Malo je glumaca čija pojava i danas, gotovo tri desetljeća nakon smrti, izaziva momentalni osmijeh i osjećaj topline kao što je to slučaj s Dragomirom Bojanićem Gidrom. Rođen 13. lipnja 1933. godine u Kragujevcu, postao je sinonim za nezaustavljivi humor i boemski duh, no njegov životni put bio je sve samo ne komedija. Djetinjstvo mu je obilježila surova tragedija Drugog svjetskog rata. Majka Novka umrla je od tuberkuloze dok je bio dječak, a kada je imao samo devet godina, ostao je i bez oca. Njegov otac Joco, časnik jugoslavenske vojske, strijeljan je 1943. godine. Gidrina kći Jelena kasnije je prepričala sjećanje koje je proganjalo njenog oca čitav život. Kao dječak, nosio je hranu stražaru da je preda ocu u zatvoru. Trećeg dana, kada se stražar pojavio u očevom kaputu, devetogodišnji Dragomir je shvatio da je ostao sam na svijetu. Odjednom siroče, bačen na ulicu, morao je odrasti preko noći, a taj ga je ožiljak zauvijek oblikovao, iako ga je vješto skrivao iza gromoglasnog smijeha i brkova koji su postali njegov zaštitni znak.
Ostavši bez obiteljskog oslonca, Gidra se morao snalaziti kako je znao i umio. U rodnom Kragujevcu završio je srednju školu za preradu mesa, voća i povrća, koju je kasnije u šali nazivao svojim "konzervatorijem". Nakon mature, zaposlio se u tvornici konzervi "Crvena zvezda". Okružen kompotima i mesnim narescima, mladić nesalomljivog duha pronašao je neočekivanu strast. U tvornici je djelovala amaterska dramska sekcija koja mu je otvorila vrata u svijet glume. Magija pozornice ubrzo ga je potpuno obuzela. Učlanio se u lokalno amatersko kazalište, a nakon manje od godinu dana napustio je siguran posao i postao član kragujevačkog Narodnog pozorišta.
FOTO Opa, kakva guza! Manekenka (45) zapalila mreže i podržala Brazil u minijaturnom bikiniju
Iako je dobivao samo epizodne uloge, bilo mu je jasno da je gluma njegov jedini poziv. Put do sna vodio je preko beogradske Akademije, no za mladića bez prebijene pare to je bio gotovo nedostižan cilj. Tada su na scenu stupile njegove kolege iz kazališta. Dirnuti njegovim talentom i odlučnošću, skupili su novac, kupili mu odijelo i kartu za Beograd. Gidra je prijemni položio iz prve, u klasi legendarnog Raše Plaovića. Kada ga je profesor pitao ima li gdje spavati, Gidra je slagao da ima, ne želeći priznati da mu je jedini smještaj klupa na željezničkom kolodvoru. Plaović je prozreo mladića i zamolio čistačice na Akademiji da mu osposobe sobicu s metlama i kantama. Tamo je Gidra proveo svoje prve studentske dane.
Njegov nesvakidašnji talent i karizma nisu dugo ostali nezapaženi. Već nakon prve godine studija dobivao je uloge u Narodnom pozorištu u Beogradu, a sve češći angažmani postupno su ga udaljili od formalnog obrazovanja. Gidra nikada nije diplomirao; čitavu svoju blistavu karijeru odigrao je kao apsolvent glume. Na veliko platno prvi ga je doveo redatelj Žika Mitrović u filmu "Ešalon doktora M." 1955. godine. Uslijedile su brojne uloge, no ona koja ga je prvi put istaknula kao glumca kojeg treba pamtiti bila je uloga kaplara Janićija u ratnom spektaklu "Marš na Drinu" (1964.), gdje je vodio muku s neobuzdanim vojnikom kojeg je glumio Zoran Radmilović. Šezdesetih godina dogodio se i neočekivani zaokret u njegovoj karijeri. Poput Clinta Eastwooda i Franca Nera, i Gidra je postao zvijezda talijanskih "špageti vesterna". Pod pseudonimom Anthony Ghidra, snimio je desetak akcija i vesterna poput "Balada o revolverašu" i "Neka ti Bog oprosti… ja neću", postavši svojevrsni balkanski John Wayne za tamošnju publiku. Istovremeno, u Jugoslaviji je nizao ozbiljne karakterne uloge, poput one u drami "Nizvodno od sunca" (1969.) i agenta Kondora u kultnom filmu "Valter brani Sarajevo" (1972.). Vrhunac kritičarskog priznanja doživio je 1974. godine kada je za ulogu partizana Tadije Čemerkića u filmu "Svadba" osvojio Zlatnu arenu u Puli.
Ipak, unatoč Zlatnoj areni, ulogama opakih revolveraša i kompleksnih dramskih likova, jedna ga je uloga zauvijek urezala u kolektivno pamćenje naroda diljem bivše države. Godine 1978. Gidra je postao Živorad Žika Pavlović u filmu "Lude godine". Niskobudžetni film o dvoje tinejdžera i maloljetničkoj trudnoći neočekivano je poharao kina, a Gidra je svojom interpretacijom priprostog, ali dobrodušnog i urnebesno smiješnog gastarbajtera ukrao svu pažnju. Njegov "Herr Žika" postao je fenomen. Replike su ušle u svakodnevni govor, a serijal se, zahvaljujući popularnosti Žikinog lika, nastavio kroz još devet nastavaka, sve do 1992. godine. Iako su kasniji filmovi sve više postajali Gidrin osobni show, publika ga je obožavala. Sam redatelj Zoran Čalić jednom je priznao da bi snimio još deset nastavaka, ali da bez Gidre to jednostavno nije mogao ni zamisliti. Žika Pavlović postao je veći od života, narodski heroj čije su dogodovštine bile ispušni ventil i bijeg od sve sumornije stvarnosti.
Njegov privatni život bio je jednako buran i strastven kao i njegove uloge. Na Akademiji je upoznao dvije godine stariju kolegicu, glumicu Ljiljanu Kontić. Bila je to ljubav na prvi pogled, ali i veza puna filmskih obrata. Vjenčali su se 1966., a četiri godine kasnije dobili su kćer Jelenu. Priča se da je Gidra njeno rođenje proslavio tako što je ispred rodilišta doveo tri automobila puna glazbenika iz Skadarlije. Iako su se neizmjerno voljeli, njihov temperament često je dolazio do izražaja. Rastajali su se čak dva puta, no na kraju su shvatili da ne mogu jedno bez drugoga pa su se i treći put vjenčali, ostavši zajedno do kraja. "Nisam vjerovao da mogu biti tako upecan", priznao je jednom prilikom, "kao mladić, nisam mogao ni zamisliti da ću jednog dana biti toliko vezan za obitelj."
Početkom devedesetih, u vrijeme raspada zemlje koju je svojim ulogama ujedinjavao u smijehu, Gidra se razbolio od raka.
Posljednje dane proveo je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. No, čak ni tada, suočen s krajem, nije gubio svoj vedri duh. Njegova kći Jelena ispričala je kako je njezin otac do posljednjeg daha zabavljao druge. Svake noći, medicinske sestre dovodile bi mlade ranjenike s ratišta u njegovu sobu, a Gidra bi im, iscrpljen bolešću, satima pričao viceve. U njegovoj sobi, umjesto tišine i tuge, odzvanjao je smijeh. Preminuo je 11. studenog 1993. godine i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana. Njegova Ljiljana nadživjela ga je za dvanaest godina i sahranjena je pokraj njega. Gidra je otišao, ali Žika i svi drugi likovi koje je oživio ostali su kao vječni spomenik glumcu koji je tragediju vlastitog života pretvorio u radost za milijune.
Otvori KEKS Pay
