Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 166
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Neponovljiva biografija

Bio sam prisiljen spavati na klupi, a do 18. godine nisam se pošteno najeo

05.12.2023.
u 09:14

Otišao je veliki sportaš čija je životna priča ravna scenariju uzbudljiva filma pa vas podsjećamo na posljednji veliki intervju koji je Josip Čorak dao za Večernjak

Kada nas zauvijek napusti ovakva zanimljiva sportska veličina kakav je bio Josip Čorak (80), onda kod nas sportskih novinara počesto nastane određena praznina praćena žalom što se nismo češće družili s tim i takvim velikanom. A posebno ako je u pitanju čovjek jako zanimljive biografije, ne samo sportske nego i životne.

I zato ćemo ponoviti jedan zanimljiv razgovor s Josom, možda i posljednji veliki intervju kojeg je dao upravo Večernjem listu i potpisniku ovih redaka. A ta priča išla je ovako:

S Josipom Čorkom, pomalo zaboravljenim sportašem velikog renomea, našli smo se u kafiću “Renome”, njegovu dnevnom boravku izvan obližnjeg mu stana na Peščenici.

– I da se nismo dogovorili, ovdje me možete uvijek naći između 10 i 11, na jutarnjoj kavici – kazuje darujući nam biografsku knjigu “Hrvački as iz Like”.

A nju je potpisao povjesničar sporta Eduard Hemar, koji za Josu kaže da je sinonim hrvačkog sporta, baš kao što su Mate Parlov za boks ili Krešimir Ćosić za košarku. A takvim ga čine naslov prvaka Europe (1969.), olimpijsko srebro (1972.) te jedna europska bronca do čega je, uz urođenu ličku snagu, došao uz nevjerojatnu upornost. Kao takav, ali i stasit sportaš koji je zračio šarmom, potaknuo je pjesnika Milu Rupčića da o njemu napiše pjesmu koja počinje ovako: “Josip Čorak ljudina, gora-čovjek istina prava, oko njega zrači sportska slava...”.

Sklon zafrkanciji, Joso je sam napisao jednu “autobiografsku”:

“Ja sam Joso iz Ličkoga polja, radim samo što je mene volja.

Većina me k’o hrvača znade, jer medalje nosim s Olimpijade.

Politiku volio sam strasno, da je greška spoznao sam kasno.

Tri punice različitih ćudi, imam viška, javite se ljudi.

Atletika, džudo, golubi i špilje, to je dio hobija i zbilje....”

Kad već spominje tri punice, zacijelo je imao tri supruge.

– Napišite da sam imao prekrasne žene i da su sve bile bolje od mene. Posljednja je bila, a s njom sam i dalje jako dobar, Sanda Čorak, predsjednica Hrvatskog džudo saveza, inače kći slavnog nogometaša Tomislava Crnkovića, koji je osvojio olimpijsku medalju poput mene.

Vratili smo se na početke. Do rođenja u Smiljanu, selu u kojem je rođen i najslavniji Ličanin na svijetu Nikola Tesla.

– Tesla je umro 7. siječnja 1943., a ja sam se rodio 14. lipnja iste godine. Smiljan nije mogao izdržati a da nema velikana pa sam ja morao doći – našalio se u svom karakterističnom stilu čovjek čiji otac nije doživio njegovo rođenje:

– Moj je otac ubijen četiri mjeseca prije no što ću ja doći na svijet. Otac je bio “ujko” pa su ga uhvatili u zasjedi i odveli u nepoznatom pravcu.

A cijeli Josipov život je doista zanimljiv “roman”. Do polaska u peti razred osnovne škole, Joso nije znao svoje pravo ime.

– Ja sam se trebao zvati Tomo, a tako me i danas zovu ljudi iz zavičaja, i to mi je ime trebala dati kuma koja me odnijela u crkvu krstiti. Selo priča da se ona vratila iz crkve, a da nikome nije kazala da mi je dala ime Josip, po nekom avijatičaru koji joj je bio simpatija. Kada su, nakon prva četiri razreda, od moje majke zatražili dokumente, ona je otišla u crkvu i suočila se s činjenicom da na dan mog rođendana nije rođen nikakav Tomo, nego Josip Čorak.

Za djetinjstvo kaže da je bilo teško jer je odrastao i bez očuha koji je nosio ustašku uniformu kao i njegov otac i stradao od iste ruke.

– Ja se do svoje 18. godine nisam pošteno najeo. Više sam bio gladan nego sit. Hrvati sam se počeo u 17. godini, a već sljedeće godine dobio sam ponudu da dođem u Karlovac nakon što sam u hrvačkom meču u Gospiću, kao zamjenski borac, pobijedio njihova člana, prvaka Hrvatske u mojoj kategoriji. S obzirom na to da su me obećali zaposliti, ja sam pristao.

I tako je Joso krenuo put Karlovca, a završio je u Zagrebu.

– Moj polustric Pero Čorak dao mi je za kartu i putne troškove, da mogu tri dana jesti. No, meni je bila šteta kupiti kartu i ja se odlučim švercati u vlaku. Kako god bi naišao kondukter, ja bih se skrio u zahod. Sjedim ja tako na školjki i čujem neku buku. Pogledam kroz prozor i vidim piše “Zagreb”. Onda sam shvatio da sam, od umora, zaspao na WC školjki i prespavao stanicu “Karlovac”.

A Zagreb mu se svidio na prvu.

– Nakon izlaska sa željezničke stanice ugledao sam dosta zelenila pa mi se učinilo kao da sam u svojoj Lici, a to je zapravo bio Zrinjevac. Prespavao sam nekoliko noći na klupi sve dok slučajno nisam susreo prijatelja iz zavičaja Nikolu Mandekića. Kad sam mu kazao da sam otišao iz Like da bih hrvao, on me odveo u Hrvački klub Lokomotiva, a meni je tamo bilo super jer bih nakon treninga dobio komad kruha i šalicu čaja. To je meni bila dobra večera.

S obzirom na to da nije imao gdje spavati, opet se morao švercati. Najmanje mjesec dana.

– Šetao bih po Trgu dok njegova gazdarica ne bi otišla spavati pa bih spavao kod Nikole na nekom vojničkom krevetu.

Ubrzo je našao i posao.

– Sreo sam poznanika koji je radio u građevinskom poduzeću “Duga”, a čiji je direktor bio otac nogometaša Hajduka Papeca. On je volio sportaše pa mi je dao solidnu plaću i lakše poslove da mogu trenirati, a tada se radilo na gradnji Novog Zagreba. No, kako sam ja i time bio nezadovoljan jer se nikako nisam mogao najesti, nazvao sam strica u Gospić da mi sredi da me pozovu u vojsku. No, kako sam se ja svojedobno potukao s kontrolorom u vlaku jer nisam imao kartu, kao “nestašnog” su me uputili u kažnjenički puk u Črnomelju.

No i u tom neugodnom okruženju izvadio ga je sportski talent.

– Postao sam prvak puka u šest disciplina, bacanju kugle, bacanju bombe, skoku u dalj, trčanju... pa sam otišao na sportsko prvenstvo vojne oblasti. Nakon što sam osvojio drugo mjesto u bacanju bombe, jedan me čovjek, koji je sa strane sjedio na tronošcu, pozvao k sebi i priupitao bih li htio služiti vojsku u sportskoj četi u Beogradu. Bio je to Ivan Gubijan, osvajač olimpijskog srebra u bacanju kladiva 1948. Ja nisam znao da je to on, ali sam pristao jer to je značilo da ujutro mogu trenirati atletiku, a popodne hrvanje, ali i da ću se puno bolje hraniti. Sprijateljio sam se ja s kuharima, pomagao im prati suđe, samo da se dobro najedem pa sam u to vrijeme dobio 12 kg muskulature.

Kada se vratio iz vojske, sad već kao poznati hrvač, opet je u izboru kluba kriterij bio hrana.

– Prešao sam iz Lokomotive u Prvomajsku, gdje me je njihov hrvač iz moje kategorije pitao što ću ja tamo. Kad sam mu rekao da su mi obećali posao, on me pita: “A što ćeš ti tamo jesti, možda željezo. Bolje ti je da ideš u Sljeme, tamo imaš kobasica.” Tako mi je on, strahujući za mjesto u momčadi, napravio uslugu.

Godine 1966. Čorak je prvi put postao prvak SFRJ i tako 11 godina zaredom. A kao takav bio je i evidentni kandidat za OI 1968., no Mexico City nije ugledao.

– Bili smo na pripremama na Jahorini, a kolega i ja smo otišli skijati tamo kamo nitko ne ide. Padala je ledena kiša i napravila se ledena kora. Kako sam naletio na jedan zaleđeni kamen, tako me bacilo u zrak pa sam pao na drugi kamen. Nakon toga sam ostao nepokretan ležati.

Tog trenutka činilo se da je njegovoj sportskoj karijeri kraj.

– Gorska služba spašavanja vukla me u onom specijalnom koritu sve do Sarajeva gdje su mi prognozirali da možda više nikad neću moći hodati pa mi je, ubrzo, i državni hrvački savez odredio novac za kolica. No, još dok sam ležao paraliziran tih 45 dana, s oduzetim donjim dijelom tijela, dočuo sam da je taj novac u klubu nestao jer je tajnik kluba tim novcem prehranjivao sirotinju koja nije imala ništa kao i ja kada sam tek došao u Zagreb.

Srećom, invalidska kolica mu nisu trebala jer se oporavio iznimnom snagom volje koja će ga već sljedeće godine odvesti do naslova prvaka Europe, a za tri godine i do osvajača olimpijskog srebra. A baš u Münchenu dogodio se najveći sigurnosni skandal u povijesti Olimpijskih igara kada su palestinski teroristi oteli 11 izraelskih sportaša i pogubili ih, s jednim njemačkim policajcem. Gdje se zatekao Josip to 5. rujna 1972.?

– Naš paviljon je bio 30 metara udaljen od izraelskog. Kada sam čuo da je jedan hrvač smrtno stradao padom s balkona, pomislio sam da ga je netko gurnuo nakon kakvih gluposti, pa sam pošao vidjeti što se događa. Uzeo sam neki fotoaparat da izgleda kao da sam novinar i vidio tijelo tog hrvača. Kao takav sam i snimljen pa je negdje izašla i ta fotografija “fotoreportera” Čorka. Molio sam Boga da ne prekinu Igre jer sam imao već 2-3 pobjede i išlo mi je dobro.

Za osvojeno srebro Čorak je dobio državnu nagradu, kaže on, u visini vrijednosti jednog fićeka.

– Kad sam primio tu nagradu, a bili smo sirotinja, pita mene moja pokojna supruga Mirjana: “Jesi li se ti borio za novac ili za medalju!?” Ja bih to poklonila u dobrotvorne svrhe. Premda mi u džepu nismo imali ništa, pristao sam i proslijedio tu nagradu djeci oboljeloj od cerebralne paralize. To mi je bilo jedno od najvećih životnih zadovoljstava.

Neposredno nakon tih Igara, Čorak je okončao svoju međunarodnu karijeru.

– Tadašnji predsjednik državnog hrvačkog saveza Slavko Podgorelec nudio mi je da nastupim na još jednim Igrama, onima u Montrealu 1976. Ja sam se na tome zahvalio jer sam imao sina i suprugu koja je radila za malu plaću, a nisam imao ni riješeno stambeno pitanje, pa je bilo vrijeme da zavrnem rukave i počnem zarađivati.

Spomenuti sin, Neven, također se bavio hrvanjem, ali se, nakon jedne ozljede, posvetio bodybuildingu, u kojem će postići zavidne rezultate. Neven danas živi u Denveru, SAD, gdje se vrlo uspješno bavi nekretninama.

– S obzirom na to da ovdje živim sam, a tamo imam troje unučadi, Neven me zove da dođem živjeti k njima. Za početak bih pola godine bio tamo, a pola ovdje. Osim što radi kao osobni trener, on tamo kupuje stare stanove i kuće i preuređuje ih, a baš to sam i ja radio u svojih 40-ak godina u građevini.

Ključne riječi

Komentara 5

Avatar Idler
Idler
12:05 05.12.2023.

Zanimljiva priča jedino mi ni jasno kak vu tem "raju na zemlji" ni mel za jest, pa tolko siromaka kaj ih je pomagal ???

OL
Oliva01
16:41 05.12.2023.

Zaostali jugonostalgičari se čude kako je moguće da je netko bio gladan u jugi. Itekako se gladovalo, sirotinja je bila gola, bosa i gladna. Za razliku od onih koji su dojahali sa opancima i "oslobodili" Hrvatsku od Hrvata koji su si priskrbili (čitaj pokrali) što god im je trebalo.

SK
SkvikiZg
17:19 05.12.2023.

Baš nisam s njim baš generacija dve godine sam mlađi no mogu potvrditi da se nisam pošteno najel do sličnih godina života.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije