Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz

Bio je to prvi moj kontakt s djelom Antonija Tabucchija, jednoga u svakom pogledu krajnje neobičnog pisca

Talijan, rodom iz Pise, koji je i pisao na talijanskom, po svemu drugom važnom bio je portugalski pisac. Njegove teme odreda bile su portugalske, a portugalski su, na kraju krajeva, bili i njegov život i sudbina.
13. kolovoza 2022. u 23:00 1 komentara 103 prikaza
Foto: Promo
Pogledajte galeriju 1/2

Prije mnogo, mnogo godina, čini mi se da je izdavač bio Stubovi kulture, u Beogradu objavljen je prijevod romana "Pereira tvrdi da". I premda veze i putovi između zaraćenih zemalja nisu još bili kako treba uspostavljeni, knjiga je do mene došla. Bio je to prvi moj kontakt s djelom Antonija Tabucchija, jednoga u svakom pogledu krajnje neobičnog pisca.

Talijan, rodom iz Pise, koji je i pisao na talijanskom, po svemu drugom važnom bio je portugalski pisac. Njegove teme odreda bile su portugalske, a portugalski su, na kraju krajeva, bili i njegov život i sudbina. Čitajući nakon tog prvog, odmah da kažemo - fascinantnog i neusporedivog romana o Pereiri, intelektualnom svatkoviću u doba Salazarove klero-fašističke diktature, uredniku kulturnog priloga u dnevnom listu, čovjeku čiji je karakter imao gadnih problema s njegovim uvjerenjima (ili ne-uvjerenjima), što mu je onda stvaralo pakao od života, sve što je Tabucchi napisao, a što je prevođeno na naše jezike, stekao sam dojam, pri kojemu sam i danas, kako je riječ o jednom od temeljnih europskih pisaca na izlasku iz dvadesetog stoljeća, koji bi, međutim, bio puno priznatiji i poznatiji da je bio "pravi" Portugalac ili da je ostao "pravi" Talijan. Što je, naravno, nemoguće, jer tada ne bi bio Tabucchi. I da, vrijedi i to napomenuti: Tabucchi je u stilsko-žanrovskom smislu među najraskošnijim piscima našega vijeka. Čudesna je i posve neočekivana širina njegovih narativnih zahvata, raznolika množina njegovih pripovijesti, sposobnost unutarnje transformacije… Odajući počast velikom Pessoi, Tabucchi biva cijeli jedan Pessoa. Premda se nije koristio heteronimima, u njemu kao da je bilo na desetine i stotine različitih (portugalskih) pisaca.

Valent Pavlić (1985.) jedini je malen i savršeno nevidljiv pisac, autor dvije knjige pripovjedaka, priča i vrlo kratkih priča, među svim tim neusporedivo velikim i sveprisutnim zagrebačkim spisateljicama i piscima najnovije generacije. Pavlića gotovo da i nema, on ne postoji. Ali ovom je čitatelju izvanredno zanimljiv, tako da mu od prve knjige, naslova "Evanesco", duguje svojevrsnu priču o priči. Ali taj dug ne odužuje ni nakon druge "Prepreke. Prečaci". Problem s malima i nevidljivima zapravo je sasma tabukijevski problem: ne viču stalno da su tu, ne apeliraju na vašu savjest, ne objavljuju fejsbuk statuse u kojima vas pozivaju da reagirate… Mali su dostojanstveni kao književnost, i njihovo je svo vrijeme ovoga svijeta.

E, taj se Valent Pavlić upustio u jedan od najuzaludnijih i najnerentabilnijih poslova u hrvatskoj kulturi, koji će ga učiniti još nevidljivijim. Osnovao je nakladničku kuću, koja će izdavati stripove, i nazvao je Sputnik. Prirodno je da uz Fibru postoji Sputnik, i da se nakon luđaka Marka Šunjića našao jedan još veći luđak. Prirodno je, velim, ali nikako nije rentabilno. A što je mnogo gore, ne postoji u Hrvatskoj živa kultura koja bi barem pokazivala poštovanje prema onome što Valent Pavlić radi i koja bi mu barem pokazivala da netko primjećuje njegove crtane romane, strip-albume, stripove.

I tako je Sputnik objavio crtani roman Pierre-Henryja Gomonta "Pereira tvrdi", koji je pisan i crtan prema Tabucchijevom remek-djelcu. Duga je i vrlo neravna, raznolika i kontroverzna tradicija stripovskih adaptacija književnih djela. Rođena jednom davno, možda u isto vrijeme kada i filmske adaptacije čuvenih romana, ova navada u gorim slučajevima služi da zadovoljava lijenu i nepismenu publiku, koja nije u stanju čitati književna djela, dok u boljim slučajevima služi tome da moćima drugog (stripovskog ili filmskog) jezika neku priču ispripovijeda na drukčiji način i iz temeljno različite perspektive. Dok se ove prve, uglavnom loše adaptacije, drže svakog retka u predlošku, i nastoje prepričati knjigu onako kako se lošem đaku prepričava nepročitana lektira, dobre se stripovske (ili filmske) interpretacije služe uobičajenim trikom genija: pripovijedaju priču kao da je prvi put ispričana i kao prije stripa (ili filma) nije ni postojala.

Gomontov "Pereira tvrdi" takav je da neupućen čitatelj doista ne bi mogao biti siguran što je tu starije: Tabucchijev roman ili ovaj strip. I što je prije čega nastalo. Nešto je u Gomontovoj crtačkoj maniri istovremeno i zavodljivo, i hipnotično: kao da crta u likovnoj maniri epohe u kojoj se priča zbiva. Pereira, golemi, debeli čovjek, poput oblaka na dvije noge, kreće se ulicama dekadentne portugalske prijestolnice, koja u vrijeme bujanja fašizama u Europi i u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ostaje sretno sklonjena negdje ukraj kontinenta, Bogu za leđima, ali se, kao i svi pereire svoga doba, trudi biti apolitičan, nezainteresiran, specifično usmjeren na kulturu i lijepu književnost. I onda se u njegovom životu pojavljuje čudan mladić, idealist, nepokorena duša, pomalo autistično svoj i, da prokletstvo bude potpuno, komunist. Pereira od njega naručuje nekrologe pisaca, koje, saznat ćete i zašto budete li čitali ovaj strip (ili barem Tabucchijevu knjigu), ne može u novinama objaviti, ali ih plaća iz svog džepa… To je potka za veliku egzistencijalnu priču ispričanu u nastavku stripa…

Propali sociolog, neostvareni menadžer

Pierre-Henry Gomont (1978.) pohađao je, tako stoji u njegovim biografijama, poslovne tečajeve. Iz čega zaključujemo, možda pogrešno, da je kanio postati menadžer. Grdna i grdobna ambicija u našemu dobu! Kaže i da je studirao sociologiju. Taman da diplomira, i onda ništa. Zatim je, već kao stari kenjac, zgubidan i besposličar, išao na neke crtačke tečajeve, pa mu se to svidjelo. Sve u svemu, ovaj Francuz stripom se ozbiljno bavi tek nekih desetak, petnaest godina. Osim što je izvrstan crtač, sigurne ruke, sklon spiegelmanovskim stilizacijama, te daleki rođak američkih sindikalnih crtača, ali i Gipija, Jordija Barneta i nekog vrlo raznovrsnog društva, Gomond je apsolutno fenomenalan pripovjedač.

Malaterre

Prije samo dvije godine Fibra je objavila ovu divnu Gomontovu priču o obitelji, o odrastanju, o očinstvu s greškom i o tome što je čovjek sve u stanju učiniti da popravi nepopravljiv porodični kvar, kvar s potomstvom. Zadeverao me je i snažno potresao ovaj strip, koji u isto vrijeme pokazuje da ne postoje dvije iste obiteljske priče, ali da skoro sve obiteljske priče čitamo optikom vlastitog stradanja s očevima, materama, djecom… Pierre-Henry Gomont Tabucchijevog je Pereiru pojednostavljivao da bi ga mogao nacrtati i crtežom ispripovijedati, dok je Malaterre predstavio u svoj raskošnoj kompleksnosti nemoguće porodične priče. Majstorski i po svoj prilici - autobiografski.

VIDEO Bojana Gregorić Vejzović pokazala kako izgleda kada je sama svoj frizer


ostaje u komi Shrvana obitelj glumice koja je završila u bolnici nakon strašne nesreće: 'Ne očekujem da će preživjeti' Šibenik: 24. Večeri dalmatinske šansone Zdravko Škender: 'U velikim sam dugovima, ali ne tražim sažaljenje. Snašla me i još jedna tragedija koja će zgroziti Hrvatsku' Kim Verson glazba joj daje vjetar u leđa Sjećate li se Kim? Prije 12 godina pobijedila je u showu, sada je prvi put pokazala roditelje, a evo i što radi danas
Nokia 3310
TRAŽENI MEĐU KOLEKCIONARIMA
Imate stare mobitele kod kuće? Ovo su modeli na kojima možete dobro zaraditi
Mirovine
RECEPT ZA SREĆU
Više bora nije noćna mora
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Branka1970:

    Jako zanimljiv članak, mislim na nevidljivog mladog književnika Valenta Pavlića.. Pitam se zašto je nevidljiv i zašto želi biti nevidljiv? U vrijeme napredne tehnologije, pisati knjige i biti u tajnosti je znak da nemaš čistu savjest. Nešto te muči, proganja, ... prikaži još! pa stoga poručujem mladom književniku da će mu biti lakše da kaže istinu ma kakva ona bila😎