Drugi po veličini ukrajinski grad Harkiv pretrpio je strašna razaranja tijekom ruske agresije. Među ostalim, ljetos je granatama unakažena i Metalist arena, do jučer lijepi stadion lokalnoga prvoligaša Metalista, na kojemu su na Europskom prvenstvu 2012. igrane tri utakmice: Nizozemska – Danska 0:1, Nizozemska – Njemačka 1:2 i Portugal – Nizozemska 2:1.
Fotografije s terena otkrile su znatna oštećenja na pročeljima Metalistova stadiona, takva da biste na prvu pomislili da se ondje više nikada neće igrati nogometna utakmica.
Betonski spavač
Ali istodobno – ne pomislite li slično i kada prošetate ispod čeličnim mrežama zaštićene, vlagom prekrivene i jezivo mračne zapadne tribine Maksimira, najvećega stadiona u Hrvatskoj, smještenoga tek koji kilometar od samog središta Zagreba? Ili kada vam na snimci iz zraka pogled privuče onaj sablasni betonski spavač od istočne tribine, poput nekoga važnoga mrtvaca prekrivenoga divovskom Dinamovom zastavom.
Metalist arena u ratu ili Maksimir u miru, znatne razlike u vizualnom doživljaju zapravo i nema - oba objekta ne izgledaju kao da su više za nogomet. Ali, u Maksimiru se, naravno, neometano igra! Gostovali su tu u posljednje dvije godine Feyenoord, Tottenham, Villarreal, Sevilla, West Ham i Chelsea, bili su tu i svjetski prvaci Francuzi, a evo dolazi još jedan velikan, 10. na svjetskoj listi, reprezentacija Danske. Dočekat će je ponosni svjetski doprvak – Hrvatska. I još jednom svijet će obići gotovo uznemirujući prizori hrvatske nacionalne nogometne arene.
Što na to reći? Terminologijom naših nogometnih profića, slegnut ćemo ramenima i, kao nakon još jednoga u nizu brodoloma, rezignirano zaključiti – ovo je naša realnost.
Uoči jedne od najznačajnijih nogometnih utakmica u Zagrebu posljednjih godina, nezaobilazno i uvijek aktualno tematiziranje nerazmjer je između renomea hrvatske reprezentacije i infrastrukture kojom se ona predstavlja svijetu.
Za usporedbu, ni jedna europska reprezentacija u posljednja dva desetljeća nije postigla to što smo nabrojili Hrvatskoj! Svjetski prvaci Francuzi od 2002. godine među svojim zvijezdama nemaju vlasnika Zlatne lopte France Footballa, kao ni Nijemci, Španjolci i Nizozemci. Portugalci imaju Zlatnu loptu FF-a i Fife, ali nemaju medalju sa SP-a ni Zlatnu loptu SP-a, kao ni Englezi... Talijani su bili svjetski i europski prvaci, ali propustili su posljednja dva svjetska prvenstva. Uglavnom, Hrvatska je po svemu europska nogometna velesila, globalno respektirana, renomirana i popularna, ali i prepoznata po svome neuglednome domu, zapuštenoj oazi betonskih kolosa, opasno strmih stuba, hrđe, vlage i propuha. Bez krova.
Nula stadionskih bodova
Kao referentno razdoblje uzleta hrvatskoga nogometnoga brenda i strmoglavoga pada vrijednosti nogometne infrastrukture, uzeli smo posljednja dva desetljeća, pa je onda i red da sagledamo što je u tom razdoblju ostvarila ostala Europa. Svjetske medalje? Uz Hrvate (1), osvajalo ih je još sedam nacija: Nijemci (4), Francuzi (2), Nizozemci (2), Turci (1), Talijani (1), Španjolci (1), Belgijci (1). Zlatne lopte FF-a i Fife? Uz Hrvata Modrića, osvojili su je i po jedan Čeh (Nedved, FF), Francuz (Zidane, Fifa), Ukrajinac (Ševčenko, FF), Talijan (Cannavaro, Fifa, FF) i Portugalac (Ronaldo, Fifa, FF). Ni jedan Nijemac, Englez, Španjolac, Nizozemac, Belgijac...
A koliko su u posljednjih dvadeset godina Hrvati i Europljani u nogometu gradili ili renovirali? Hrvati ništa, nula "stadionskih bodova" (ne računajući trening-kamp u Rijeci koji je postao stalni Rijekin dom). S druge strane, u glavnim gradovima europskih država, članica Uefe u kojima stalno ili povremeno nastupaju njihove nacionalne reprezentacije, u proteklih dvadeset godina sagrađeno je ili obnovljeno čak 31 tzv. nacionalni stadion!
Tim manjim ili većim arhitektonskim pothvatima mogu se pohvaliti ove europske metropole: Tirana, Erevan, Skoplje, Sofija, Prag, Lisabon, Kopenhagen, Berlin, Atena, Dublin, Jeruzalem, Andora la Vella, Budimpešta, Reykjavik, Priština, Riga, Vilnius, Kišinjev, Podgorica, Oslo, Varšava, Bukurešt, Moskva, Bratislava, Ljubljana, Stockholm, Kijev, Belfast, Bern, Torshavn i Tbilisi.
Uz njih, raskošne nacionalne stadione, s ranijim datumima gradnje ili obnove, imaju i Škoti u Glasgowu, Englezi u Londonu i Francuzi u Parizu. Španjolci igraju svuda, u Madridu, Barceloni, Sevilli, Valenciji... Talijani u Rimu, Milanu, Torinu, Napulju... Austrijanci u Beču. Turci samo u Istanbulu za reprezentaciju imaju četiri luksuzna stadiona, po jedan i u Bursi, Konyi, Trabzonu, Adani, Samsunu, Gaziantepu, Kayseriju, Eskisehiru, Sivasu, Karabüku, Erzurumu, Izmiru... Portugalci još po jedan glamurozni u Lisabonu i Portu. Belgijci u Bruxellesu. Nizozemci u Amsterdamu i Rotterdamu. Poljaci u Gdanjsku, Poznanju, Krakovu... Švicarci u Zürichu, Ženevi, Baselu... Slovenci u Mariboru.
A čime civiliziranu nogometnu Europu privlači hrvatska metropola? Naša stadionska posebnost s već zavidnim kontinuitetom glasi: slobodno i nesputano se smrzni, pokisni, obavljaj nuždu u pelene za odrasle, gledaj tekmu dalekozorom i naravno – navijaj iz svega glasa! Oprostite što vam ne nudimo luksuz i toplinu, ali vam zato jamčimo izvrstan, uzbudljiv, seksi nogomet, i možda danas posljednji put – Luku Modrića. Tko voli, nek' izvoli. Mi volimo, jer drugoga izbora nemamo.
Ljevičari ne daju stadion jer je u Hrvatskoj nogomet i navijanje puno nacionalnog naboja koje oni ne mogu smisliti.