Bila je Milka Trnina, bila je Zinca Kunc i bila je Sena Jurinac.
Prva je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bila zvijezda minhenske opere. U Londonu joj se divio Puccini. A onda je za njom poludio i New York. Umrla je u Zagrebu 18. svibnja 1941.
Druga je bila njena učenica. Proslavila se u Salzburgu s Toscaninijem, a onda je skoro tri cijela desetljeća bila apsolutna kraljica Metropolitana u New Yorku. Tamo je i umrla 30. svibnja 1989. U predvorju Metropolitana i danas na počasnim mjestima stoje portreti dviju hrvatskih diva: Milke Trnine i Zinke Kunc.
Treća je za Bečku državnu operu isto što i Kunc-Milanov za Metropolitan. I više. U 38 godina tamo je nastupila 1268 puta u 47 uloga. U čast 90. rođendana Srebrenke Jurinac, koju su Beč i svijet znali kao Senu, prije mjesec dana je u Muzeju Bečke državne opere otvorena izložba. U zagrebačkom HNK bila joj je posvećena predstava Puccinijeve opere “La boheme” u kojoj je ona na istoj pozornici debitirala i smjesta bljesnula kao Mimi. Srebrenka Sena Jurinac, rođena u Travniku 24. listopada 1921., umrla je ovaj tjedan, u utorak, 22. studenog u Augsburgu, u Njemačkoj.
ULOGA KATEDRALE DUHA
Vijest je do Hrvatske došla dan kasnije. Meni je javio kolega Željko Slunjski, njemu naša glasovita mezzosopranistica Nada Puttar Gold, a njoj bas velikog imena Tomislav Neralić. On je vijest o smrti svoje četiri godine mlađe slavne kolegice čuo kod kuće, u Zagrebu, slušajući vijesti Austrijskog radija.
Mene je zapalo da ražalostim kolegu Zlatka Madžara, od kojeg sam, dobro se sjećam, prvi put i čuo za Senu Jurinac. Većina važnih stvari ne nauči se u školi. Ali, kada je meni, još studentu i mladom novinaru, Zlatko Madžar, veliki poznavatelj glazbene umjetnosti i scene prvi put spomenuo ime Sene Jurinac, bilo je to na onaj način koji vas natjera da se pravite da oduvijek znate nešto što ste upravo prvi put čuli. Nije meni problem pitati što ne znam, ali nekada osjetite da bi onoga koji vam o nečemu ili nekomu priča vaše neznanje rastužilo. Pogotovo kada vam priča netko komu vjerujete i komu njegovo znanje nije paunovo perje, nego životna strast. Od takvog pripovjedača, zapravo, smjesta naučite i usvojite to ime u svoj njegovoj veličini i značaju.
Dokle god imate koga pitati i dokle god imate s kim podijeliti vijest o smrti takvih velikana, dotle postoji tračak nade da još uvijek postoji hrvatska kultura, pa makar prenošena i samo usmenom predajom. U posljednje se vrijeme, a redovito uoči svakih izbora, na sve strane širi panična zabrinutost za sam opstanak svega hrvatskog – identiteta, jezika, samostalnosti, suverenosti, države, pa i samog naroda. Kulturu se baš i ne spominje, a upravo ona sve više ovisi o najstarijoj vrsti predaje, od usta do usta, od telefona do telefona. Zato što više u Hrvatskoj nema tornja s kojeg bi zazvonilo zvono za Senom Jurinac.
Ja se nikada nisam rugao s onim izrazom “katedrala hrvatskog duha” što ga je za Hrvatsku radioteleviziju skovao Antun Vrdoljak. Na žalost, s tom idejom sprdali su se ponajviše upravo oni koji su već tada stavili i nikada nisu skinuli svoje šape s Prisavlja.
Od komercijalnih televizija s nacionalnom koncesijom više nitko niti traži niti očekuje minimum pažnje prema bilo kakvoj kulturi. Upravo bi zato nacionalna, državna i javna televizija doista mogla i morala imati ulogu katedrale duha, ili barem vrata katedrale na kojima će svi vidjeti osmrtnicu kada umre koji hrvatski kulturni velikan.
Zato je važno pitanje kako je Hrvatska televizija objavila vijest o smrti Sene Jurinac. U Dnevniku? Ne. Za Prvi, onaj podnevni, vijest je došla prekasno. A za Drugi i Treći, za njihove urednike i voditelje Sandru Križanac i Sinišu Kovačića, vijest o smrti Sene Jurinac nije došla nikada. Oni za nju nisu čuli, a lako mi je zamisliti da im je nitko nije imao volje ni reći. Dočekao bi ga vjerojatno prazan pogled pun neznanja i arogancije koja govori: što ja ne znam nije ni vrijedno znanja, što mene ne zanima nema što zanimati niti bilo koga drugog u ovoj zemlji.
Smrt Sene Jurinac tako je, nakon svih dnevnika tog dana, završila kao posljednja vijest u Vijestima iz kulture. A sročena je upravo apsurdno otprilike ovako: “Vijest o smrti proslavljene sopranistice Sene Jurinac, koju je danas objavila Bečka državna opera, prenijela je i Austrijska državna televizija”. To bi bila lijepa dopuna prilozima u dnevnicima, da ih je bilo.
ISTINA KIĆE SLABINCA
Ne samo Austrijska državna televizija, nego i Associated Press, Reuters, BBC, Washington Post, sve važnije austrijske i njemačke novine, svi relevantni internetski portali koji prate umjetnost i kulturu, svi su oni javili da je umrla operna legenda, miljenica Beča, ljubimica Karajana i Salzburga, jedna od velikih sopranistica 20. stoljeća Sena Jurinac. Na svim je velikim svjetskim jezicima razglašeno da je umrla umjetnica velikoga glasa, silne ženstvenosti, nesalomljivog ljudskog i umjetničkog karaktera.
Kada se želi naglasiti važnost nekog događaja kod nas, onda se redovito posegne za nabrajanjem i citiranjem izvještaja u stranima medijima. Ali, ni to nije dovoljno kada neuke, zatucane i bahate vladare informativnog programa HTV-a treba uvjeriti da je tamo neka Sena Jurinac doista bila velika hrvatska i svjetska umjetnica. I da bi bila njihova dužnost, ako im već nije interes, o njezinoj smrti izvijestiti gledatelje na način da se i one koje to ne zanima uvjeri kako je to i za njih bitno i važno.
Srećom, u svijetu koji oplakuje Senu Jurinac još uvijek postoje institucije koje ispunjavaju svoju ulogu novovjekih katedrala duha. Kod nas ih uglavnom više nema. Hrvatska postaje gluha i glupa pod okupacijom onih koji se trude sve oko sebe svesti na vlastitu sićušnu mjeru. Pogotovo duh i kulturu.
Siniša Kovačić je, baš simbolički, te iste večeri kada ga nije zanimala Sena Jurinac, Treći dnevnik završio prilogom o teškom životu “hrvatskih glazbenih legendi” u kojem je Krunoslav Kićo Slabinac rekao ovu istinu: “To je pomanjkanje kulture, da se razumijemo! U svakoj drugoj zapadnoj zemlji drže svoje stare pjevače na dlanu kao kap vode.”
Bila je Milka Trnina, bila je Zinka Kunc i bila je Sena Jurinac. Njihova veličina ne ovisi o našem sjećanju. Ali, ako zaboravimo njih i njima slične, onda nam pamćenje ni ne treba. Baš kao ni glas, ni jezik, ni država.
A zašto bi kompliment \"bahate neznalice\" HTV dobio zbog toga što ne znaju tko je Sena Jurinac, za što se u ovakvim društvima ipak očekuje malo više općega obrazovanja, ako ne znaju ni abecedu novinarstva i svake večeri objavljuju diletantske političke priloge od kojih su neki izrazito - antihrvatski i protudržavni? U čemu je razlika, pgotovo što svaka šuša bar iz svakodnevnih naklapanja nauči ponešto o politici, a o umjetnsoti se ipak ne uči u kavani. Čudno čuđenje autora!