Naslovnica

Salame je grickala Jelica, a ne miševi

28. svibnja 2005. u 11:29 192 prikaza
ned-jelica-txt.jpg
Foto: import

Najuspješnija hrvatska manekenka svih vremena zacijelo je Jelica Laktić. Javnosti je nepoznata po imenu, ali njezin lik znaju svi - to je djevojčica odjevena u šestinsku narodnu nošnju, s velikom zimskom salamom u rukama, koja je od davne 1930. godine zaštitni znak mesne industrije Gavrilović. Danas je Jelica Laktić vitalna 80-godišnjakinja, živi u stanu u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, okružena kćeri, trima unukama i praunučicom Lucijom.

Nisu mi dali nareske
Rijetki znaju da je gospođa Laktić iz obitelji Gavrilović - vlasnik tvornice bio je njen djed Đuro, kojega su naslijedili njena majka Vera, ujak Đuro (ime je obiteljska tradicija) te baka Veronika. Majka se udala za pravnika iz Rijeke Dragutina Cekuša, koji je u upravljanju tvornicom pomogao šogoru Đuri, ocu današnjeg vlasnika. Na etiketu Gavrilovića dovela ju je jednostavna činjenica - obožavala je jesti salamu.
- Razumljivo je da mi nisu dopuštali pretjerano jesti nareske kad sam bila dijete. No, ja bih se ušuljala u špajzu, popela se na štokrl i grizla salame koji su tamo visjele - smije se Jelica.
Tragovi zubića bili su ubrzo otkriveni, a kućom se pronio glas da imaju miševe. Samo je domaćica naslućivala što je posrijedi, znajući za Jeličinu strast.
- Kad bih prolazila tvornicom, grabila sam čvarke s drvenih pladnjeva i jela. Radnici su se tomu smijali. Pretpostavljam da je i ujaku to bilo simpatično pa je odlučio da postanem zaštitni znak svih proizvoda. Čak su i sapun za pranje rublja načinjen od masnih ostataka nazvali po meni - kaže Jelica. Grafičko rješenje osmislio je Andrija Maurović, doduše s jednom preinakom: Jeličine crne oči nekim čudom postale su - plave.
Obitelj Cekuš preselila se u Zagreb kad su Jelica i njezina sestra Stanka krenule u gimnaziju. Iako je obitelj bila dobrostojeća, otac je inzistirao na strogom odgoju. Kad su djevojke zatražile od oca da u školu idu autom, ovaj im je odgovorio da "nema cifranja" i da izvole - tramvajem.
- Jako sam zahvalna roditeljima na takvom odgoju. Imalo se, ali nismo bile obijesne - kaže Jelica. Takav odgoj pomogao im je da prebrode mučne godine nakon 1945. godine, kad je nova vlast konfiscirala tvornicu pod optužbom da neprijatelja opskrbljuje konzervama, a u zatvor poslala oca i ujaka. Posredstvom dr. Ive Ribara oca su izvukli iz zatvora, a zatim je prebjegao u Trst. Ujak Đuro šest i pol godina robovao je u Novoj Gradiški, a kad je trebalo pokrenuti proizvodnju u novom PIK Vrbovcu, oslobodili su ga i dali mu taj zadatak.
Još tijekom rata Jelica je počela raditi kao učiteljica francuskog jezika u privatnoj školi Montessori kod barunice Vraniczany. Jezike, francuski, njemački i talijanski naučila je od guvernanta. Kad su 1950. godine zatvorili školu, dobila je dozvolu da kod kuće poučava djecu.
- Bile su to teške godine, prodavali smo slike i dukate - prisjeća se Jelica.

Ljubav iz kamiona
Ipak, neimaština joj je donijela najvredniju stvar u životu - ljubav. Kako se njezina sestra Stanka liječila od tuberkuloze u plućnoj bolnici na Brestovcu pod Sljemenom, jednom joj je Jelica krenula u posjet. Nosila joj je maslaca i slanine jer se "TBC u to doba liječio jakom hranom". S Kaptola su tamo vozili kamioni, a nju su, budući da nije imala kartu, iz jednog izbacili. Tad joj je prišao mladi Nikola Laktić, također na putu u bolnicu. Našli su joj mjesto u drugom kamionu, a zatim je i dopratili kroz šumu natrag u grad. Nikolu i Jeličinu ljubav nije spriječila razlika u statusima - iako je on bio iz siromašne obitelji, pokazao se više nego dostojan u svakom društvu. Za NDH studirao je medicinu u Zagrebu, a potom u Beču. Kad se vratio u domovinu, bježao je pred partizanima, preživio Bleiburg, a onda su mu u Beogradu poništili sve ispite. Ipak, profesori na Medicinskom fakultetu bili su dobronamjerni, ponovljeni ispiti bili su samo formalnost. Zaposlio se u Vinogradskoj bolnici, a karijeru je završio kao šef Klinike za oftamologiju. Vjenčali su se 1947. godine, dobili kćer Ninu, a Jelica je radila kao prevoditeljica u Republičkom zavodu za tehničku suradnju.
Nitko osim obitelji nije znao da je ona djevojka s mesnih proizvoda koji su u našim mesnicama već stotinu godina, a i oni nisu time bili previše impresionirani.

Zimska i danas
Jelica obožava zimsku salamu, jela ju je i tijekom godina kad tvornica nije bila u vlasništvu njene obitelji, jede je i od 1991., kad je njezin bratić otkupio tvornicu. Je li njezin lik bio mučan podsjetnik na lagodnija vremena?
- Što je bilo, bilo je - odmahuje rukom. Bogatstvo i lagodan život nikad joj nisu nedostajali. Jedino što ne može prežaliti suprugova je smrt. A ljubav nema veze s novcem.


Dukati ušiveni u grudnjak

Nakon bijega u Trst, Janičin je otac teško živio, sve dok ga jedan poznanik, tršćanski urar, nije uzeo za partnera pa je po?eo raditi kao trgovački putnik. U doba najgore neimaštine, Jelica je preko poznanika uspjela nabaviti putni list te krenuti ocu kako bi mu odnijela pomoć. Ušila je dukate u grudnjak, s namjerom da ih prošverca preko granice. Na granici su svi putnici u inozemstvo bili strogo pregledavani. Kad je došao red da službenica pretrese Jelicu, skamenila se. Začudo, dukate nisu otkrili. - Smrznem se od same pomisli na to. Danas se ne mogu načuditi otkud mi hrabrosti za takvo što. Što ti je mladost! - kaže gospočđča Laktić. Jeličin je otac napokon amnestiran, no nastavio je živjeti u Italiji, prvo na jezeru Como, a zatim u Milanu.

HGSS
Na visini zadatka
Proveo sam jutro s pripadnicima HGSS-a, evo zašto ih još više cijenim

A1 izdvaja za Vas