Split – Omiš – Ravnički most, autobusna linija broj 60 koja kreće svakih pola sata, taman je projurila prema jugu.
– Punica Davorka mi je rekla: “Ivane, ako šah propadne, mogao bi voziti šezdesetku.” Znam napamet svaki zavoj te ceste, liti tu bude gužva – veli Ivan Šarić (28), šahovski prvak Europe, okrunjen prošlog mjeseca u gruzijskom Batumiju. Šećemo se po Splitu, njegov je kvart Visoka, tražimo gdje ćemo sjesti na kavu.
– Dobro si me i našao, jer Ivana Šarića ima u Hrvatskoj sigurno dvadesetak. Pa ja ni e-mail adresu ne mogu otvoriti, jer ivan.saric je već, u pravilu, zauzeto – smije se Šarić.
Jedini je hrvatski sportaš sa zlatnom medaljom u 2018. godini, ako ne računamo paraolimpijce.
Meč protiv supruge Zrinke
Malo se o velemajstoru zna. Pisalo se o tome kako nema ni pravi laptop za analize protivnika (onakav na kakvom klinci igraju grafički malo zahtjevnije igre), teškim uvjetima, čestitkama Garija Gasparova, ali tu je priča stala. Tko je taj dečko, genijalac koji je hit u šahovskom svijetu? Kojega, eto, ni prvak svijeta Magnus Carlsen nikad nije pobijedio. Jednu partiju dobio je Šarić, druga je završila remijem. A taj Norvežanin, poput Rogera Federera, gubi par puta godišnje. Ili nijednom.
Kolika je nagrada za europskog prvaka?
– Odmah novac, ha? Konkretno? Nagrada je bila 20.000 eura. Najveća koju sam osvojio u karijeri.
Je l’ lova sjela?
– Čeka se par tjedana. Ovih će dana. Ne brinem se.
U što ćete uložiti?
– Otići će za stan, režije, najamninu, podstanar sam...
Novi auto? Golf VII? To je taman ta lova.
– Ne. Imam stari bijeli Suzuki SX4, mogao bih ga promijeniti, ali zadovoljan sam. Napravio sam 250 tisuća kilometara, a može on još bar stotinu tisuća. Ne, auto neću kupovati. Kilometre sam natukao jer sam godinama živio u Omišu pa svaki dan vozio za Split, nakupilo se – govori Ivan.
Spomenuo je punicu, vjenčani prsten je na ruci.
– Oženio sam se mlad. Suprugu znam otkako sam bio klinac, i ona je igrala šah. I dalje je među najboljima u zemlji. Imamo kćer, osam joj je godina.
Zna li pravila šaha?
– Naravno, ali to je ne interesira iako su joj roditelji oboje šahisti. Razigrana je, ide u drugi razred, dosadno joj je sjediti za pločom...
Odigraju li mama i tata doma koju partiju?
– Sreli smo se jednom na šahovskom turniru, spojio nas je kompjutorski ždrijeb. Vidjeli mi igra Šarić protiv Šarića. Ona protiv mene. I ništa, sjeli za stol, uključili sat i krenuli.
Tko je pobijedio u meču supružnika Šarić?
– ...
OK, a tko je osvojio turnir?
– Šarić! – misteriozan je Ivan, a onda dodaje:
– Znaš, u gradu Splitu nemam s kime igrati, ravnopravno sparirati. Eto, jedino s velemajstorom Antom Šarićem. Nismo u rodu, on je s Bačvica. Nekad se nađemo pa odigramo. Uostalom, otac koji me naučio šahu, on me od desete godine više nije mogao pobijediti. S obitelji ne igram. A kad igram, igram. Pa i sam bih sebe htio pobijediti.
Omakne li se kad psovka? Kao nekad kad je Goran Ivanišević igrao mečeve, gledatelji su se zabavljali skidajući s usana što je “beštimao”.
– U sebi. Igraš satima, gradiš poziciju i onda povučeš potez. Krivi. Koji ruši sve što si gradio. Vidiš odmah kad si nešto zeznuo, a nema natrag. Kome se ne bi omaklo – smije se Ivan pa dodaje:
– Sjetit ćeš se, prije dva mjeseca, bilo je grubo vrijeme, kiša, čak i snijeg. I velim ja supruzi Zrinki: “Čuj, kažu da će u Splitu pasti snijeg.” A ona odgovori: “Da, da. Past će snijeg u Splitu, a ti ćeš postati europski prvak u šahu.” I znaš da sam se tog razgovora sjetio prije posljednjeg meča, 11. kola, u Gruziji. Taman kad sam znao da, ako pobijedim, postajem najbolji u Europi. Tada je već pao snijeg u Splitu, a ja razmišljao: ovo bi moglo upaliti, sve se poklapa.
Koliko je to velik uspjeh?
– Nevjerojatan. Dobio sam posljednje tri partije, a da nisam, ne bih možda bio ni među stotinu u Europi. Osam je igrača u srijedu, posljednjeg dana, prije posljednjih partija, dijelilo prvo mjesto. Ja među njima. I što sad? Na kraju dana jedini sam pobijedio, ostale tri partije završile su remijem.
Popularnost?
– Digla se prašina posljednjih dana. Imam osjećaj da su se ljudi zainteresirali. Da budemo pošteni, nije to pretjerana slava, ali taj će se uspjeh zauvijek pamtiti...
Pecanje?
– Slabo. Ništa.
Godišnji odmor?
– Nema u šahu godišnjeg. Kad nisi na turniru, treniraš. Na odmoru, klasičnom, dva tjedna, nisam bio nikad. Ali u posljednjih godinu dana bio sam u gruzijskom Batumiju, njemačkom Hockhenheimu, Gibraltaru, Rijadu u Saudijskoj Arabiji, Frankfurtu, na Kreti, u Malome Lošinju, tko će se sve sjetiti. Sad Požega, pa idem u Alpe, Patras, danski Elsinore. Meni je najljepše prošetati se po Marjanu, spustiti se na Žnjan. To meni nedostaje. Znalo se dogoditi da direktno s putovanja odem kući, zagrlim svoje, uzmem kupaće i na kupanje.
Bačvice?
– Izbjegavam gužve, a nisu mi usput. Kupam se na Žnjanu. Tu sam blizu doma.
Koliko kod kuće imate šahovskih ploča?
– Tri. Ali najviše se koristi onaj mali šah, magnetni. Takav mnogi imaju, da mi stane u boršu.
Izlasci?
– Nisam za to. Nije mi to bio gušt ni kad sam bio mlađi. Radije bih otišao s prijateljima popiti kavu. Kad sam doma, hoću biti s obitelji, a kad sam na putu, koncentriram se na šah.
Koja je razlika između uspješnog i neuspješnog velemajstora? Pedesetog i prvog na svijetu?
– Tko radi manje grešaka. Na turniru, u 11 partija, jedan velemajstor napravit će pet grešaka, ja ću napraviti dvije, a oni najbolji na svijetu, oni neće napraviti nijednu grešku. Koncentracija i talent.
Kako danas stojite na ljestvici? U usporedbi sa svjetskom elitom?
– Trenutačno sam 55. igrač svijeta. A cilj je ući među 20 na svijetu jer tada stižu pozivnice za elitne turnire, na kojima igra krema. I ti najbolji većinom igraju međusobno, turnire s puno većim nagradama. A ja nemam toliko prilike igrati sa svjetskim vrhom, rijetko srećem te prave face. Ako ovako nastavim igrati, da bih povećao renking i ušao u to društvo, da je sve savršeno, najoptimističnija prognoza je da sam tamo za godinu dana. A možda i nikad.
Ručak prije škole
A meč za titulu svjetskog prvaka? Što biste morali učiniti da stanete pred Magnusa Carlsena?
– Igrati meč za svjetskog prvaka vrlo je teško. U 130 godina bilo je samo 16 svjetskih prvaka. Svake dvije godine pojavi se izazivač. Da bih došao među osam najboljih koji se bore za titulu izazivača, moram osvojiti Svjetski kup. Moraš osvojiti tri vrhunska turnira – kvalificirati se na Svjetski kup, što sam sad napravio – to je prva stepenica. Druga je ući u finale tog kupa, što je puno teže od ovoga što sam sad napravio, jer igra cijeli svijet. I da to uspijem, onda idem na turnir osam najboljih na svijetu koji moram osvojiti da bih dobio titulu izazivača. Nemam trenutačno tu snagu, nisam još na tom nivou.
Koliko ljudi stoji iza ovog uspjeha, koliko vas se popelo na krov Starog kontinenta?
– Nijedan. Zapravo, jedan. Ja. Sam sam cijeli život. Posljednji put trenera sam imao kad sam počinjao. Kao klinac, nisam još ni u školu išao. A otad sve radim sam.
Što bi se moglo promijeniti nabolje?
– Da nisam sam. Da imam trenera i nekog tko bi mi pomogao u pripremama. Zna se dogoditi, a u šahu treba analizirati protivnike satima, da na turnir dođem premoren. Drugi igrači, oni imaju sekundante, one koji to rade umjesto njih. Koji ih brifiraju, koji su im desna ruka pomažu im. Nije to neki velik novac, ali eto, ja ga nemam pa radim sve sam. I što jesti kao sportaš i kako se fizički pripremiti, i kako igrati i... Ma sve. A dobro bi mi došlo kad bih nekoga mogao pitati: “Čuj, radim li ja to dobro?” Nekoga s iskustvom. Ma da i deset dana godišnje mogu s nekime sjesti pa ga pitati radim li što dobro. Ali ne. Idem, pa kud me dovede. Pokušavam.
Što radite kad ne igrate šah?
– Kuham maloj ručak prije škole. Imam i kujicu Lui. Gulaš, tjestenina – najviše voli bržole (kotlete, op. a). To obožava! Kad ne igram šah, onda sam, eto, običan otac.
Što se dogodi nakon šest sati partije, kako se šahist osjeća?
– Gladan si...
Srđane, dobar članak, hvala! Ivane, puno sreće, čestike za ogroman uspjeh!