Zagrebački glazbenik Aleksandar Stajčić predstavio je svoj prvi samostalni album „Crni krug“ čiji istoimeni singl ujedno otvara album. Riječ je o autorskom projektu na kojem je Stajčić radio gotovo deset godina, a koji je konačni oblik dobio nakon višegodišnjeg snimanja, aranžiranja i produkcijskog rada.
Iza sebe imate tri desetljeća sviranja u bendovima, od Subway Dogsa do Rabata, a "Crni krug" je vaš prvi samostalni album. Zašto baš sada, i što vam je taj korak prema autorskom radu pod vlastitim imenom promijenio u odnosu prema glazbi? Od kada znam za sebe volim glazbu. Prvi su na to utjecali moji roditelji. Moj stari je prije mog šestog rođena bio kupio Gorenje studio s ugrađenim britanskim gramofonom. Kao klincu taj mi je uređaj izgledao kao svemirski brod, a zvučao kao iz druge galaksije i mogla se na njemu prilično glasno i kvalitetno slušati glazba. Roditelji su imali prilično dobar ukus u glazbi. Meni su kao klincu najdraže ploče bile od The Beatlesa, Novih fosila, Srebrnih krila, Zdravka Čolića… No vrlo brzo sam pao pod utjecaj starijeg brata Zorana koji me je upoznao s mangupskom glazbom AC/DC-a i metalskim Iron Maidenom. Potpuno sluđen metalskim solažama poželio sam naučiti svirati gitaru. Uglavnom sam bio samouk. To što sam u Subway Dogsima (1993.) snimio prvi album dok sam imao samo 17 godina najzaslužniji je brat Zoran, jer je on bio četiri godine stariji, a i oduvijek je bio lik s nevjerojatno puno energije, ekstrovertan, probitačan ali i pun dobrih emocija prema meni. Ja sam s druge strane bio introvert, meni je bilo dovoljno da samo sviram i sve što je brat radio za mene trudio sam mu vratiti tako što bih se posvetio radu na sebi da postanem što bolji glazbenik. Sa Subway Dogsima sam bio 10 godina, snimili smo tri albuma, objavili nekoliko spotova, svirali smo doslovno sa svim rock bendovima u ’90-ima koji su nešto značili, imali stotinjak svojih solo koncerata ali nismo se ‘primili’ kod publike, a razlog je bio što smo pisali pjesme na engleskom. Nakon Dogsa, malo su me u stvaranju glazbe omele obiteljske obveze. Oženio sam se dobio dva sina, trebalo je raditi i zaraditi, ali uvijek je pored mene doma bila gitara i naravno slušanje glazbe. Kad su obiteljske prilike dozvolile, prije nekih petnaestak godina vrlo brzo sam počeo opet svirati ali s drugim raznim bendovima. S niti jednim od brojnih bendova nisam imao sreće bilo što u studiju snimiti jer su se bendovi raspadali ili bi ih napuštao zbog neslaganja s drugim ljudima. Paralelno sam cijelo vrijeme radio na svojim pjesmama. Jedno vrijeme sam ih snimao na iPad i čak sam ih nekoliko objavio na SoundCloudu. Prije desetak godina probao sam okupiti bend, ali ni to mi nije pošlo od ruke. Tražio sam profesionalce koje nisam mogao dobiti. Tako sam odlučio da ću svoje pjesme sam izvoditi uživo. Nije to baš bio laka odluka jer kao što rekoh introvertan sam i nisam znao kako ću posve sam na pozornici moći izgurati nastup. Ali stisnuo sam zube i bilo mi je super. Svirao sam na Blues Challengeu, Blues Festivalima, u Glazbenoj kući i na Ljetu na Velesajmu i možda još negdje ali se ne mogu sjetiti. Tako sam 2023. i došao na ideju da odem sam u studio i da snimim svoje pjesme solo. Dakle odgovor na vaše pitanje bi bio da svoju glazbu stvaram praktički otkad znam za sebe i to što sad nastupam pod vlastitim imenom baš ništa ne mijenja moj odnos prema glazbi. U svim bendovima kojima sam svirao volio sam pjesme i koji su drugi napisali ili koje smo bili zajedno napisali i aranžirali. Najveći dobitak za mene s objavom ovog albuma je što mislim da sad mogu i hoću okupiti kvalitetne muzičare i profesionalce koji će sa mnom sutra zasvirati na koncertima. Jer koliko god mi bilo lijepo svirati sam, bend je ipak najbolja stvar za mene kao glazbenika. Pozitivna interakcija među članovima benda i zajednička kemija su nešto za što najviše isplati baviti muzikom.
Album ste počeli snimati 2023., ali korijeni materijala sežu i deset godina unatrag, do engleskih pjesama. Kako je izgledao proces slaganja dvanaest tako različitih pjesama, nastalih u toliko različitim životnim razdobljima, u jednu cjelinu? Imao sam ih 16 ili 17 ali ih je pet završilo u smeću ili u ladici pa ih možda pustim jednog dana. Proces je bio takav da bi u studiju uz metronom snimio gitaru i onda pjevanje i tako za sve pjesme. Kad smo to dovršili, Danijel Drakulić, producent i vlasnik Mushroom studija, i ja sjeli smo doma sve preslušali i zaključili da nam fale drugi instrumenti. Drakulić je poznavao Vjekoslava Polovaneca, vrhunskog bubnjara koji svira u bendu Maje Šuput (na čemu joj jedino zavidim) i pozvao ga da odsvira bubnjeve na odabrane pjesme. S njim smo morali imati puno strpljenja jer je doslovno pretrpan obvezama. No isplatilo se jer je najbolji bubnjar s kojim sam do sada radio. Nakon toga je sve krenulo lakše. Na gotov bubanj sam snimio bas gitaru i skoro sve električne gitare. Kako bi dodatno obogatili zvuk pozvali smo još puhače (Zoran Babić, Ozren Žnidarić, Jurica Rukljić), onda Lea Beslaća na klavijaturama, gudače Martinu Drakulić i Lovru Kovačevića, rap legenda Skole je odrepao, Drakulićev Nikola je gostovao na klasičnoj gitari i moj sin Marko na električnoj. Sve u svemu bilo je zabavno. Procesi nastanka aranžmana i suradnja s toliko dobrih glazbenika mi je bilo nevjerojatno iskustvo. A pjesme su takve kakvima sam ih zamislio, lako je prepoznati u kojem su kao žanru. Ali na primjer, Extinction Rally, koja je čista metalska pjesma u stilu System Of A Down, na njoj sam snimio prilično ‘mekane’ gitare i ubacili smo puhače tako da na kraju pjesma zvuči više u mariachi stilu. Dakle, iako su pjesme različite žanrovski, zahvaljujući aranžmanima i miksu smo ih ‘upakirali’ kao cjelinu.
Hrvatski dio repertoara nastajao je od početka pandemije, kad ste, kako kažete, shvatili da vam je materinji jezik prirodniji za pisanje. Je li taj prijelaz mijenjao i same teme o kojima pišete, ne samo jezik? Da, otkrio sam materinji jezik s 45 godina. Smiješno zvuči jer je. Prije toga sam mislio da hrvatski jezik nije pjevan i da mi ne leži. Onda sam probao, napisao prvu pjesmu na hrvatskom i shvatio da se puno bolje i lakše izražavam, da mi je puno lakše pjevati i da se bolje povezujem s pjesmom. Uglavnom, nakon toga više nisam niti jednu pjesmu na engleskom napisao, ne izlaze više iz mene. Vjerojatno je to utjecalo i da mi se proširi tematika u pjesmama koje pišem jer nemam više jezičnih barijera, a i svoj jezik poznajem u dušu.
FOTO Biba iz 'Bibinog svijeta' slavi 47. rođendan, a ovako se mijenjala tijekom karijere
Album spaja hard rock, reggae, country, gospel, blues i heavy metal, žanrove koji rijetko dijele isti album, a kamoli isti koncept. Kako ste se izborili s tim da album, unatoč toj šarolikosti, ipak zvuči kao cjelina, a ne kao kompilacija? Kroz godine, pomalo sam se odmicao od heavy metala, iako ga i danas volim. Ali već dugo slušam različitu glazbu i onda me sve to počelo inspirirati i ‘izlaziti’ iz mene. A onda počneš uviđati kako su brojni žanrovi zapravo jako slični samo ih različiti instrumenti i neke sitnice čine drukčijima. Album u dobroj mjeri zvuči kao cjelina i jer sam ga sam napisao, naravno da su tu mnogi drugi spomenuti glazbenici, ali oni su moju izvornu ideju prepoznali, pojačali i nadogradili, ostavljajući svoj jedinstveni glazbeni trag na pjesmama.
Naslovna pjesma "Crni krug" nastala je prije eksplozije AI alata za generiranje glazbe, no vi kažete da je njezina poruka time postala još aktualnija. Kako danas, u svakodnevnom radu, gledate na umjetnu inteligenciju u glazbi, kao na prijetnju, alat ili nešto treće? Pjesma počinje stihom ‘Na nebu igraju se boje, izbriši sjećanje, odaberi svoje’. Nekad su ljudi oko vatre gledali u noćno nebo na kojem se malo toga događalo i svake godine su se ponavljali isti paterni. Naše nebo danas su ekrani. Oni su prepuni boja koje nas mame. Ekrani nam gutaju pažnju svako malo s nečim novim i već sutra se ne sjećamo čemu smo sate posvetili jučer. To je prilično novo za čovječanstvo i čini mi se da ne utječe dobro na sve nas skupa. Što se umjetne inteligencije tiče, bliže sam tome da je zovem napredna statistika. Govorim to iz svog iskustva. Mislim da nitko ne može danas napraviti neki umjetni mozak koji će biti u stanju kopirati ljudski. Vjerujem da se ljudska inteligencija razvila zahvaljujući nedostatku informacija i nedostatku vještina. To nas je evolucijski gurnulo da od najranjivijeg bića na planeti postanemo najveća prijetnja za planetu i sve druge vrste pa i našu. Glazba koju stvaraju danas Suno i slični programi mi je posve nezanimljiva jer nastaje bez nadahnuća i vlastitog iskustva ili emocije. Primijetio sam da se takva muzika uglavnom podvaljuje kao prava. Onog trena kad je se razotkrije više nikome nije zanimljiva. Lako prepoznam generiranu glazbu kad je puste na radiju, čujem najprije na vokalu. Jer iza ljudskog glasa stoji duša i čitavo biće i zbog toga volimo neke pjevače. Iz tog razloga ne volim kad u glazbi koriste auto tune ili pitch correct i sve druge alate koji robotiziraju ljudsku izvedbu koja mora biti nesavršena da bi bila zanimljiva. AI generirana muzika može biti prijetnja glazbenicima ako je počnu forsirati streaming servisi i radijske postaje. Glazbenici su i bez AI-ja, zahvaljujući lopovskim streaming servisima u teškom financijskom položaju. I sad zamislite zašto neki streaming servis ne bi napravio tonu generirane glazbe, zamijenio onu ljudsku i sav novac od pretplate ostaje njima?
Rekli ste da nema povratka iz digitalne ovisnosti o kojoj pjeva "Crni krug". Ipak, sama pjesma poručuje da se čovjek treba "potruditi" i ne biti pasivan. Gdje vi osobno povlačite granicu? Što je za vas taj mali, svakodnevni čin otpora? Moj mali čin otpora je da uzmem knjigu ili strip umjesto mobitela ujutro. Da na mobitelu ciljano pogledam što me zanima. Da što manje sjedim ispred ekrana. Da se sa svojom ženom svaki dan prošetam po Maksimiru, udahnemo zrak i razgovaramo. Da se što više družim sa svojim sinovima kojima sve manje trebam. Da se nalazim s prijateljima i dragim ljudima što češće. Da idem na koncerte i gledam bendove koji sviraju svoju autorsku glazbu i imaju nešto za reći. Da sviram... Najlakše si je mobom napraviti brain rot i onda još bed rot i ode dan u smeće.
Spominjete algoritme koji oblikuju naše ponašanje i međuljudske odnose. Mislite li da danas još uvijek sami biramo što slušamo, gledamo i čitamo ili nam je izbor sve više unaprijed serviran? Meni je radio glavni izvor informacija. News portali su prekaotični i stalno love na click bait. Novine su mi postale teže dostupne jer je jedini kiosk u mom kvartu zatvoren. Kad slušam glazbu najviše volim ploče. Onda ne znaju što slušam i kad, dobro možda koji susjed ako malo previše pojačam. Tako da mislim da se može posložiti život da konzumiraš dobre informacije, kulturu i umjetnost. Ako se prepustiš algoritmu onda s tobom upravljaju kao s marionetom. Počneš se paliti na objave na Fejsu, ostavljaš bijesne komentare…
Ako je „Crni krug“ poziv da čovjek „zagrebe i okrene stranu“, što biste voljeli da slušatelj pronađe kada okrene drugu stranu ovog albuma? Ovaj album nema neku tajnu poruku ako ste na to mislili. Poruka ovog albuma je uživaj u lijepim stvarima koliko god možeš. Samo zbog ritma života često propuštamo oko sebe vidjeti ono što je lijepo i često jurimo za stvarima koje nam ne trebaju dok pored nas stoje biseri koje smo teško u životu pronašli. Najgore je kad takav biser izgubiš onda obično shvatiš koliko si bio tupav.
Dugogodišnji ste novinar i glazbenik. Smatrate li se prije novinarom ili glazbenikom ili možete reći da su vam obje karijere bitne? U duši sam više glazbenik, ali volim i novinarstvo. No, nedostaje mi novinarstvo kakvo je bilo prije 20 godina, iako je i tada bilo na silaznoj putanji. Nedostaju mi intervjui uživo. Nedostaju putovanja i bučna, dinamična redakcija. Sad je kao sve lakše i brže ali onda je bio puno novinara u svakoj redakciji i puno akcije. Novine su se sporo slagale i to je imalo svoje čari. Bilo je sve manje automatizirano, morali smo više improvizirati i biti inovativni i zato je konačni proizvod bio zanimljiv. Što se moje novinarske karijere tiče mislim da je bila prilično ok. Trenutačno malo glavinjam, al možda zato krene glazbena karijera.
Koji su vam planovi nakon izlaska albuma? Slijedi li i koncertna promocija? Da, naravno. Moram okupiti bend. Mislim da će to ići brzo jer planiram raditi s odličnim muzičarima tako da nam neće biti potrebne neke maratonske probe. Pored toga u listopadu izlazi i ploča, pravi crni krug, i tome se kao i svemu što mi se događa u glazbi veselim.
Otvori KEKS Pay
