Suede su u utorak navečer stigli u zagrebačku Tvornicu kao zvijezde 6. izdanja Yammatova, a već na trećoj pjesmi „Trash“ Brett Anderson spustio se s pozornice ispred prvih redova publike da se izgrle i „isprobaju“. Istu pjesmu popodne su odsvirali u mirnoj, akustičnoj verziji na Yammat FM-u, gdje su održali radijski session s intervjuom i izveli pet pjesama koje je Anderson otpjevao uz dvije akustične gitare Richarda Oakesa i (inače klavijaturista) Neila Codlinga. Gledajući tipično razgoropađenog Bretta Andersona u Tvornici kako mu publika „jede iz ruke“, a i on njoj, s očitom dozom adrenalina u krvi i u zraku, pitao sam se gdje je nestao onaj introvertni, pomalo sramežljivi umjetnik koji je u radijskom eteru staloženo odgovarao na temeljita pitanja Zdravka Mamića Maminja? Dr. Jekyll i Mr. Hyde, pomislio sam, mada je i sam Brett Anderson na jedno pitanje odgovorio da su već puno puta svirali ovakve akustične sessione i da je dobra pjesma jednako dobra u raznim izvedbama.
VEZANI ČLANCI
A Suede imaju puno odličnih pjesama, to je bar poznato, romantičnih ispovijedi koje su obilježile odrastanje generacija od devedesetih naovamo. U drugom odgovoru Anderson je rekao da ne voli nostalgiju, mada, naravno, voli svirati stare pjesme, ali da s bendom želi biti aktualan. Osjećali smo se kao da smo na BBC-ju, a navečer kao da smo u Londonu kad su Suede poput vulkanske erupcije raskrčili prostor fino natrpane Tvornice i napunili ga brutalno glasnom svirkom, katarzičnim refrenima i pokojom romantičnom baladom.
Bio je ovo njihov zadnji koncert ove godine, ali i za dulje vrijeme jer se, kako je rekao Anderson s pozornice, povlače snimati svoj jedanaesti album. No, još svježi i uigrani s aktualne britanske turneje, Suede su u Tvornici pokazali da ih zanima pronošenje bučne strategije rocka kao ekstaze, svirke kao katarze, a Yammat publici priuštio jedinstveno iskustvo. Gledao sam Suede nekoliko puta, pa i u Londonu na domaćem terenu, ali nikada u ovako malom prostoru pred otprilike 1500 ljudi, tako da se radilo o dojmljivom slavlju koje ne može doživjeti svaki grad.
Skupa s originalnom ritam-sekcijom grupe i članovima koji su s Brettom Andersonom osnovali bend, Simonom Gilbertom na bubnjevima i basistom Matom Osmanom, Brett Anderson potvrdio je navode iz intervjua; nakon četvrte „Animal Nitrate“, s kojom je Tvornica eksplodirala kao London 1993. kad je singl ušao na britansku top 10 ljestvicu, u 85 minuta koncerta i kroz 19 pjesama samo par puta vratili su se u to početno razdoblje rada grupe do 1999.
Dapače, započeli su s novim pjesmama sa zadnjeg albuma „Antidepressants“, s „Disintegrate“ i naslovnom temom, dok je „Trance State“ negdje u sredini koncerta donijela najveći trans i publici i njima, višeminutnom hipnotičkom epopejom. Balade „Life Is Golden“ – koja kao da je nastavak Bowiejeve „Rock 'n' Roll Suicide“ – i „June Rain“ izveli su i popodne na Yammatu, pa je bilo zgodno usporediti razlike u ugođaju i interpretaciji. „My City“ Anderson je najavio kao pjesmu posvećenu njegovom gradu, dodavši da se može odnositi i na Zagreb, gdje smo se sinoć osjećali kao u Londonu. Klavirska izvedba „The Wild Ones“ bila je jedini predah prije završnog krešenda – s duljim Andersonovim monologom dok je sjedio pored klavijatura na pozornici – kojim su nepogrešivi pogoci „Metal Mickey“ i „Beautiful Ones“ himnično priveli kraju nastup, prije jedinog bisa s baladom „Saturday Night“. Mada je bio utorak, Suede su u Zagrebu demonstrirali slavlje rock-neobuzdanosti, ustrajnosti, izdržljivosti i vitalnosti, te priuštili publici „najveći-najmanji“ koncert ove godine kakav se ne doživljava često.