Da je Bon Scott danas živ, ove bi godine proslavio 80. rođendan. Tim povodom Rockmark je objavio hrvatski prijevod knjige "Bon: Posljednja autocesta", hvaljene i kontroverzne biografije australskog autora Jesseja Finka koja donosi novo viđenje života, karijere i prerane smrti legendarnog frontmena benda AC/DC. U pitanju je drugo, nadopunjeno izdanje, a koliko je prašine podigla originalna objava iz 2017., dovoljno govori činjenica da se autoru prijetilo, dok su pojedini fanovi benda javno pozivali na bojkot, pa čak i spaljivanje knjige. Uzimajući Scottovu smrt kao glavni motiv, Fink na gotovo 500 stranica dekonstruira njegov život bez uljepšavanja, odnose s drugim ljudima, stanje u AC/DC-ju između 1977. i 1980. godine te pitanje autorstva albuma "Back in Black". Uz niz ekskluzivnih svjedočanstava autor pokušava rekonstruirati Bonove posljednje sate te uvjerljivo odbacuje dosad uvriježeno mišljenje da je 19. veljače 1980. preminuo od posljedica trovanja alkoholom. Autor kaže da smrt Bona Scotta predstavlja "Da Vincijev kod rocka", ili pak ono što za ljubitelje američke političke povijesti predstavlja ubojstvo predsjednika Kennedyja – najvažniji neriješeni slučaj našeg doba. Uključeni daju proturječne iskaze, ključni komadići slagalice nedostaju, a malo navodnih činjenica ostaje nepoljuljano nakon temeljitijeg ispitivanja pa sve to desetljećima daje povoda raznim teorijama. S autorom knjige Jessejem Finkom razgovarali smo o jednom od najvećih rock-vokala svih vremena, ali i o svemu što je zaključio u svom dugogodišnjem istraživanju o njegovoj smrti.
Godinama ste istraživali život i smrt Bona Scotta. Nakon svega što ste saznali, što mislite tko je Bon Scott zapravo bio izvan rock'n'roll mita? Pa, stvarnost je da je mit i dalje vrlo raširen. Posvuda je. AC/DC ga održava na životu. Ostavština Bona Scotta održava ga na životu. Čovjek koji je proizašao iz knjige bio je netko tko je živio dva različita života uz dvije različite osobnosti. Postojao je Bon na pozornici, Bon kojeg su ljudi viđali u intervjuima i nakon nastupa. Zatim je postojao Bon izvan pozornice, koji je, daleko od žena, medija i ljudi iz diskografske kuće, zapravo bio prilično usamljen i nesretan. Siguran sam da u jednom trenutku više nije znao tko je pravi Bon i to je uzrokovalo raspad njegova života uz alkohol i teške droge. Dakle, pravi Bon bio je vjerojatno mješavina Bona na pozornici i onog izvan pozornice. Jedan kojeg ste poznavali i jedan kojeg niste vidjeli. U svakom slučaju, ono što se dogodilo u Londonu 1980. nije bila jednokratna bizarna nesreća. Put, posljednja cesta prema njegovoj smrti, započeo je u Teksasu 1977.
Jedan od najsnažnijih dojmova iz vaše knjige jest da je Bon istovremeno bio nevjerojatno samouvjeren, ali i duboko ranjiv. Je li se vaš pogled na njega mijenjao kako je istraživanje napredovalo? Počeo sam razmišljati o Bonu na isti način kao i svi ostali: kao o karikaturi tvrdog, boemskog rock'n'roll glazbenika. Završio sam razmišljajući o njemu na potpuno drukčiji način. Mislim da su mi u formiranju tog pogleda najviše pomogle dvije osobe: pokojna Silver Smith i Holly X (pseudonim), dvije njegove djevojke. Silver nije bila baš laskava prema Bonu, što je razumljivo s obzirom na to da je s njim prekinula 1977. (pjesma "Gone Shootin'" s albuma "Powerage" govori upravo o njihovu prekidu). Ona je Bona opisala kao nezrelog, nepromišljenog i ponekad djetinjastog lika koji je imao duboke psihološke probleme koje je prikrivao alkoholom i time što je bio ženskar. No pokušala mu je pomoći da prevlada te slabosti tako što ga je upoznala s knjigama i duhovnošću. Holly je bila osoba kojom je bio prilično opsjednut, no bila je puno mlađa i imala je mnogo opcija kada su posrijedi bili slavni muškarci. Nije se htjela vezati za Bona, što ga je povrijedilo. Dakle, da, Bon je bio puno ranjiviji, osjetljiviji i oštećeniji nego što je pokazivao.
Vaša knjiga sugerira da je Bon do kraja 1979. bio sve nezadovoljniji smjerom svog života u AC/DC-ju. Koliko ste uvjereni da je zaista planirao napustiti bend? Siguran sam da bi na kraju otišao. Bez ikakve sumnje. Bio je stariji i pametniji od ostalih članova benda. Imao je drukčije interese, slušao je drukčiju glazbu, družio se s drukčijim ljudima i želio je više od života. AC/DC mu je pružio sjajnu priliku za tu promjenu. Na neki način bio je zarobljen lažnom verzijom sebe koju je javnost vidjela i za koju mnogi i danas misle da je "pravi Bon". Rekao je mnogim ljudima da želi krenuti dalje od AC/DC-ja. Mislim da to danas više nije nikakva tajna.
Da je Bon preživio veljaču 1980., vjerujete li da bi AC/DC s njim nastavio, ili mislite da je zaista bio na izlazu? Mislim da bi možda izdržao još nekoliko albuma (ako ne baš samo "Back in Black"), a onda bi se odlučio zauvijek povući, baš kao što je David Lee Roth učinio s Van Halenom. Mnogi zaboravljaju da su rane 1980-e bile era MTV-ja. Bon očito nije bio sposoban pisati u različitim glazbenim žanrovima, ali imao je i onu vrstu osobnosti koja bi mu omogućila uspješnu solo karijeru, baš kao Davidu Leeju Rothu. Siguran sam da bi Bon postao solo rock-zvijezda MTV ere da je preživio.
Braću Young prikazujete kao osobe koje su kontrolirale sve u vezi s pričom o AC/DC-ju i njegovu naslijeđu. Mislite li da je Bon osjećao da je u konačnici zaposlenik unutar stroja koji su stvorili Malcolm i Angus, a ne ravnopravan kreativni partner? Siguran sam da se Bon osjećao kao važan dio kreativne magije u AC/DC-ju, kemije između sebe i braće Young, ali također je razumio da su oni odlučivali o tome što će na kraju završiti na snimci. Dakle, mnogi njegovi ambiciozniji stihovi na kraju su bili izrezani ili izmijenjeni kako bi odgovarali imidžu i zvuku za koji je AC/DC smatrao da odgovara njihovoj publici i obožavateljima. U tom smislu znao je da braća Young drže moć i da je on zapravo zaposlenik, baš kao što su to u to vrijeme bili Cliff Williams i Phil Rudd. Pogledajte samo koliko je brutalno Brian Johnson bio odbačen u korist Axla Rosea kada je imao problema sa sluhom, ili kako se s Philom postupalo nakon njegovih pravnih problema na Novom Zelandu.
Razgovarajmo o najvećoj kontroverzi u vašoj knjizi "Back in Black". Koji je najjači pojedinačni dokaz da je Bon Scott pridonio stihovima za taj album? Angus Young u dva je odvojena intervjua 1990-ih, za Kerrang! i australski Rolling Stone, rekao (ili mu se omaklo) da je Bon napisao stihove za "Back in Black". Otad je priča da Bon nije napisao ništa, odnosno da ništa nije imao pripremljeno. Dakle, ili je Bon nešto napisao ili nije napisao ništa. Ne može biti oboje. Osim toga, David Krebs, menadžer AC/DC-ja 1980., koji i danas prima tantijeme za "Back in Black", rekao mi je da podaci o autorstvu na albumu nisu točni. Rekao je da su promijenjeni jer bi "djelovalo puno slabije da je na 'Back in Black' pisalo 'Bon Scott', a ne 'Brian Johnson'. Kazao je i da nije sudjelovao u toj odluci." To dolazi od nekoga tko je radio duboko unutar tabora AC/DC-ja. Pokojni Vince Lovegrove, dobar Bonov prijatelj i njegov bivši kolega u bendu The Valentines, također je prije smrti u jednim australskim novinama izjavio da je obitelj Scott primala tantijeme za "Back in Black". Ako razumijete Bonove navike pisanja, znate da je pisao pjesme o vlastitom životu. Imao sam priliku 1979. upoznati Bonove prijatelje s Floride, kada je bio u Miamiju i pisao pjesme za "Highway to Hell", i njihove priče vjerno odražavaju lirski sadržaj nekih pjesama na "Back in Black". To me najviše uvjerilo da je Bon doprinio stihovima za "Back in Black", uza sve ostalo što sam naveo.
Silver Smith rekla vam je da je Bon dovršio svoje stihove nedugo prije smrti. Zašto smatrate da njezino svjedočanstvo nadmašuje argument da rifovi i glazbena struktura pjesama tada još nisu bili dovršeni? Ne mislim da njezino svjedočanstvo o stihovima nadmašuje argument da je glazba bila dovršena. Stihovi i glazba dvije su odvojene stvari. Siguran sam da je bilo još doradе, i u stihovima i u glazbi, ali Bon je imao gotovo potpunu verziju onoga što je htio staviti na album, a što su potom "uredili", kako je to Silver formulirala, braća Young. Silver mi nije imala razloga lagati, ništa time nije dobivala. Nije bila plaćena. Znala je da umire (umrla je prije nego što je knjiga izašla). Možda je smatrala da je pravi trenutak da otkrije tu informaciju, znajući da će uskoro umrijeti. Ako netko želi čuti nju samu kako o tim stihovima govori svojim riječima, dio audiozapisa mog razgovora s njom stavio sam na svoj YouTube kanal. Neka svatko sam prosudi. Ideja da Bon nije imao ništa lirski pripremljeno kad je umro potpuno je smiješna. Neprestano je radio na svojoj bilježnici sa stihovima. Ta je bilježnica nestala.
Čitao sam i autobiografiju Briana Johnsona, u kojoj je izričito izjavio da je sam napisao stihove za "'Back in Black', imajući na raspolaganju samo naslov." Je li ta njegova izjava na ikoji način promijenila vašu procjenu dokaza? Ne, ta me objašnjenja baš i ne uvjeravaju. Smatram da je u svojoj knjizi prešao preko važnih pitanja, a ni njegovi komentari nisu me naveli da promijenim mišljenje. Johnson praktički nije imao iskustva u pisanju pjesama prije "Back in Black", a nakon toga nije napisao nijednu pjesmu koja bi mogla parirati onima s tog albuma, prije nego što je posve maknut s dužnosti pisanja stihova za AC/DC. Čudan je to način na koji su braća Young postupila s nekim tko je službeno napisao stihove za jedan od najprodavanijih rock-albuma u povijesti glazbe.
Brian Johnson tijekom godina davao je nekoliko različitih objašnjenja o tome odakle potječu stihovi za "You Shook Me All Night Long". Jačaju li te promjenjive verzije vaš argument, ili jednostavno odražavaju način na koji se autori sjećaju kreativnog procesa desetljećima kasnije? Po mom mišljenju, one jačaju moju tezu. Nakon što sam napisao knjigu, javio mi se glazbenik koji je za EMI snimio album s Markom Dearnleyem, jednim od tonskih snimatelja na "Highway to Hell". Rekao mi je da su tijekom snimanja u privatnom razgovoru pričali o AC/DC-ju. Dearnley mu je rekao da je Bon 1979., godinu dana prije "Back in Black", isprobao neke stihove za "You Shook Me All Night Long" na pjesmi "Love Hungry Man". Dearnley je, kada sam mu pisao mailom, bio vrlo neodređen i suzdržan po tom pitanju. Upoznao sam ženu za koju vjerujem da je "American thighs" i koja je imala "chartreuse eyes", a ne "sightless eyes": Holly X. I dalje smo u kontaktu. (Fink se referira na tekst pjesme "You Shook Me All Night Long"; op. a.).
Vaša izvorna knjiga već je dovodila u pitanje službeno objašnjenje Bonove smrti. Što je najveća stvar koju ste naučili nakon prvog izdanja, a koja vas je natjerala da promijenite ili doradite svoju teoriju? Nakon što je knjiga objavljena, mađarski čitatelj Mihály Bevíz upoznao me s Engleskinjom Liz Elliot, koja je poznavala dilera heroina Alistaira Kinneara, koji je bio s Bonom kada je Bon umro. Elliot je rekla da joj je Kinnear priznao da je Bonu dao heroin. Također je rekla da je Kinnear posjedovao bijeli kombi, a ne Renault 5. Ako je to istina, to bi objasnilo zašto čitav dan nitko nije primijetio Bonovo mrtvo tijelo u automobilu parkiranom na ulici ispred Kinnearove kuće. Osim toga, francuski čitatelj Patrick Beaumont upozorio me na intervju na francuskom jeziku iz 2009., u kojem je glazbenik Peter Perrett izjavio da se s Bonom sastao one noći kada je umro. Kad sam ga o tome pitao, Perrett je to demantirao. Prilično se naljutio kad se ta tema pokrenula. O tome sam pisao u knjizi koju sam objavio 2024. na engleskom jeziku pod naslovom "Bon: Notes from the Highway", dodatku prvoj knjizi za one koji su htjeli saznati više o mom istraživanju Bona.
Sada vjerujete da je Bon umro od kombinacije heroina i alkohola. Koji je najjači dokaz koji specifično upućuje na heroin? Prvo, iskusan pijanac poput Bona ne guši se u vlastitoj bljuvotini na stražnjem sjedalu automobila samo od alkohola. Razina alkohola u Bonovoj krvi bila je niska: 0,208 promila; kod Amy Winehouse iznosila je 0,416. Drugo, svaka osoba koja je bila s Bonom u njegovim posljednjim satima života konzumirala je heroin. Alistair Kinnear bio je diler heroina. Čak je i jedan drugi član AC/DC-ja u to vrijeme konzumirao heroin. Paul Chapman iz UFO-a rekao mi je, prije nego što je umro, da je Bon te večeri kada je umro izašao kupiti heroin za njega i da ga je namjeravao donijeti u njegov stan. Postoji cijeli niz dokaza samo u tim izjavama. Možda to ne zadovoljava pravni standard dokazivanja, ali ima dovoljno informacija da se donese razuman zaključak kako Bonovo okruženje nije bilo dobro za njegovo zdravlje. Osoba vrlo bliska Bonu bila je redoviti korisnik heroina. Ne mogu ga imenovati jer je, koliko znam, još uvijek živ. Kad umre, moći ću ga imenovati. Bonova bivša supruga Irene Thornton smatrala je da je umro od predoziranja heroinom, no to nikada javno nije priznala. Činjenica je da sam ja proveo temeljitiju istragu okolnosti Bonove smrti nego što je to ikada učinila policija. Pogledajte samo izjave svjedoka koje sam prikupio: Zena Kakoulli, konzumentica heroina, priznala je da je bila s Bonom u East Dulwichu kad je umro. Samo to priznanje ruši tezu da je Bon bio sam s Alistairom Kinnearom.
Nekoliko je svjedoka tijekom godina mijenjalo svoje iskaze. Kako odlučujete kada proturječna svjedočanstva postaju dokaz prikrivanja, a kada su tek dokaz nepouzdanog pamćenja? Vrlo sam pažljiv da nikome u ovoj priči ne pripišem zlonamjerne motive. Ne vjerujem da je itko kriv za Bonovu smrt osim samog Bona. On je odabrao piti i uzimati droge, no zasigurno su se mogle donijeti i drukčije odluke. Do zaključka o tome što se te noći zapravo dogodilo mogao sam doći jedino vlastitom istragom, jer to nitko drugi nije radio. Činjenica je da su se priče toliko puta mijenjale, i to u detaljima koji su ključni za Bonovu smrt, da je moje čvrsto mišljenje sljedeće: ima toga još što nam nije rečeno i još uvijek postoje ljudi koji znaju više nego što govore.
Vjerujete li da je Bon zaista umro u Renaultu 5 Alistaira Kinneara ili mislite da je njegovo tijelo tamo doneseno nakon što je umro negdje drugdje? Vaša knjiga sugerira da je nekoliko ljudi možda imalo priliku premjestiti Bona u Kinnearov stan, ali umjesto toga ostavili su ga u automobilu. Zašto bi preuzeli takav rizik? Moj je osobni dojam da je umro negdje drugdje. Navodno je ostavljen ispred Kinnearova stana, no je li bio u Renaultu 5 ili u bijelom kombiju, možda nikada nećemo saznati, osim ako netko ne pronađe prometnu dokumentaciju za vozilo koje je Kinnear tada posjedovao. Da je riječ o kombiju, to bi objasnilo zašto nitko cijeli dan nije vidio njegovo tijelo. Zena Kakoulli priznala je da je bila ondje. Je li bila sa svojim suprugom Peterom Perrettom, pitanje je na koje ne mogu odgovoriti; on je to demantirao kada sam ga pitao. Je li Perrett bio ona osoba koju je Alistair spominjao kao "Leslie Loads" ili je Leslie Loads mogla biti Zena ili Kinnearova djevojka Janice Hayes? Kad sam razgovarao sa Zenom, rekla je da Perrett nije bio ondje, no postoji taj francuski intervju u kojem je Perrett novinaru rekao suprotno. Taj je novinar bio Guillaume B. Decherf. Decherf je ubijen 2015. u terorističkom napadu na kazalište Bataclan u Parizu pa ga nisam mogao kontaktirati kako bih to provjerio. Mislim da je izašlo na vidjelo dovoljno informacija koje upućuju na to da je s Bonom bilo više od jedne osobe (Kinneara). Dakle, moguće je da su čak četiri osobe mogle prenijeti Bona u stan. Možda je cijelo vrijeme bio unutra. Policija nikada nije ispitala Kakoulli i Perretta, a koliko znam, ni Kinnearovu djevojku Janice Hayes. Zašto je to tako? Mislim da bi policija trebala odgovarati za nedostatak dužne pažnje u ovom slučaju.
Istraživanje Bonove smrti opisujete kao "zečju rupu" (rabbit hole). Nakon svih ovih godina, mislite li da ste zapravo bliže istini ili tek bliže razumijevanju koliko je istinu možda nemoguće utvrditi? To je izvrsno pitanje. Imam prilično dobru predodžbu o tome kakva je istina i iznio sam ono što smatram istinom u nekoliko knjiga, no ne pozivaju me da svjedočim na kaznenom suđenju. Osjećam da sam se približio koliko god je to itko u stanju, osim ako netko iz benda ne izjavi da sam u pravu.
Što čini Bonove stihove toliko prepoznatljivima da ponekad možete čuti njegov glas u nekoj pjesmi čak i kada njegovo ime nije uz nju vezano? Humor, način izražavanja, ritam; imao je vrlo prepoznatljiv stil. Može se čuti. Stil Briana Johnsona posve je drukčiji.
Tvrdite da je Bonovo pisanje tekstova bilo ukorijenjeno u blues, dvosmislenost, seks, novac, turneje i svakodnevni rock'n'roll život. Mislite li da je AC/DC izgubio nešto ključno kada ga je zamijenio Brian Johnson, iako je bend komercijalno postao puno veći? Da, stihovi su postali puno prostiji, ali manje duhoviti. Igre riječima i dosjetke postale su očitije, čak nespretne. Nestao je taj protok. Bon je pisao iz vlastitog života, a velik dio tog života bio je usidren u borbu, što ranim stihovima daje snagu da se emocionalno povežu s ljudima. Mene je to dirnulo kad sam prvi put čuo "Gimme a Bullet" s albuma "Powerage". Osjećao sam kao da piše o mom vlastitom životu.
Nakon što ste napisali dvije velike knjige o AC/DC-ju, mislite li da vas je šutnja benda učinila odlučnijim u istraživanju ili vas je ponekad učinila sumnjičavijim nego što dokazi opravdavaju? U svoj popis knjiga o AC/DC-ju uvrstio bih i "Bon: Notes from the Highway", tako da bih rekao da sam ih napisao tri. Nemam želju pisati više o bendu jer je najzanimljiviji dio priče već ispričan: put AC/DC-ja do "Back in Black". Njihova šutnja nema nikakvog utjecaja na to što radim ili ne radim. Uistinu me nije briga. Ono do čega mi je stalo jest prikazati Bona kao ljudsko biće, a ne kao rock'n'roll karikaturu. Nedavno mi se javila osoba bliska Philu Ruddu i rekla da su Philovi privatni stavovi o Bonu vrlo bliski mojima. Nadam se da će Phil jednog dana iskreno pisati o svom vremenu u AC/DC-ju.
Da je Bon Scott preživio tu noć u veljači 1980., što mislite da bi postao? Vjerojatno slikar. Siguran sam da bi snimio nekoliko solo albuma. Zaista je tražio drukčiji život izvan AC/DC-ja. Volio je Steely Dan. Njegove su pjesme bile sjajne, ali na kraju krajeva bio je neobrazovan i pokušavao se sam obrazovati čitanjem. U tom je čovjeku bilo puno više nego u imidžu koji je stvorio za sebe s AC/DC-jem.
Otvori KEKS Pay
