), Oliver Lukić (Hartberg) i Filip Pavić (Bayern). Kako bismo shvatili koliko je to zapravo poražavajuće, vrijedi istaknuti jedan podatak. Od 20 najbolje rangiranih zemalja svijeta prema Fifinoj rang-ljestvici, nitko nema toliko malo najistaknutijih talenata koji igraju u domaćoj ligi. U redu, to je razumljivo za velike zemlje poput Engleske, Francuske ili Španjolske, zemlje s jakim ligama, ali čak i zemlje poput Senegala (2), Maroka (2), Japana (7), SAD-a (9) Švicarske (6), Belgije (7), Urugvaja (8), Meksika (9) i Norveške (8) imaju veći udio igrača koji igraju u svojem dvorištu među 10 najvrednijih igrača do 19 godina iz te zemlje.
Na prvi pogled netko bi možda i rekao "pa to je sjajno, hrvatski talenti su toliko kvalitetni da su već prepoznati i na velikom inozemnom tržištu". Da, u tome ima nešto istine, ali ipak je puno važnije pitanje zašto se ovi momci nisu imali namjeru dulje zadržavati na domaćim travnjacima, ili kod nekih pak, zašto se uopće nisu ni htjeli razvijati kod kuće, iako su imali tu mogućnost. Odgovor je jednostavniji nego što se na prvu čini; zato što sustav rada s mladim nogometašima u Hrvatskoj nije ni približno kvalitetan u odnosu na brojne druge zemlje, pa čak i zemlje koje u konačnici iznjedruju manje talentirane nogometaše.
Debelo zastarjeli procesi
U odnosu na zemlje kao što su Poljska ili Češka, a posebice Belgija, hrvatski trenažni, razvojni, nutricionistički, mentalni i brojni drugi procesi prilično su zastarjeli. To će vam bez zadrške potvrditi svaki iole ozbiljniji čovjek iz navedenih područja. A budući da su mladi igrači (i njihovi timovi) danas znatno pametniji i informiraniji nego što je to prije bio slučaj, sve češće vrlo rano shvaćaju da si jednostavno moraju pružiti što veću priliku za što boljim i kvalitetnijim razvojem, a to u svojem dvorištu neće dobiti.
Naravno, ovdje ne govorimo o pojedinačnim klubovima, već o prosječnom stanju u hrvatskom nogometnom sustavu. Rezultati sami kazuju da princip "ma naši nogometaši su talentirani, iskemijat će oni nešto kad odu van i postati igračine" naveliko šteti hrvatskom klupskom nogometu. Dinamo je ovu manu iskoristio na iznimno pametan način za sebe i uspješno se okrenuo najvećim akademijama svijeta, no nemaju svi naši klubovi takav luksuz. Ako se procesi ne moderniziraju, situacija će u budućnosti biti još i lošija.
Otvori KEKS Pay
Hrvatski nogomet ulazi u razdoblje u kojem više nije dovoljno pozivati se na tradiciju, kvalitetu škole nogometa i činjenicu da smo desetljećima proizvodili igrače za najveće europske klubove. Ako se pogledaju objektivni pokazatelji poput Transfermarkta, vidljivo je da Hrvatska danas nema širinu mladih igrača visoke međunarodne tržišne vrijednosti kakvu je imala prethodna generacija. Sama vrijednost reprezentativnog kadra još uvijek je respektabilna, ali prosječna dob reprezentacije i činjenica da najveće vrijednosti nose uglavnom već afirmirani igrači upozoravaju da se približava kraj jedne iznimne generacije, dok nova još nije proizvela dovoljan broj igrača međunarodne klase. Problem zato nije u tome što Hrvatska odjednom „više ne zna igrati nogomet“, nego što je statistička baza iz koje smo nekada mogli birati postala uža. Dinamo, primjerice, ima ukupnu vrijednost momčadi od oko 70 milijuna eura, ali istodobno gotovo 38 posto kadra čine stranci, što pokazuje da i vodeći hrvatski klub sve više kvalitetu mora tražiti izvan vlastitog sustava proizvodnje igrača. Hrvatska zato mora ozbiljno promijeniti strategiju: osim razvoja vlastitih mladih igrača, sustavno treba pratiti hrvatsku dijasporu i igrače hrvatskog podrijetla u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj te ih na vrijeme uključivati u hrvatske reprezentativne programe.