Vijest o smrti klavijaturista Bijelog dugmeta Vlade Pravdića zatekla je ljubitelje glazbe, ali i njegove prijatelje i suradnike. Željko Bebek bio je s Pravdićem u Dugmetu prvog dana, a nama je kazao po čemu će se sjećati pokojnog kolege.
- Znalo se da je bolestan, ali nisam znao da je toliko teško. Nažalost, napustio nas je tihi samozatajni klavijaturist Bijelog dugmeta. Bio je sjajan čovjek, uvijek pristojan, bez ikakvih poroka. S njim na pozornici je uvijek bilo lijepo od prvog dana. Naš posljednji zajednički nastup bio je 2005. godine na Maksimiru, rekao nam je Bebek. Pravdić se prije dvije godine iz SAD-a vratio u Europu, i posljednje je dvije godine živio u Splitu.
- Iznenadilo me kada mi se javio nakon mog koncerta u Areni i čestitao. Rekao mi je da će mi se uskoro javiti opširnije jer se nismo dugo čuli. Naravno da sam bio razočaran kada sam shvatio da se ne javlja, rekao nam je Bebek.
Sve najbolje o pokojnom Pravdiću govori nam i SIniša Škarica, koji je kao urednik u tadašnjem Jugotonu blisko surađivao s Bijelim dugmetom.
VEZANI ČLANCI:
- Bio je školovani klavijaturist i rano je počeo s glazbom. Vlado je bio mirni član Bijelog dugmeta, a s Bregovićem se povezao još u bendu Jutro. Kako se Bregović nakon talijanske epizode počeo okretati zvuku sličnom grupama Uriah Heep i Deep Purple, odgovarao mu je zvuk takvog mirnog i školovanog klavijaturista. S njima sam proveo mjesec dana u studiju dok se snimao album "Doživjeti stotu" u Beogradu. Vlado nikad ništa nije tražio, odsvirao bi sve što je trebalo, istaknuo je Škarica.
Od Pravdića su se danas oprostili i iz Croatia Recordsa, koji je preminuo u splitskoj bolnici, samo dan uoči 74. rođendana.
Rođen je u Sarajevu 6. prosinca 1949. godine. Već sa sedam godina je upisao glazbenu školu i počeo svirati klavir. Nakon osnovne završio je i srednju glazbenu školu, a zatim je upisao studij fizike na Prirodno matematičkom fakultetu u Sarajevu.
Glazbenu karijeru započeo je 1965. godine u grupi Walkins u kojoj je bio do 1968. godine. Dvije godine, od 1968. do 1970. svirao je s grupom Kost, a od 1970. do 1971. u Ambasadorima. U to vrijeme u Ambasadorima je pjevao Zdravko Čolić, a zajedno su snimili singl ploču "Plačem za tvojim usnama". Iste godine iz Ambasadora prelazi u Indexe u kojima mijenja Ranka Rihtmana s kojima ostaje do 1973. godine i snima nekoliko singlova. Odlaskom Davorina Popovića i Bode Kovačevića u vojsku, Indexi su pauzirali, a Vlado je prihvatio priliku da prijeđe u grupu Jutro koja se početkom 1974. godine preimenovala u grupu Bijelo dugme.
S kultnom grupom snimio je dva albuma "Kad bi' bio bijelo dugme" i "Šta bi dao da si na mom mjestu". Odlaskom u vojsku, 1976. godine na njegovo mjesto dolazi Laza Ristovski, ali se Vlado vraća u Bijelo dugme 1978. godine. Do 1987. godine snimio je pet kultnih albuma: "Bitanga i princeza", "Doživjeti stotu", "Uspavanka za Radmilu M.", "Kosovka djevojka" i "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo".
Nakon izlaska iz grupe povukao se iz glazbe, a članovima legendarne grupe pridružio se još samo jednom, na njihovoj oproštajnoj turneji 2005. godine. Posljednjih godina živio je u Splitu.
