Ivo Goldstein bio je perspektivni medievalist, francuski đak s ozbiljnim ambicijama i znanjima. Onda je u jednom trenutku iz temelja promijenio predmet interesa, okrenuo se hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća i povijesti hrvatskih Židova. Taj preokret bio je iznuđen po nuždi dvije povijesti: kolektivne ili narodne, te osobne ili obiteljske. Srednji vijek, to doba katedrala, kada se čovjekov duh primicao svojim vrhuncima, a estetika bila je važnija od politike, ostao je daleko za njim, jer se Goldstein - skupa s boljim i, ruku na srce, malobrojnim dijelom svoga naraštaja morao baviti poviješću kao vlastitom stvarnošću. I poviješću kao pravom na sjećanje, a ne pravom na interpretaciju.
No, kako se taj čovjek naprosto u životu temeljito školovao, a pritom je još i odrastao u kući s knjigama, među ukućanima koji su posjedovali stanovite estetske i moralne kriterije, što je, sve skupa, u nekoj ozbiljnoj kulturi i među ozbiljnim narodima za Pariz bolja preporuka negoli samo poznavanje jezika, nije bilo čudno kada ga je tadašnji premijer Zoran Milanović predložio za veleposlanika u Parizu. A još manje čudo bilo kada ga je Plenković, nakon uspjeha crne šatoraške revolucije, vratio u Zagreb, započevši dugu kampanju Goldsteinova ozloglašavanja.
Godinama kasnije, dok je hrvatsko veleposlanstvo u Parizu već godinama vodila privremena otpravnica poslova, Goldstein je u Zagrebu, skupa s Sanjom Petrušić Goldstein, objavio knjigu "Pariz: povijest i kultura". O njoj zatim u hrvatskim medijima nije objavljen nijedan suvisli prikaz, a kamoli kritika, niti su autorski dvojac povlačili po HRT-u i u lajfstajl magazinima, da barem tamo govore o svojoj knjizi. To je, doista, neobično, jer barem je Ivo Goldstein prisutna i razgovorljiva javna osoba, a tema je kao stvorena na HRT-ove limunade: zamislite kako je to cukreno da su muž i žena napisali knjigu o Parizu! Pa u čemu je onda problem? U tome što na HRT-u i u režimskim medijima nije zgodno o Goldsteinu lijepo govoriti, a moglo bi se dogoditi i da premijer i gospođa tu večer gledaju televiziju, pa da se uzrujaju kad ga vide na ekranu kako govori o Parizu. Tako, dakle, ne pravimo se blesavi, stvari izgledaju u današnjoj Hrvatskoj.
'
Sljedeći problem je u nedostatku presedana. Među hrvatskim je diplomatima znalo biti pametnih i obrazovanih ljudi. Bilo je među njima i takvih koji bi nakon isteka mandata napisali i knjigu, a među svim tim knjigama čak bi se našla i poneka koja je vrijedna čitanja. Ali ovakve knjige među svim tim knjigama nije bilo. Naime, dok su drugi pisali politološke i povijesne analize, sebeljubive memoare i domoljubljem natopljene publicističke davorije, ili dobre i zanimljive reportaže koje fatalno brzo zastarijevaju, gospodin ex-ambasador i njegova supruga napisali su sjajan kulturno-povijesni bedeker Pariza. Knjigu za koju je grehota što je objavljena u formi tvrdo-ukoričene kabaste cigle, budući da bi, po logici žanra, morala biti u savitljiv plastificirani karton uvezana knjiga tankih stranica, sitna sloga i laganog papira, tako da stane u džep, da se čita po tramvajima i po čekaonicama svake vrste, te da stoji na vešmašini (perilici za rublje, kako bi se to mrtvački reklo), i da se iz nje uči Pariz, pred prvi ili pred svaki sljedeći put u taj grad. Ono što su Sanja i Ivo u ovoj knjizi napravili na više je načina iznenađujuće i čitateljski privlačno i zamamno. Prvo: zabavni i sadržajni bedekeri odavno nam dolaze isključivo na stranim jezicima, ili u prijevodu. Ovo je izuzetak od pravila da domaći ljudi ne umiju načiniti takvu knjigu, a da ne bude ili smrtno dosadna, ili uvredljivo trivijalna i isprazna. Drugo: hrvatski povjesničari rijetko vladaju tom vještinom da široka i duboka saznanja o određenom predmetu ili povijesnom razdoblju prepjevaju u nešto što je zapravo vrlo kratko, što je zabavno običnom pa i neukom svijetu, a što je istovremeno i pametno. Treće: čovjek istovremeno mora biti vrlo suzdržan i krajnje otvoren u iskazivanju svojih inhibicija, pa da napiše zaljubljeničku knjigu koja se dotiče i predmeta njegovih znanstvenih interesa. Ovo je knjiga zaljubljenika u Pariz i u Srednji vijek, čija zaljubljenost nije narušena ni viškom znanja, ni potrebom - naš bi narod lijepo rekao - za mudrovanjem.
Premda ovo nije vodič po Parizu, pariškim ulicama i trgovima, muzejima, galerijama i znamenitostima grada, knjiga je nezaobilazna za svakog iole ozbiljnog putnika ili putnicu u taj grad. Sanja i Ivo, moglo bi se to i tako reći, napisali su knjigu koja je vodič kroz sam pojam Pariza, te objašnjenje zašto uopće ići tamo.
Otvori KEKS Pay
