Trava je žuta, zemlja tvrda i suha, tjednima nije pala poštena kiša, a temperatura se penje debelo iznad 30 stupnjeva. I onda se ujutro između zagrebačkih zgrada začuje poznato brujanje. Kosilica. Radnici prolaze preko travnjaka koji već na prvi pogled djeluje kao da na njemu više nema bogzna što pokositi. Kažu nam tako Zagrepčani koji se pitaju – zašto? "Pa kaj oni kose? Prašinu?" jedan je od komentara, dok se drugi pitaju nije li upravo sada trenutak da se trava ostavi na miru. Jer ako je već požutjela od sunca i nedostatka vode, logika nalaže da joj dodatno šišanje usred najveće žege baš i ne može pomoći.
Ali stvar, zapravo, nije toliko jednostavna. Jer odgovor na pitanje treba li kositi žutu i naizgled spaljenu travu može istodobno biti – i da i ne. Za početak, žuta trava nije nužno mrtva trava. Travnjaci tijekom dugotrajnih vrućina i nedostatka vode mogu ući u stanje mirovanja. Biljka usporava ili zaustavlja rast kako bi preživjela nepovoljne uvjete, nadzemni dio gubi zelenu boju, ali biljka ne mora biti mrtva. Objašnjavaju tako znanstvenici s Universityja of Minnesota Extension te upravo iz tih razloga tijekom suše preporučuju odgađanje košnje dok se vlaga ne vrati, upozoravajući da čak i promet kosilica i druge teške opreme preko travnjaka pod stresom zbog vrućine i suše može prouzročiti trajna oštećenja. Njihova je preporuka i da se trava, kada se kosi, ostavlja relativno visokom, otprilike 7,5 do 10 centimetara.
Slično govore stručnjaci Universityja of California. Njihova je preporuka vrlo jasna; travu koja pati zbog suše ili drugih klimatskih stresova ne treba kositi. Ako je košnja ipak potrebna, treba je obaviti na najvećoj visini prikladnoj za pojedinu vrstu trave. Razlog nije estetski, nego biološki. Viša trava ima veću lisnu površinu za fotosintezu, a takav način održavanja potiče i razvoj dubljeg korijena. Preporučuju i dobro poznato pravilo da se jednom košnjom ne uklanja više od trećine vlati. Drugim riječima, ako kosilica usred kolovoške žege prolazi preko niskog travnjaka koji gotovo uopće ne raste samo zato da bi trava bila još niža, pitanje građana o smislu takvog posla itekako ima temelja. Niska košnja nije nekakav lijek protiv suše. Dapače, kod travnjaka koji želimo sačuvati upravo je viša košnja jedna od metoda kojima mu možemo pomoći da lakše podnese toplinu i manjak vode.
Ali tu priča ne završava. Jer gradska zelena površina nije uvijek samo travnjak o kojem se brine kao o travnjaku. Ponekad je riječ o površini uz cestu, raskrižju, nogostupu ili biciklističkoj stazi, ponekad je potrebno držati pod kontrolom korov, a ponekad je upravo činjenica da se vegetacija osušila razlog zbog kojeg se ona uklanja. Dobar primjer za to dolazi iz Australije, zemlje koja o suhoj travi i požarima zna ponešto. Transport Victoria, institucija zadužena za upravljanje cestovnom mrežom australske savezne države Victorije, otvoreno objašnjava da većina trava prolazi kroz prirodan proces u kojem se tijekom godine osuši, odumre ili prijeđe u mirovanje. Taj proces ondje nazivaju "curing", a važan je upravo zato što količina mrtvog biljnog materijala na travnatoj površini može znatno utjecati na opasnost i ponašanje požara.
I što rade? Čekaju da se trava osuši pa je onda kose. Transport Victoria navodi da košnja nakon sušenja trave pomaže smanjiti požarni rizik tijekom toplijih mjeseci. Štoviše, objašnjavaju da prerana košnja, dok trava još aktivno raste, može potaknuti novi rast, zbog čega bi se ekipe morale ponovno vraćati na istu površinu upravo u razdoblju najveće požarne opasnosti. Vrijeme košnje zato određuju i uz pomoć podataka vatrogasnih službi o stupnju osušenosti trave. Jer suha trava predstavlja gorivi materijal. Naravno, to ne znači da svaki žuti komadić tratine između dvije zagrebačke zgrade automatski predstavlja ozbiljnu požarnu prijetnju, niti da zbog toga treba pokositi svaku gradsku livadu. Lokacija, količina suhe biomase, visina vegetacije, blizina objekata i drugi uvjeti čine veliku razliku. Ali argument da suha vegetacija ponekad treba biti pokošena upravo radi smanjivanja požarnog opterećenja nije komunalna izmišljotina, takva se praksa koristi u područjima u kojima je upravljanje požarnim rizikom dio redovitog održavanja vegetacije. Američka Federal Highway Administration također navodi primjere Kalifornije i Arizone, gdje se određene površine uz prometnice kose radi smanjenja gorivog materijala i rizika od požara.
Drugi je razlog puno prizemniji, vozač mora vidjeti kamo vozi. Vegetacija uz cestu ne održava se samo zato da bi izgledala uredno. Trava i druge biljke ne smiju zaklanjati prometne znakove, oznake ni pogled na raskrižju. Zato američka Federal Highway Administration preporučuje redovito održavanje takozvane "clear zone", odnosno pojasa uz prometnicu u kojem se vegetacija drži pod kontrolom zbog preglednosti i sigurnosti. I upravo se tu pojavljuje možda najzanimljiviji odgovor na zagrebačku raspravu. Stručne preporuke ne govore nužno: ili pokosite sve ili nemojte kositi ništa. Naprotiv, često preporučuju nešto između. Federal Highway Administration savjetuje da se redovita košnja što je više moguće ograniči na sigurnosni pojas uz prometnicu, dok se ostatak površine kosi samo kada za to postoji jasan razlog, primjerice održavanje preglednosti ili kontrola grmolike vegetacije. Za dijelove izvan sigurnosne zone preporučuju dvije ili manje košnji tijekom vegetacijske sezone, a ovisno o području, neke se površine mogu kositi samo jednom godišnje, svake druge godine ili čak u još većim razmacima.
To znači da livada uz cestu ne mora izgledati kao nogometni teren da bi promet bio siguran. Može se pokositi dio uz samu cestu, raskrižje ili znak, a ostatak ostaviti višim. Tu je i korov. Dok trava tijekom suše može usporiti rast ili prijeći u mirovanje, na istoj površini mogu se pojaviti biljke koje nastavljaju rasti i strše iz ostatka travnjaka. University of California navodi košnju kao jednu od metoda upravljanja zakorovljenim travnjacima, ali istodobno upozorava da je pravilna visina košnje važna jer preniska košnja može oslabiti travnjak i čak pogodovati prodoru korova. Dakle, ni tu rješenje nije nužno jednostavno "pokosi sve do zemlje". A onda dolazimo do pčela, leptira i ostalih stanovnika tih površina koje čovjek iz automobila često i ne primijeti.
Američka Federal Highway Administration u svojim smjernicama za održavanje vegetacije uz prometnice upozorava da intenzivno košene površine imaju manje vrsta i manje populacije oprašivača od površina kojima se upravlja tako da se sačuva raznolikija vegetacija. Česta košnja uklanja cvijeće koje pčelama, leptirima i drugim kukcima predstavlja izvor hrane, ali problem nije samo u tome. Kosilice mogu izravno usmrtiti gusjenice i druge razvojne stadije kukaca koji žive na biljkama, pa čak i uništiti kolonije bumbara. Zbog toga preporučuju da se vegetacija izvan sigurnosnih zona kosi što manje, idealno ne više od dva puta tijekom vegetacijske sezone, a gdje je moguće, košnja se odgađa prema kraju sezone. Ako je problem samo korov, postoji još jednostavnije rješenje; ciljano pokositi dijelove na kojima raste, umjesto da kosilica prijeđe preko cijele površine.
FOTO Zagreb dobio mural koji budi nostalgiju! Prepoznajete li sve junake koji su obilježili djetinjstva mnogih?
Otvori KEKS Pay
gluposti, samo si nabijaju satnice i dodatke. Bilo bi bolje da kose onda kad ima trave, a da im tramvaji voze malo češće da se ljudi ne stišću unutra ko u stočnim vagonima