Hrvatski povijesni spektakl “Posljednji rimski bog” Božidara Domagoja Burića pokazao se kao pravi kinohit. Film o rimskom caru Dioklecijanu već je prvog vikenda prikazivanja privukao 9611 gledatelja i zaradio više od 86 tisuća eura, čime je ostvario najbolje otvaranje jednog hrvatskog povijesnog filma u domaćim kinima. Ujedno se našao na osmom mjestu najuspješnijih otvaranja hrvatskih filmova od 2003. godine, otkako se službeno prate rezultati kinodistribucije.
Riječ je o jednom od najambicioznijih domaćih filmskih projekata posljednjih godina, koji gledatelje vodi u burno razdoblje Rimskog Carstva, prateći uspon Dioklecijana od mladog časnika iz Salone do jednog od najmoćnijih rimskih careva. U naslovnoj ulozi gledamo Amara Bukvića, a glumačku ekipu čine i Nataša Janjić Medančić, Slavko Sobin, Dragan Despot, Marko Cindrić, Krešimir Mikić i brojni drugi. Film je snimljen na latinskom jeziku, a njegova priča o moći, izdaji i borbi za carsko prijestolje isprepleće povijesne događaje s osobnim dramama glavnih junaka.
O “Posljednjem rimskom bogu” mnogo se govori, a među gledateljima su se otvorile i rasprave o njegovoj povijesnoj vjerodostojnosti. Što se od prikazanog doista dogodilo, a što je rezultat scenarističke mašte? Koliko god se film oslanjao na stvarne osobe i događaje, ipak je riječ o igranom djelu, a ne o dokumentarcu.
Odgovore smo odlučili potražiti kod samog autora, redatelja i scenarista Božidara Domagoja Burića, koji je i povjesničar. Za Večernji list izdvojio je tri povijesne istine koje je prikazao u filmu, ali i tri primjera u kojima je svjesno odstupio od povijesnih činjenica kako bi ispričao svoju priču. Među njima su i neke od najupečatljivijih scena filma.
FOTO Brojna poznata lica na premijeri hrvatskog filmskog spektakla 'Posljednji rimski bog'Tri povijesne istine
1. Dioklecijan je doista proglašen carem pokraj Jupiterova kipa
Jedna od važnih scena filma prikazuje trenutak Dioklecijanova dolaska na vlast. Kako nam objašnjava Burić, taj prizor ima povijesno uporište. Dioklecijana je vojska doista proglasila rimskim carem u okolici Nikomedije, na području današnje Turske, i to pokraj kipa Jupitera, vrhovnog rimskog božanstva. Taj je detalj prenesen i u film.
2. Progon kršćana i pogubljenje svetog Dujma nisu izmišljeni
Značajan dio filmske priče posvećen je Dioklecijanovu progonu kršćana, jednom od najmračnijih razdoblja njegove vladavine. Riječ je o stvarnim događajima jer je upravo Dioklecijan pokrenuo posljednji veliki progon kršćana u Rimskom Carstvu. Među žrtvama progona bio je i salonitanski biskup Dujam, koji je pogubljen u Saloni, antičkom gradu nedaleko od današnjeg Splita. Svetog Duju, kako ga Splićani nazivaju, u filmu tumači glumac Franjo Kuhar.
3. Car Karin doista je bio poznat po raskalašenom životu
Jedan od živopisnijih likova filma je rimski car Karin, kojeg glumi Marko Cindrić. Njegovo ponašanje i promiskuitet nisu tek rezultat scenarističke mašte. Prema Burićevim riječima, povijesni izvori doista opisuju Karina kao izrazito promiskuitetnog vladara, a neki mu pripisuju čak devet brakova. Dakako, antičke zapise o rimskim carevima uvijek treba čitati s određenim oprezom, osobito kada dolaze od njihovih političkih protivnika, no Karinova reputacija svakako ima povijesno uporište.
Tri autorske fikcije
1. Neki od važnih likova u filmu nikada nisu postojali
Iako je veliki dio radnje temeljen na stvarnim povijesnim osobama, Burić je u priču uveo i nekoliko potpuno izmišljenih likova. Među njima su Primo, kojeg glumi Marinko Prga, i Arminija, koju tumači Jasna Burić. Njih dvoje osmišljeni su kako bi se gledateljima približio svakodnevni život stanovnika Salone tijekom progona kršćana. Kroz njihove sudbine film progovara i o položaju žena u tadašnjem društvu te problemima razvojačenih rimskih vojnika. Izmišljeni su i senatori Prokul, kojeg igra Dragan Despot, te Dion u izvedbi Jerka Marčića. Njihovi likovi predstavljaju simbol nekadašnjeg senatorskog Rima, čija je moć u Dioklecijanovo doba postupno nestajala.
2. Erupcija Vezuva u Koloseju nikada se nije dogodila, a za sve je pomalo kriv “Gladijator 2”
Jedna od najspektakularnijih scena filma prikazuje uprizorenje erupcije Vezuva i uništenja Pompeja pred gledateljima u rimskom Koloseju. Koliko god prizor djelovao uvjerljivo, takva predstava nije povijesno zabilježena. Riječ je o Burićevoj scenarističkoj fikciji, a priča o tome kako je nastala prilično je zanimljiva. Naime, kada je još 2019. godine napisao scenarij, Burić je na tom mjestu zamislio veliku pomorsku bitku u Koloseju. Međutim, tijekom snimanja “Posljednjeg rimskog boga” doznao je da se pomorska bitka pojavljuje i u hollywoodskom spektaklu “Gladijator 2”, pa je odlučio promijeniti planove. Umjesto da ponavlja ono što je već osmislio Ridley Scott, odlučio se za nešto sasvim drugo. Tako je nastala ideja o rekonstrukciji jedne od najvećih katastrofa antičkog svijeta, erupcije Vezuva koja je 79. godine uništila Pompeje. Burić pritom naglašava da, iako takva predstava nije povijesno potvrđena, njezino održavanje ne bi bilo nezamislivo. Rimljani su bili poznati po ekstravagantnim arenskim spektaklima, pa je, prema njegovu mišljenju, i uprizorenje uništenja Pompeja bilo tehnički moguće i u skladu s ukusom tadašnje publike.
3. Dioklecijanov veliki govor u Senatu Burićeva je fikcija
Jedna od najvažnijih scena filma, ujedno i njegovo veliko finale, jest Dioklecijanov govor pred rimskim Senatom. Iako govor ima ključnu ulogu u raspletu priče, njegove riječi nisu preuzete iz povijesnih izvora. Dioklecijan je doista posjetio Rim na početku svoje vladavine i, kako objašnjava Burić, gotovo je sigurno tom prilikom govorio pred senatorima. Međutim, povijest nije sačuvala sadržaj tog govora. Zato je Burić odlučio sam napisati što bi car mogao reći. Filmski govor tako postaje završnica priče o Dioklecijanovu dolasku na vlast i trenutak u kojem se raspliću politički sukobi koji su obilježili njegov uspon. Upravo na tom primjeru možda se najbolje vidi razlika između povijesnog događaja i njegove filmske interpretacije. Dioklecijanov dolazak u Rim povijesna je činjenica, ali riječi koje Amar Bukvić izgovara pred senatorima djelo su Burićeve mašte.