Sine moj, tata Ćiro te poziva u teatar, na daske, da vidiš kako moj Tarik glumi cijeli moj život, sve moje tajne od Travnika, Zagreba, Švicarske preko Irana. Ma predstava čudo, sine! Poziv je to koji i veći treneri od Ćire Blaževića ne mogu odaslati jer možda imaju knjigu, pa i film o svojem životu, ali predstavu - nitko od njih.
Iako je od prvotne ideje Tarika Filipovića da o svojem zemljaku i bliskom prijatelju napravi monodramu pa do njezine premijere 2017. godine proteklo gotovo deset godina praćenih Ćirinim negodovanjem da mu nešto takvo ne treba jer, njegovim riječima, on je predstava sam po sebi, kada je zaživjela, postala je hit koji danas doživljava stotu izvedbu i, čini se, nema kraja.
- Interes je sjajan, predstava prolazi doslovno svugdje. Znate, ja uvijek nekako od te monodrame puno očekujem, a od publike sam u njezinu slučaju dobio puno više no što sam ikada očekivao. Dakle, kako ste spomenuli, ideja se rodila deset godina prije premijere, dakle danas je od toga prošlo već 12 godina, a od trenutka kada je i Ćiro konačno podigao rampu i dao zeleno svjetlo da na njoj radimo, punih pola godine dramaturg Antonio Gabelić i ja brusili smo taj tekst. Preponosan sam na tu predstavu jer znam koliko je lijepo ljudi prožive gledajući je i smatram da Ćiro to zaslužuje. Dugo mu je, doduše, trebalo da to shvati. Sjećam se kako me, dok sam ga nagovarao na nju, jednom pitao: "Pa zašto to radiš u teatru, ima li tu para?" Rekao sam mu da nema baš nešto posebno, ali da to radim jer mi je teatar prije svega posao, a potom i da mi je veliki izazov glumiti osobu koja me inspirira pri čemu ne pokušavam toliko preslikati njegov život, koliko dati svoju viziju njega. Tek kad su mu i prijatelji, djeca i supruga rekli da je to stvarno sjajno i da se u monodrami vidi koliko mi je on drag, sve mu je sjelo na mjesto i rekao je: „Hvala ti, sine, što si me za života učinio besmrtnim" - govori nam Tarik Filipović.
U sat i 20 minuta, koliko monodrama traje, Tarik je uspio postati Ćiro. Umjesto šminke i kostima, on odijeva Ćirinu kožu i dušu, čak toliko zorno da je i samome Ćiri njegov sin priznao da bi, da samo sluša, a ne gleda, bio uvjeren da je na pozornici njegov otac.
- Razmišljao sam o mogućnosti da me poznata šminkerica Marina Mamić maskom prije svake predstave transformira u Ćiru pa da izgledam baš poput njega. A, s obzirom na to da se radnja odvija u parku, htio sam čak napraviti i složenu scenografiju parka s desetak klupa, uličnom rasvjetom... No, kada je Ivan Leo Lemo, redatelj kojem jako vjerujem, odgledao jednu od zadnjih proba prije premijere, rekao je: „Tariče, ma ne treba ti ništa! Ni šminka ni kostim. Treba ti samo jedna klupa jer već u trećoj minuti zaboravio sam da si na sceni ti." Isto mi je rekao i Ćirin sin Miro i tada sam shvatio da sam na dobrom putu. I tako je i danas. Igram ga bez šminke, na jednoj klupi - kaže Tarik.
Ćiro je pogledao prve četiri izvedbe - u svojem rodnom Travniku, u Tarikovoj rodnoj Zenici, pretpremijeru i premijeru u njihovu Zagrebu. Medijima je znao prepričavati: - Tarik mi je godinama pričao da bi htio realizirati predstavu o mom životu, ali ja, budala, nisam ga ozbiljno shvaćao. Izvadio je detalje iz mog trnovitog puta i reći ću vam istinu, mi stari ljudi često zaplačemo, i kad je predstava bila gotova, ja sam se uhvatio da plačem. Ima u njoj i nekoliko bisera. Primjerice, kad smo pobijedili Nijemce s 3:0 - bio me nazvao predsjednik Tuđman i rekao kako moramo pobijediti i mi smo, naravno, pobijedili. I u predstavi Tarik, glumeći me, kaže kako je Ladić rekao da mi je Tuđman sastavljao tim. Što sam ja kriv ako je on mislio kao i ja?
Priča predstave teče kronološki, a gledatelje toliko "usisa" da su poslije nje stava da im je proletjela kao da je trajala deset minuta i da bi im bilo zabavno da traje još barem dvostruko toliko. Kao "taman smo se zagrijali" ili, što kaže Ćiro: "Eto vidiš, stane život u sat i 20 i u jedan kofer na sceni." Naglasak priče je, naravno, na Ćirinoj karizmi, no nisu izostavljeni ni biografski elementi koji zovu na film, poput činjenica da je prije nogometa učio za svećenika, bio prvak u skijaškom trčanju, radio kao čistač i metalostrugar, vozio kamion, proizvodio satove. U sadržaj se Ćiro nije puno miješao, no kao izvor i muza dao mu je "safta".
- Dok sam pripremao tekst, Ćiro i ja nalazili smo se u jednoj slastičarnici u Gundulićevoj ulici i ondje imali svoju seansu uz čaj i kolačiće. Puno sam znao o njemu, pročitao iz knjiga, puno toga čuo na kavama, no htio sam iz njega izvući još, nešto što nitko ne zna. A pri tome mi je najslađe od svega bilo što mi je htio izbaciti neke stvari koje je već ispričao baš svima i rekao na svim televizijama. Znate, slikari imaju svoje muze manjih i većih oblina, a ja imam Ćiru. Mene je nadahnuo on - govori Tarik prisjećajući se danas davne 1998. kada su se njih dvojica i službeno upoznala.
- Bilo je to na predstavi "Vježbanje demokracije". Ćiro je vjerovao da mu Kerempuh nekako donosi sreću pa je u kazalište dovodio i vatrene. Tada sam upoznao i Zvonu Bobana i s njim postao dobar prijatelj kao i s Ćirom. Tu smo kliknuli na nekoj "poluzemljačkoj" varijanti s relacije Travnik - Zenica. Pri tome, kada spominjem taj zemljački moment, moram naglasiti da u biti nisam zavičajni tip na tu foru, ali ne mogu tvrditi da kad sve skupa staviš u sito, da u tome nema nešto. Ima, u srcu i mentalitetu ili, kako mi kaže Goran Navojec: "Ajmo u Bosnu na jačanje srca." Uglavnom, od tog trenutka do danas Ćiro je prema meni oduvijek jako pažljiv, zaštitnički nastrojen poput nekog strica i smatram ga svojim - kaže glumac, inače nogometni fanatik koji nogomet konzumira svakodnevno. Kao takvog, kaže, posebno ga nervira i kada netko o Ćirinu trenerskom talentu sudi riječima tipa "on je samo dobar motivator".
Što to uopće znači? Što znači redatelj koji iz tebe zna izvući ono najbolje? Pa to je pravi redatelj. Dakle, ako on zna posložiti igrače na terenu i iz njih izvući ono najbolje, za mene je taj manga. Njemu baš pristaje sintagma "trener svih trenera" bez obzira na to hoće li netko postići bolje od njega. Dalić je napravio veći uspjeh, i jako mi se sviđa što Ćiro to uzdiže i podržava jer i osobno sam takav i smatram da tko god nadmaši neki tvoj uspjeh, to treba pozdraviti. Onaj tko nije ljubomoran na uspjeh učenika, pravi je učitelj. Sad mi tu pada na pamet i jedna sarkastična šala koju je na tu temu u svojem stilu govorio Arsen Dedić: "Mi stari ne volimo vas mlade i vaše uspjehe. Pratim te i veselim se svakom tvom neuspjehu!" Šalu na stranu, rijetki su ljudi kojih nema barem dvojica sličnih, ali ne postoje dva Ćire. Satkan je od karizme i životne priče i tamo gdje je Ćiro, tamo je lom, bila to Tuzla, Zürich ili Zagreb.
Filipovićevo poznavanje nogometa pozdravlja i sam akter predstave, Ćiro, pa u monodrami o sebi razdvaja svoj lik od nogometnog konteksta bez poznavanje kojeg, uvjeren je, Tarik ne bi napravio tako dobar posao. - On ima posebnu nadarenost za nogomet. Recimo, u predstavi sam u Prištini, gdje sam vodio momčad, i Tarik tu odjednom izrecitira sve igrače, a ja ih ne znam. Tarik ima znanje i memoriju i savršenu moć imitacije. Evo, u govoru me posve pogodio. Moj sin je, sjedeći na predstavi kraj mene, rekao: „Da ti nisi sad pokraj mene, mislio bih da si na pozornici" - rekao je svojedobno Ćiro koji je, nemojmo se zavaravati, kao trener Tarika oduševio i prije no što je to učinio kao čovjek kada su se upoznali 1998. Puno ranije, u Tarikovim afirmativnim godinama.
Sjećam se kad sam kao klinac 1982., dok mi je mama ležala u bolnici na Rebru, svaki vikend dolazio iz Zenice njoj u posjet. Živo pamtim te rijeke plavih navijača i euforiju i Ćiru. Maštao sam da će i moj Čelik tako jednom u toj bivšoj državi. Uglavnom, za dobrim konjem se prašina diže pa ćete i o Ćiri čuti svašta. Kažu da ti je prijatelj onaj koji zna sve tvoje mane, a ipak te voli i poštuje. E takav ja imam odnos prema njemu. Ima u predstavi trenutak u kojem Ćiro kaže: "U Kini sam uvijek bio mudrac, a kod nas sam više bio starac. Došlo je vrijeme da i u svome dvorištu budem mudrac." Za mene on jest mudrac i obožavam gledati utakmice u društvu njega i Antona Samovojske. Oni su mi najbolji partneri za to i njihova mišljenja i analize jako volim čuti - kaže Tarik Filipović.
O današnjem stanju u nogometu u kojem vladaju astronomske svote, a igrači su preplaćeni, Tarik nema dobro mišljenje. Nije ljubomoran tip, ali smeta mu činjenica da su cifre koje probijaju granice dobrog ukusa postale važnije od same igre pa je i tome posvetio jedan dio predstave.
O tome, kroz Ćiru, na sceni kažem: "Nekad je sirotinja s tribina gledala sirotinju na terenu kako igra i uživala. Danas su na terenu preplaćene zvijezde i treneri i sve je važnije od nogometa." Te zarade premašuju zdrav razum. I to govorim ja koji stvarno volim nogomet. Ne sviđaju mi se ni ti bolesni roditelji koji gledaju svoju djecu na terenu u Španskom, Kustošiji i Rudešu, deru se i već rade financijske planove s osmogodišnjacima. Volio bih da se u tu priču vrati malo romantike - kaže pa se referira na svoje sinove koji su se također bavili nogometom. Stariji je, kaže, davno odustao, promijenio niz sportova i sad se bavi košarkom, a mlađi je trenutačno golman. Zajedno gledaju utakmice, a manji, kaže, zna sve - od toga tko je kamo prešao do toga čija žena ima glavobolju u drugoj bugarskoj ligi. I tu staje njegova sportska roditeljska ambicija, sve je njihov izbor.
Vratimo li se sad opet na predstavu, o kojoj je ovdje i riječ, njezina je budućnost put oko svijeta. Već ju je odigrao u Australiji i dobrom dijelu Europe. Najesen slijede London, Njemačka i Oslo, pa Vancouver, Toronto, New York i Chicago. Potom tko zna što.
- "Ćiro" može živjeti kao Zijahov „Glumac" jer toj priči vrijeme ne može ništa. Prihvaćaju je i klinci koji za Ćiru tek znaju ili čak ni ne znaju. Sjedne im kao ljudima koji o njemu znaju sve ili im ta priča o trnju i zvijezdama nešto znači. Publika svugdje reagira slično, toplo i ljudski i veliki mi je gušt igrati ga. Uživam beskrajno - zaključio je Tarik Filipović.
Deda je posenilio.