Svestrani Dušan Bućan, glumac HNK u Zagrebu, posljednjih je mjeseci redovit gost u našim domovima zahvaljujući raznim projektima u kojima je sudjelovao. Najprije smo ga gledali u ulozi Žnide u seriji "Dnevnik velikog Perice" autora Albina Uršića i redatelja Vinka Brešana, a od prošlog tjedna ponedjeljkom jaše prema Crnom moru s prijateljem Borisom Veličanom. Uza sve to, Dušan se stigne brinuti o konjima, psima, mačkama i divljoj svinji Koroni na svojoj farmi u mjestu Golinja kod Siska.
Kako sad nakon što je završila serija "Dnevnik velikog Perice" gledate na taj projekt? Kako je vama to izgledalo na televiziji?
Moram priznati da je to bilo ugodno iznenađenje. Nismo očekivali takve hvalospjeve, ali je zaista lijep osjećaj. Svi smo u taj posao ušli s veseljem i uzbuđenjem i dali smo sve za to. Znali smo da ćemo biti ili pukovnici ili pokojnici, ali očito je da smo itekako uspjeli u tome.
Svi hvale podjelu uloga, pa su rekli kako ste upravo vi bili idealni za ulogu zagrebačkog fakina?
Ponajprije me u toj ulozi vidio autor serije Albino Uršić. Kad smo započeli razgovore o seriji, kazao mi je kako misli da sam idealan za tu rolu. Tako je to krenulo.
Kako vam je bilo na snimanju i kako je izgledao rad s Brešanom?
Super. Brešan i ja smo prije toga radili nešto malo, tako da do ovog projekta nisam imao iskustvo rada s njim. Bilo mi je ugodno, on zna što radi, stvarno je majstor svog posla. Kada radiš s takvim majstorom kao što je on, to može biti samo jednostavan rad. Iako su nam produkcijski uvjeti bili teški s obzirom na epidemiju koronavirusa i potres, uspjeli smo napraviti dobru seriju.
Zanimljivo je da ste u predstavi "Tko pjeva zlo ne misli" u zagrebačkom HNK glumili Franju Šafraneka, a sad ste igrali u seriji koja se naslanja na to okruženje?
To mi je došlo super. Iskoristio sam tu ulogu i neke stvari koje sam tamo napravio za Žnidu. Iako sam rođen u Zagrebu, odrastao sam u Novom Zagrebu, a ovo su dečki iz centra, pa mi je to bio izazov. Uloga Franje mi je puno pomogla u govornom dijelu priprema za ulogu Žnide.
Kad smo već kod kazališta, trenutačno vas u HNK možemo gledati u predstavi "Revizor" u kojoj igrate korumpiranog suca. Čini se da je ta uloga sad aktualnija nego ikad?
Haha, da. Baš sam nekom spomenuo kako je ironično da, umjesto da kazalište kopira život, u ovom slučaju život kopira kazalište. Na predstavi smo počeli raditi prije nego što su izašle sve moguće afere. Izgleda da smo došli u pravo vrijeme što se tiče životnog ustroja oko nas.
Nakon "Dnevnika velikog Perice" gledamo vas u dokumentarcu "Konjima do Crnog mora" u kojem jašete s prijateljem Borisom Veličanom. Već su prošle dvije godine od snimanja. Po čemu vi pamtite to putovanje?
Bilo je vrlo naporno. Mislim da mi je to najnaporniji projekt u životu što se tiče snimanja. Bez obzira na to, ponovio bih to iskustvo. Pamtim da je svaki dan bio premijera. Uvijek je bio dan D, nešto novo i teško. Znam da bismo svaku večer legli sa smiješkom na licu.
Vama je sigurno bilo lakše nego Borisu jer ste već dobar jahač, a on je prvi put sjeo na konja?
Da, on je krenuo kao apsolutni početnik koji ne zna cijelu priču i koji ima oprez prema tim životinjama, no ubrzo je opušteno galopirao na konju po obali Crnog mora. Apsolutno mu skidam kapu zbog toga.
Prošle smo nedjelje gledali kako vam je bilo u Srbiji, a iduće nedjelje je na rasporedu treća epizoda u kojoj dolazite u Rumunjsku. Tamo ste imali zanimljivo iskustvo kada su vam Romi nudili žene za nagradu?
U Beogradu je bilo dosta naporno. Snimali smo 16 sati u komadu i sjećam se da je to bio najnaporniji dan. Jahali smo po gradu, a klinci su bili oduševljeni i hodali uz nas veći dio puta. Na cijelom tom putu najljepša stvar su bili ljudi koje smo sretali. Ono što je najbitnije u cijelom serijalu je upravo ta interakcija s ljudima, njihovo gledanje na selo i svijet. Kada smo došli u romsko naselje u Rumunjskoj, primijetili smo da ljudi izlaze iz kuća. Tada sam rekao Borisu: "Pogledaj ovo, dočekuju nas kao zvijezde." Onda smo shvatili da je u isto vrijeme i sprovod. To snimanje s nama bilo je veliko veselje. Ispreplitali su se život i smrt.
Uskoro obilježavate 20 godina glumačke karijere, a zanimljiva činjenica jest da ste Akademiju dramskih umjetnosti upisali nakon oklade?
Da, kladio sam se s jednim rođakom. On je pitao kamo ću ići na prijamni ispit, a ja sam čak spominjao da bih novinarstvo. On me pitao zašto ne bih na Akademiju. Rekao sam mu da nisam razmišljao o tome, a kad mi je rekao da se bojim, okladili smo se. Otišao sam i ušao u uži izbor, međutim nisam prošao. Onda sam otišao u vojsku i iduće godine se nisam htio ponovno prijaviti. Međutim, tata me bez mog znanja prijavio s istim repertoarom od prošle godine. Taj sam put prošao, i eto, ostao sam u glumi.
Glumili ste i u kazalištu i na filmu, međutim ljudi su vas najviše prepoznavali zbog glume u jednoj reklami. Smeta li vam to?
Ni najmanje. Kad sve zbrojim, to je trajalo deset godina i snimili smo oko 30 reklama. Raditi te reklame bio mi je velik užitak. Svaki put kad bi dolazili na set, ljudi su imali osmijeh na licu. To mi je bilo veliko zadovoljstvo, a i pomogle su mi za druge stvari u karijeri. Meni je taj period života ostao u predivnom sjećanju.
Posljednju godinu većinom provodimo u izolaciji, no vi živite tako već desetak godina na svojoj farmi u mjestu Golinja. Život na farmi nekom može izgledati romantičan, no dosta je zahtjevan?
Sve je stvar organizacije. Doduše, morao sam se i odreći nekih stvari i blagodati s kojima sam naučio živjeti u gradu. Neke mi stvari nisu dostupne, ne mogu kupiti novine i drugo niti mogu skoknuti u dućan preko puta. Moram stalno razmišljati unaprijed i uzimati dvostruko. Kada usred noći nestane plina, nemaš ga gdje kupiti, nego se moraš spustiti u podrum i izvući rezervnu bocu. Što se toga tiče, definitivno je stvar planiranja.
A tu je i svakodnevna briga o životinjama...
Netko bi rekao da je to obveza ili napor, ali ja to ne želim zato što moram. Najlakše je staviti ključ u bravu i vratiti se u grad, ali radi se o tome da mene taj način života čini sretnim, a mislim da je najvažnije u životu naći ono što te ispunjava i daje ti krila za dalje.
Fascinantno je kako ste lani pripitomili divlju svinju i dali joj ime Korona. Ljudi još strahuju od tih životinja, a vaša se ljubimca s vama mazi i igra nogomet...
Ljudi su se poprilično čudili, ali to je zato što nismo navikli na to. Većinom slijedimo ono čemu nas odmalena uče, primjerice da je svinja samo za jelo. Međutim, sve su to živa bića. Svaka životinja ima osjećaje i svaku možeš osjetiti ako to želiš. U svemu je tome samo bitno predavanje i želja da malo "prokopaš ispod površine". Tada vam se otvara cijeli jedan svijet.
Kako vaša djevojka Sara Hdagha gleda na život na selu?
Sve više ulazi u tu priču. Ako u sebi imate barem malo ljubavi za prirodu, lako je poželjeti živjeti takav život. Njezin posao, za razliku od mojeg, ne olakšava to pa kombiniramo. Dolazi k meni vikendom, na godišnjem odmoru i u sličnim situacijama.
Što vam je s kućom nakon potresa? Dobili ste žutu naljepnicu?
Ja sam super prošao u usporedbi s drugima. Da, kuća je dobila žutu naljepnicu, potrebna je obnova. Sve se čeka, a mislim da ću na kraju morati sam uzeti armaturu i beton i krenuti u posao jer ću se načekati.
Preboljeli ste koronu. Kakva su vaša iskustva s tom bolesti?
Dobro me je "skršila". Imao sam temperaturu 39 koja me je "ubijala" četiri-pet dana. Imao sam sve simptome poput gubitka okusa i mirisa i malaksalosti. Srećom nije me glava boljela. Svi smo se razboljeli, mama, Sara, ja... Dugo vremena poslije su me mučili kašalj i plitko disanje, a sad je sve u redu.
Budući da volite putovati, pretpostavljam da vam itekako nedostaju putovanja. Kamo namjeravate najprije otići nakon pandemije?
Sara i ja namjeravamo otići u Oceaniju i uživati u prirodi i životinjama. Međutim, ništa ne možemo planirati dok je korona, koja nas toliko sputava jer ne možemo ući u zemlje u koje bismo htjeli. Imamo puno planova koji nažalost stoje zbog te boleštine.
Imate li uopće slobodnog vremena?
Pa imam. Uživam u tome kad ne moram raditi ništa. Onda legnem na kauč i gledam serije i filmove. U stanju sam tako provesti tri dana. Posljednje što sam gledao dokumentarci su fotografa koji po svijetu pomiču granice u zaštiti živih bića. Fascinantne slike fascinantnih ljudi.
Kakav ste privatno? Što volite, a što vas živcira?
Primijetio sam da se svaki razgovor koji skrene na politiku svodi na povišene tonove i mrgudna lica. Ja sam čovjek koji voli smijeh i veselje tako da mi je razgovor o politici u sferi koja mi nije interesantna. U novinama čitam samo masne naslove, tko je donio kakvu odluku, i to mi je dosta.
Na filmu bismo vas ove godine trebali gledati u zadnjem filmu Veljka Bulajića "Bijeg do mora". Kako je bilo surađivati s redateljskom legendom?
Bilo je to fantastično iskustvo. Bulajić je stvarno legenda i jedva čekam da taj film izađe. Na samom kraju snimanja zahvalio sam mu na lijepom iskustvu, a on mi je samo rekao: "Hvala tebi, imaš nerv za glumu."
Na kojim projektima sad radite?
Imam ih nekoliko. S Antitalent produkcijom, s kojom sam radio i seriju o putovanju na konjima, radim serijal "U boj, u boj", o hrvatskim povijesnim bitkama. Paralelno s tim sa Sarom radim projekt "Kamo za vikend", koji je vezan za turističku ponudu Hrvatske, a u kojem pokazujemo kako se jedan par može najbolji opustiti za vikend u našoj zemlji. Pokrili smo cijelu zemlju, od tartufara u Istri, dvoraca u Zagorju, nepoznatih sela i mostova u Kninu do Neretve. Sve to prikazujemo u ležernom tonu, da i gledatelj poželi poći to vidjeti. Sara i ja volimo putovanja i želimo i dalje raditi takve stvari. Ona i dobro pjeva, pa nam je bila ideja da radimo nešto u tom smjeru.
VIDEO: Nika Turković bila je gošća Večernjakove desetke
