Jedno od omiljenih domaćih lica već je godinama Zoran Šprajc, a taj status potvrdila je i ovogodišnja Večernjakova ruža koju je osvojio u kategoriji TV osobe godine. Da mu popularnost godi, ne krije voditelj RTL Direkta koji otkriva jesu li danas gledateljima dostatne samo informacije te gleda li njegove britke komentare u informativnoj emisiji njegovo troje djece.
Intervju s gospodinom Nitko obilježio je prošlu godinu. Tko je zaslužan za tu ideju?
A tko drugi nego Nitko. Toga dana nije silazio s naslovnica kao najpopularniji političar i bilo mi je jasno da Direkt takvu vijest mora nekako drukčije obraditi. Nisam znao kako sve dok mi na kraju nije palo na pamet da je najjednostavnije da ga pozovemo kao gosta u emisiju. S obzirom na to da je ideja izgledala prilično glupo, nisam htio nikome govoriti o tome sve dok nisam razradio scenarij, pitanja i odgovore te ih pokazao urednici Mojmiri Pastorčić. Kako je i ona malo uvrnuta, bila je oduševljena idejom, ali, naravno, dobra uvrnuta ideja još ne znači da će ideja dobro ispasti. Stoga sam taj razgovor htio unaprijed snimiti da ga možemo izbaciti iz emisije ako ispadne loše, ali na kraju nismo stigli i morali smo ići uživo.
Kakav je bio osjećaj uživo razgovarati s praznom stolicom?
To je bila najveća drama, odigrati to prirodno kao da na toj stolici doista sjedi neka osoba, postavljati pitanja, komentirati odgovore, gledati sugovornika "u oči". Kamera je trebala u pravo vrijeme prelaziti sa "sugovornika" na mene i obratno. Sve je moralo izgledati kao i bilo koji drugi razgovor, a osobito je bilo nezahvalno procjenjivati vremenske stanke za "odgovore" jer su morale trajati dovoljno dugo da budu autentične, ali opet ne koliko bi trajale u stvarnom razgovoru jer minuta šutnje na televiziji bi bila preduga. I sve to uživo, bez probe. Iskreno, tijekom cijele emisije znojio sam se od straha kako će to ispasti. Na kraju je, eto, ispalo da je to moj najbolji politički "intervju".
Je li u današnjem svijetu dovoljno donošenje pukih informacija ili je potreban nov, zanimljiviji i inovativni pristup da se privuku i zadrže gledatelji?
Donošenje osnovnih informacija i izvještaja više nije dovoljno ni u glavnim informativnim emisijama, a kamoli na kraju dana u 22.15. Ljudi su dotad manje-više sve već čuli i vidjeli na internetu i u emisijama. Kako dan odmiče, traže više informacija iz više kutova, s više konteksta i objašnjenja, a mi im onda, eto, priuštimo i više inovacija u televizijskom izričaju. Cilj je na te vijesti baciti novo svjetlo kako bi ih publika mogla što jednostavnije, jasnije i zanimljivije vidjeti.
Često su vaši komentari obojeni sarkazmom i ironijom, a i sami ste rekli da govorite bez zadrške. Bojite li se ponekad da ste otišli predaleko?
Uvijek se bojim da sam otišao predaleko ili da sam ispao banalan, patetičan ili samo glup. Imam golemu tremu od gledanja sebe na ekranu i, da vam budem potpuno iskren, zato te svoje komentare i upadice nikad, ali baš nikad ne gledam. Dakle, ja sam vjerojatno jedini u Hrvatskoj koji nikad nije pogledao taj svoj "razgovor" s gospodinom Nitko!
Postoji li nešto što ne biste komentirali ili popratili?
Ne postoji. Što se tiče javnog i političkog života, kod nas nema tabu tema osim nečije privatnosti.
RTL Direkt poistovjećuje se s vama, no tu je cijeli tim ljudi s kojima surađujete...
Da, istina, to je prokletstvo televizije. Slavu, ali i kritike pobiru lica koja su na ekranu, što je i logično jer gledatelj niti mora niti treba znati što i tko stoji za njega. No, eto, nije loše da znaju da iza mene i Direkta ponajprije stoje urednica Mojmira Pastorčić, producent Miro Lujić i nekoliko izvrsnih novinara koji se, osim kolege Darija Todorovića, mijenjaju na šihti za Direkt.
Tko ima zadnju riječ na kolegijima?
Uglavnom i prvu i zadnju riječ prepuštam Mojmiri. Imam u nju veliko povjerenje i nakon što, evo, već dvije godine deset sati svakog radnog dana sjedimo jedno pokraj drugog, kao da sjedimo jedno drugome u glavi. Baš zato se oko te zadnje riječi ponekad znamo i žestoko porječkati, ali nikad na nekim bitnim pitanjima. Dohvatimo se neke gluposti i svatko mlati po svome dok se ne umorimo. A kad se umorimo, odemo na kavu i zaboravimo oko čega smo se uopće svađali.
Nedavno ste rekli "svaki je dan nova prilika da iznenadimo i gledatelje i sami sebe". Čime ste se najviše iznenadili?
Pa eto, iznenadio me taj intervju s gospodinom Nitko. Da ste me dan prije pitali bi li odradio takav razgovor s praznom stolicom, vjerojatno bih vam rekao da vam je pitanje glupo.
Kakva iznenađenja pripremate gledateljima u sljedećim emisijama?
Na razini sadržaja ili mojih eskapada nema velikih promjena. Pratimo dnevna zbivanja i ako nešto ispadne kao dobar povod za neki štos, onda ga radimo. Nije dobro forsirati ni štoseve ni iznenađenja jer onda niti ispadne štos niti ispadne iznenađenje. No kad je riječ o formi emisije, razmišljamo o nekim promjenama. Uskoro će mi se ispuniti želja te ćemo u emisiju ubaciti novog voditelja, za kojeg se kladim da će biti iznimno ugodno televizijsko iznenađenje. Ali ne smijem otkriti kojeg, bit će to i njemu iznenađenje.
Što volite gledati na televiziji?
Nordijske kriminalističke serije, američke političke serije te filmove i dokumentarce - bilo čije o bilo čemu.
Godinama slovite kao jedan od omiljenih voditelja, što dokazuje i Večernjakova ruža koju ste ove godine osvojili u kategoriji TV osobe godine. Godi vam takav status?
Naravno da godi, pogotovo kada je to izbor publike. No ne mislim ni da je publika sama za sebe najpametnija na svijetu pa je Ruža dobra kombinacija stručnog žirija koji predlaže nominacije i publike koja među nominiranima odabire najbolje.
Donosi li taj status i veću odgovornost pred publikom?
Kad radim emisiju, ne zamaram se ni statusom ni nagradama. Nastojim uvijek dati sve od sebe i pružiti najbolje. Status i nagrade su posljedica, a ne uzrok pa se više brinem oko toga kako će emisija ispasti nego hoće li dobiti nagradu. Kada bih se zanosio slavom i nagradama, vjerojatno bih prije prolupao nego napravio dobru emisiju.
Rekli ste da ste zbog treće Ruže najsretniji, po čemu je ona posebna?
Prva je bila totalno iznenađenje jer je to bila i prva godina RTL Direkta i mog povratka na veliku televizijsku scenu i nisam očekivao da ćemo tako brzo ostvariti tako dobar rezultat. Druga je bila lijepa potvrda prve, potvrda da se ta prva nije dogodila slučajno. A ova treća mi je nekako najveća jer je bilo zaista teško očekivati da ćemo u tako jakoj konkurenciji TV lica i TV emisija tri godine zaredom biti na vrhu. Ne sjećam se da je to ikome uspjelo, a nama, evo, uspijeva od prvog dana. To je zaista fantastičan osjećaj i još jednom od srca hvala svim našim suradnicima, svim našim gostima i našoj publici bez koje ne bi bilo ni emisije, ni nagrada, ni mene. "Na televiziji ne možeš gledatelje fejkati. Ono si što jesi i oni (gledatelji) očito vole da si ono što jesi".
Krije li se u tim vašim riječima tajna uspjeha?
Da, nakon treće Ruže još sam sigurniji u to. Svi koji podcjenjuju gledatelje brzo izgore. Moja je sreća što iz nekog razloga vole to što jesam pa mi oproste kad možda kažem nešto i što im se ne sviđa. Recimo da imam dobar kredit kod publike. Ali kao i sa svakim kreditom treba paziti kako ga se i na što troši.
Krase li staklene Ruže vaš dom?
Naravno, dvije sam posadio uz prozor i čekaju da im se pridruži ova treća koja je stradala na dodjeli pa je sad pokušavaju vratiti u život.
Čije kritike slušate kada je o poslu riječ?
Sam sam sebi najveći kritičar. Ako smo nešto propustili ili loše napravili, ne mogu satima zaspati od živciranja, tako da mi drugi kritičari zaista ne trebaju.
Prate li vaša djeca RTL Direkt?
Ne, oni ne prate ništa na televiziji. TV je za njih medij prošlosti, ali svjesni su moje popularnosti zahvaljujući novinskim naslovnicama, komentarima njihovih vršnjaka i videoklipovima koje se vrte na društvenim mrežama. Na sreću, moja slava nije im udarila u glavu, vjerojatno jer su se rodili s mojim licem na ekranu pa im to nije ništa posebno. A i meni je mnogo važnije da se sa mnom deset sati znoje dok montiramo namještaj za njihovu sobu nego da mi se dive zato što sam neka TV zvijezda.
Koliko vam je važno da su od mladosti upućeni u sve što se događa u državi i svijetu?
Ne tjeram ih da čitaju i gledaju vijesti niti da se bave domaćom ili svjetskom politikom. No siguran sam da prilično dobro razumiju što znači raditi ili studirati u Hrvatskoj, a što u Nizozemskoj. Internet je njihov dnevnik koji ih vodi od Australije do Amsterdama. Već sad imaju prijatelje po svijetu, a svijeta još nisu kako treba ni vidjeli. I nisam siguran koliko žele ostati u ovoj državi da bi im bilo važno što se u njoj događa. No gdje god bili, shvaćaju da su za uspjeh najvažniji rad i znanje. Čak i u Hrvatskoj. I to je najvažnije i na to sam najviše ponosan.
Pokazuju li interes za novinarstvo?
Na sreću, ne. Orijentirani su prema prirodnim znanostima i nadam se da će tako i ostati.
Hoćete li u kolovozu prirediti veliko rođendansko slavlje?
Nemam vremena planirati ni slavlje ni praznike. Bio bih najsretniji kad bi mi netko rekao: "Ej, slavimo tvoj rođendan, aj dođi tu i tu, tad i tad“.
Jesu li godine samo broj ili vam se baš i ne sviđa ulazak u novo desetljeće?
Godine su samo broj, ali važno je kako nosiš taj broj. Umišljam si da se zasad dobro nosim u tom broju i tom kroju. Ostvario sam sve profesionalne ambicije, promijenio tri televizije i na njima naučio više nego što će neki na jednoj naučiti za tri života. Dosegao sam vrh karijere, kraj mene odrasta troje prekrasne djece, a ja odrastam uz prekrasnu ženu. Ne mogu poželjeti bolji ulazak u novo desetljeće.
Što si priželjkujete u pedesetima?
Samo zdravlja i dobre kondicije da stignem u njima uživati.
Da li su ponosni i na to što si promijenio prezime?