The Killer, Netflix
Što točno ne valja s ovim filmom da nije ocijenjen barem sekundicu bolje? Ima nekoliko razloga, na pamet nam pada barem tri-četiri, a to su “Ledeni”, “Ledeni ubojica”, “Računovođa”, pa i “Collateral”, “Leon Profesionalac”. Poglavito “Le Samourai” s kojim se ovaj film voli uspoređivati. Sve su to filmovi o plaćenim ubojicama, osobenjacima čiji je jedini smisao ubijati za novac od kojega nužno niti ne moraju živjeti nekim luksuznim životom, već naprosto to shvaćaju kao životno zanimanje. Jedan je takav i “The Killer” koji se odnedavno prikazuje na Netflixu, a gdje je jedna prilično bitna razlika u odnosu na ranije spomenute to da ga je režirao David Fincher. Jedan od najuspješnijih redatelja današnjice čiji su filmovi uprihodovali oko 2,1 milijardi dolara napravio je jedan dobar film, slaže se i globalna kritika, no kojem očito ili nedostaje svježine s obzirom na tematiku ili pak nekog drugog začina. Nadamo se da problem nije u Michaelu Fassbenderu, odličnom irsko-njemačkom glumcu, koji je zovu blockbustera podlegao samo za X-Mene gdje je Magneto, a inače se držeći glumački zahtjevnijih, kvalitetnijih rola. Čini se očitim da je ovdje Fincher tražio glumca koji može ispoljiti što više hladnoće, i to je Fassbender očito uspio, no opet ostaje činjenica da zapravo niti ne znamo jesu li plaćeni ubojice doista takvi, da je malo teško vjerovati da ima ljudi koji ne ispoljavaju baš nikakve emocije, pa onda takav pristup povuče određenu dozu neprirodnosti. Također je Fincher išao u detaljno raščlanjivanje toga kako bi taj posao zapravo izgledao, na koji se način takvi ljudi ponašaju, a pri čemu The Killer/Fassbender apsolutno sam radi to čime se bavi, efikasno ubija, dakle, nema nikakve prijatelje već samo partnericu, u Dominikanskoj Republici koju je odabrao za život. Pa je opet i taj prikaz vrlo izravan i plastičan. Možda je ovaj previše plastičan pristup pridonio nešto lošijem dojmu kod publike, no koje je veliki broj ipak odgledao film. I s pravom. Kada zanemarimo spomenuto, ako to prihvatite kao nedostatke, dobije se interesantan film čijih dva sata brzo prođe slušajući The Killerovu uvrnutu životnu filozofiju usmjerenu jedino na to što radi, a koju ne uzdrma niti kada se njegovi vlastiti gazde okrenu protiv njega. Tako postavljene stvari, prikaz gotovo dosadnog ubojice čija je jedina neobičnost to što sluša The Smiths, ne dopuštaju neku pozadinu niti iznenađenja, čak niti na kraju, nego se gledatelja stavlja u poziciju protagonista, gotovo sudionika koji svjedoči svemu što The Killer radi. I to bi mogao biti jedan bitan razlog zašto se ovaj film toliko gleda na Netflixu.
The Interpreter of Silence, Disney+
Eva Bruhns živi normalnim životom mlade Njemice u poslijeratnoj Zapadnoj Njemačkoj, želi biti učiteljica, a dodatnu svoju vrijednost podiže učenjem poljskog. I tako joj bude ponuđeno da bude prevoditeljicom na jednom suđenju. No, na testiranju pred nju stave svjedočenja preživjelih iz Auschiwtza. Za koji prije toga nije čula niti zna da su se tamo, ili bilo gdje drugdje, događala masovna ubojstva. Ne sluti u što će se pretvoriti običan posao prevođenja, no shvaća da je njezin posao izuzetno važan i odluči raditi ga kako spada. Uza sve posljedice, u što spada plastično opisivanje od nacista počinjenih zločina, čemu je u prvoj epizodi posvećen dobar dio vremena kroz hladno čitanje okružnog čitatelja, što je ispalo posebno učinkovito pa grafički prikaz praktično i nije bio potreban te ga u seriji niti nema. Suočavanje zajednice sa zločinom i njegovim počiniteljima koji su njezini članovi vječna je tema, a nema naznaka, nažalost, da će to u dogledno vrijeme prestati biti. Šteta je da na Disney+ još nema prijevoda na naš jezik jer bi tada serija ovdje kod nas imala punu vrijednost.
Trag divljači, Voyo
Film pa onda i serija tiču se i dalje umnogome zaobilažene teme u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, a to su tajne službe nekadašnje države. U “Tragu divljači”, snimljenom po istoimenom romanu poznatog redatelja Živojina Pavlovića iz 1991., gdje su se okupili neki od boljih srpskih glumaca poput Mikija Manojlovića, Radivoja Bukvića, Miloša Timotijevića, ta se tema razobličuje na izravan i prilično plastičan način. Pri čemu je dosta vidljiv animozitet autora ove priče prema službi i njezinim pripadnicima koje smatraju regrutima zadnjih ruralnih zabiti koji bi karakteru takvih tajnih službi sasvim odgovarali. Uvijek volimo kada se priča vrti oko novinara i novinarstva, a i ovdje je takav slučaj u kojem Bukvić tumači novinara koji gotovo po kazni odlazi izvijestiti o teškom ubojstvu u nekoj pustopoljini središnje Srbije, a samo da bi nabasao na gomilu tajni koje bi mogle izazvati i šire potrese. Po nama, “Trag divljači” prilično je podcijenjeno djelo no koje možda mlađe generacije ne razumiju dovoljno. A ovakvih serija i filmova nije napravljeno dovoljno, baš zbog tih mlađih generacija.
Funny Woman, SkyShowtime
Motiv položaja i uspjeha žene 60-ih godina prošlog stoljeća nije nešto novo, nedavno smo nešto napisali i o “Juliji” gdje se serija bavi uspjehom Julie Child, ranije smo imali i nešto slično “Funny Woman”, dakle temu koja se bavi uspjehom žene u komediji. Taj svijet, doista, prilično dugo bio rezerviran za muške komičare, do razine mizoginije, da bi se onda malo pomalo u taj svijet počele probijati i žene. Treba priznati, biti komičarem traži niz osobina, prilično veliku hrabrost, recimo. A ovdje takvu priču o Barbari Parker, misici iz Blackpoola, koja se probija kroz svijet sitcoma u kojem, dakle, dominiraju muškarci. Dobra je stvar što Parkericu glumi u posljednje vrijeme sve prisutnija Gemma Arterton, i tome se ima malo što prigovoriti, kada netko tako izgleda, a još još raspolaže osobitim glumačkim talentom, tada je dosta posla producenata već i obavljeno. A “Funny Woman” je dobra serija kojoj vrijedi pokloniti vremena. Tu su još i drugi dobri britanski glumci poput Ruperta Everetta, Toma Batemana ili Alistaira Petriea.
