Jedan od vodećih francuskih novih povjesničara, okupljenih oko časopisa Annales, medievalist, europeist - briljantan popularizator Europe među djecom i neukima, te, iznad svega, veliki pisac, genijalan stilist, Jacques le Goff bavio se neobično širokim spektrom tema i osoba. Takav je bio njegov stručni i intelektualni interes, ali, ništa manje bitno, takva je bila njegova spisateljska vještina, imaginacija, moć uobličavanja narativnog materijala u priču. Krivo je misliti da u poslu historiografskog pisca mašta ne igra istu onu ulogu kakvu ima u poslu beletrista. Knjigu "Sveti Franjo Asiški" izvorno objavljuje u Gallimardu, godine 1999, a sačinjavaju je četiri prethodno objavljena teksta, uz naglašeno uvodno žaljenje što nikako ne stiže napisati pravu, veliku biografiju sveca. Tada je, te 1999, Le Goff bio sedamdesetpetogodišnjak, i bio je u naponu snage.
U Hrvatskoj knjiga izlazi 2010, u prijevodu Zvjezdane Spasenović i izdanju Demetre, jedne od najvažnijih nakladničkih kuća u nas, koja se ugasila onako kako se ugasio i njezin osnivač i urednik Dimitrije Savić, tiho i nevidljivo.
"Prijatelj i brat svih stvorenja i svega stvorenog, pokazao je toliku brižnost, bratsko razumijevanje prema svima, milosrđe u najuzvišenijem smislu, tj. ljubav, za koju mu je povijest zauzvrat podarila jednaku simpatiju, privrženo i sveopće udivljenje. Sve one koji su o njemu govorili ili pisali, bili katolici, protestanti, nekršćani, nevjernici, sve ih je dotaknuo i fascinirao njegov šarm." Tako Le Goff predstavlja svog junaka, ne zazirući nimalo od krupnih riječi, niti od portretiranja lika i njegova prostora i vremena, kakvi se češće sreću u romanima i putopisima, nego u znanstvenim tekstovima. Piše on o Franji i njegovom gradu Asizu, "smještenom pokraj putova, u dodiru s ravnicom i planinom, nadomak ljudi i nedaleko od osame", piše o Umbriji, "prikladnoj za šetnje po brdima i dolinama, ispunjenoj tišinom i rumorom, svjetlošću i sjenom, ratarima i trgovcima, treperavom od priprosta i duboka naroda, mirnoj i strastvenoj, koju ponekad zahvate nagli plamenovi, u harmoniji s drvećem, zemljom, stijenama, vrludavim rijekama, u pratnji plemenitog i prisnog životinjskog svijeta - ovaca, volova, magaradi, ptica - gdje se raspoznaju golubice, vrane i čavke kojima on propovijeda, sokol, fazan, pčele radilice i ponizni cvrčak koji mu je sletio zapjevati na ruku; u Italiji, rastrganoj između pape i careva, između sukobljenih gradova, plemstva i naroda, ruralnih tradicija i napretka privrede koju je sve više osvajao novac", piše Le Goff zaneseno, izmjenjujući kratke i vrlo duge rečenice, poigravajući se pričom i atmosferom kao kakav lirik u upravo otkrivenom epskom zanosu, i čini nešto vrlo neobično i za čitatelja neočekivano: uvodi nas u svijet Franje Asiškog i njegove prve manje braće, kao da je svemu onom što piše - svjedok! Kao da je išao tu uz njega i kao da je srednji vijek - a sve oko Franje i franjevaštva duboki je srednji vijek! - stvarno vrijeme njegova, Jacquesova života, nakon kojeg se nekim čudom preselio u dvadeseto i dvadeset i prvo stoljeće. (U dvadesetom stoljeću, inače, Jacques Le Goff bio je borac pokreta otpora, francuski antifašist, pored svega drugog.)
VIDEO Mnogi nisu prepoznali tko je novinarka na HRT-ovoj snimci iz 90-ih koja je postala hit na društvenim mrežama
Le Goff opisuje okolnosti zbog kojih se o Franjinom stvarnom životu malo zna. Stvarajući sveca oni koji su iza njega nastupili brisali su, prepravljali i svojim političkim i operativnim potrebama prilagođavali životopis čovjeka. Usput, nestajali su spisi, gubili su se izvorni tekstovi, a pjesničko djelo Franjino svelo se na jednu, istina veličanstvenu pjesmu. U legendi o svetome Franji, stvorenom još za njegova života, i koja je, piše Le Goff, samim tim dio njegove osobnosti, miješaju se Pjesništvo i Istina. Pritom, on je, paradoksalno, bio krajnje nepovjerljiv prema obrazovanju i knjigama. U tu nepovjerljivost, međutim, bili su učitani njegov otpor prema novcu i materijalnim bogatstvima, te prema raskoši iz koje se u njegovo vrijeme rađala velika politička ideologija. Pobratimivši se sa svim živim i neživim oko sebe, ljubivši jednako sestricu bolest i sestricu smrt, i bivajući sa svijetom isti i od svakog i svega manji, Franjo je stvarao nešto što se srednjovjekovnim crkvenim političarima i papama, naročito papi Grguru IX, utemeljitelju inkvizicije i borcu protiv svih krivovjerja, a zaštitniku novoosnovanih prosjačkih redova, činilo neobično privlačnim i novim, a što je, nekim čudom, jednako novo i privlačno osam stoljeća kasnije. Prilike u Europi i svijetu u osamstotoj godišnjici Franjine smrti onakve su kakve bijahu i onda. Neprijateljstva na sličan način raspoređena su i strukturirana, a ljubav za sve stvoreno i za svu živu i neživu prirodu na jednak je način imperativna. Franjo Asiški bio je ekolog u punom smislu riječi. Zaista, neobično je da njegova braća franjevci u Hrvatskoj bez riječi gledaju kako banda truje Liku.
Govori Franjo, prema svetom Bonaventuri, koji odlomak preuzima od Tome Čalanskog: "Poslušan čovjek mora biti poput leša što se da staviti bilo gdje, bez protivljenja. Obuče li ga se u baršun, samo će izgledati bljeđi; ako ga se, pak, posjedne na stolicu, ne samo da neće podići glavu, nego će mu ona pasti na grudi." Nema poslušnosti ondje gdje je zločin ili grijeh, i nema većih, nego su svi - manja braća. Tako je trebalo biti, a nije.
Otvori KEKS Pay
