Godinu koja je pred nama mnogi vide kao doba u kojem će početi svojevrsna prekretnica na globalnoj političkoj sceni. Iako teško možemo očekivati da će se stvari potpuno razjasniti, posložiti i sjesti na svoje mjesto, možemo se nadati da ćemo u ovo doba dogodine biti malo pametniji i da će nam biti jasnije kuda svijet ide.
Nama su svakako najzanimljivije Sjedinjene Države i Europa, koje se već neko vrijeme žestoko bore s političkom, a pogotovo s gospodarskom krizom. Već 2012. bilo je bezbroj naznaka da će ta dva velika politička entiteta sve svoje snage usmjeriti na sebe prije svega jer unutrašnja gospodarska, financijska i politička situacija u SAD-u i u EU zahtijeva potpun angažman.
Iako smo navikli da se i Washington i Europa odmah angažiraju kada dođe do nekoga sukoba ili krizne situacije, 2013. mogla bi pokazati da oni više neće biti u prvim redovima. Štoviše, očekuje se da će se i SAD i EU intenzivno kloniti bilo kakva umakanja prstiju u krizne situacije, osobito one koje su potencijalno nestabilne i opasne. U ovome trenutku ni jedni ni drugi nemaju ni volje, ni želje, a ni prevelike motivacije da se bave tuđim problemima.
Za EU godina koja dolazi mogla bi biti ključna za budućnost, a gotovo je sigurno da će ponovno biti kriznih situacija poput onih koji smo već vidjeli u Grčkoj i Španjolskoj pa će Bruxelles 99,99 posto svojih snaga morati usmjeriti na nalaženje puta koji će omogućiti da se pogasi financijska i gospodarska kriza i da se napravi barem jedan zaista konstruktivan korak prema kakvom-takvom gospodarskom oporavku i rastu.
SAD je već dobrano zagazio na put prema oporavku, no još je to jako daleko od ideala. I Barack Obama, koji je na početku mandata izgledao kao predsjednik koji će jako igrati na vanjskopolitičku kartu, shvatio je da je nacija rasturena iznutra i da prvo treba izvidati rane, oporaviti se i stati na noge kako bi se uopće moglo i pomisliti da se obrati pozornost na nešto izvan vlastitih granica. Znakovite su njegove riječi iz pobjedničkog govora da SAD više neće voditi ratove.
Uz to Amerika više ne želi davati proračunski novac, kojega ionako nema dovoljno, na ratove koji joj ne donose ništa osim loše reputacije i kovčega s mrtvim vojnicima. Iduću godinu obilježit će i početak povlačenja iz Afganistana, a time i s cijeloga Bliskoga istoka, koji je u sve manjoj mjeri zanimljiv Washingtonu i to na vrlo sličan način na koji mu je prestala biti zanimljiva Južna Amerika prije petnaestak godina.
Obama je prije četiri godine zacrtao da Ameriku mora okrenuti prema novim izvorima energije i drastično smanjiti njezinu ovisnost o uvoznoj nafti. Sada već ima naznaka da su znanost i industrija počele davati svoje odgovore na predsjednikova pitanja i da više nema nasušne potrebe da Sjedinjene države panično ratuju u naftom bogatim regijama te da golemu energiju troše na rješavanje tamošnjih kriza. Stoga ne treba očekivati da će se bliskoistočni mirovni proces pomaknuti s mrtve točke, a Palestinci bi se mogli suočiti s kolapsom koncepcije dviju država o čemu se besplodno priča više od desetljeća.
Dok SAD i EU budu na intenzivnoj “duhovnoj obnovi”, na globalnoj političkoj sceni mogli bi se pojaviti neki novi veliki igrači kojima treba međunarodni uspjeh. Ruski predsjednik Vladimir Putin, koji također nije lišen unutarnjih problema, mogao bi jako zaigrati na tu kartu i to prije svega oko Sirije i Irana, a tu negdje bit će i Kina koja počinje svoje novo razdoblje u kojem bi vanjska politika mogla biti visoko na listi prioriteta. Od regionalnih igrača najzanimljivija je Turska koja pokazuje volju da disciplinira svoje šire susjedstvo.
Tako bi 2013. godina mogla bi biti kaotična, no kaos nije nužno loš ako oni koji kroz njega prolaze imaju svijest da je on posljedica raspada nečega čemu je istekao rok trajanja. Treba imati viziju i stisnuti zube dok najgore ne prođe.
....kao da drži globus - svet u šakama....