Naslovnica Premium Analize i intervjui

Zloduh političke isključivosti najviše je prokuljao nakon što je krizom oslabljena Hrvatska ušla u EU

Nastojanja vlasti sastavljene od HDZ-a i partnera da nametne radikalno desničarsko shvaćanje povijesti i ideologije izraženo je kroz Hasanbegovićevu funkciju. Letimični uvid u političku netoleranciju u Hrvatskoj razotkriva znatnu prisutnost verbalnoga nasilja. Suparnike se sve više tretira kao neprijatelje, pa i kao bića koja nemaju ljudska svojstva
03. listopada 2017. u 17:12 8 komentara 523 prikaza
Foto: Pixsell
Pogledajte galeriju 1/5

Jesu li u današnjoj Hrvatskoj odnosi između političkih neistomišljenika više određeni tolerancijom ili isključivošću? Barem što se tiče većine javnih osoba, to je pitanje ponajviše retoričko.

Zagreb: Svjedočenjem Jadranke Kosor nastavljeno suđenje u aferi Fimi media Burna reakcija Pogledajte žustru raspravu Ive Sanadera i Jadranke Kosor u sudnici

Izljevi netrpeljivosti i mržnje su posljednjih nekoliko godina toliko učestali da su znatno onečistili bunar zajedničkoga života. Rezervoar kolektivnih osjećaja, vrednota i djelovanja, također, sve više postaje kontaminiran pa i presušuje zbog prezrivoga ignoriranja suparnika, čime ih se pokušava pred javnosti predstaviti slabima i nevažnima. U Leksikonu temeljnih pojmova politike iz 1990. godine (urednici Ivan Prpić, Žarko Puhovski i Maja Uzelac) prepoznaje se da je politika zbog međuodnosa različitih društvenih subjekata moći eminentno područje tolerancije i upućuje: „Kao što trpeljiv može biti jedino onaj tko ima moć da slobodno odluči hoće li primijeniti silu prema štetočiniteljima ili će tu štetu trpjeti, tako i trpljen može biti jedino onaj tko ima moć da nanese štetu moćnijemu. Nemoćne se ne tolerira nego ignorira.“

Povijest političke netolerancije i ignorancije u samostalnoj Hrvatskoj tek treba pripremiti i napisati. Ovdje navodim nekoliko prepoznatljivih znakova pokraj te stranputice naše demokracije koja je nerijetko prelazila u kaljavu i izrovanu, ali najviše korištenu cestu. Za vrijeme prve izborne kampanje predsjednik SKH-SDP-a Ivica Račan je HDZ nazvao „strankom opasnih namjera“, što je bila preteška ocjena za Tuđmanovu stranku koja je u svojim počecima naročito bila obilježena nacionalističkom isključivošću, ali je imala i drugo, demokratsko lice. Šest i pol godina poslije toga, 23. studenoga 1996., predsjednik Republike se već u zračnoj luci nakon svog povratka iz SAD-a, očito bijesan zbog masovnoga skupa potpore Radiju-101 koji je održan dva dana prije toga, obrušio na one koji se, prema njegovu mišljenju, protiv hrvatske slobode i nezavisnosti povezuju „ne samo s crnim nego i zelenim i žutim vragovima“; pritom je žestoko prozvao aktere koji se „prodaju za Judine škude“.

Na demonstracijama desnice „Svi smo mi Mirko Norac“ održanima 11. veljače 2001. u Splitu neki govornici su diskreditirali i vrijeđali nositelje tadašnje vlasti, a uz ostale neprilične poruke mnogi u mnoštvu su pjevali „Oj Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane“, i slično. Političke isključivosti je u razdoblju od 2002. do prvih godina ovoga desetljeća, moguće je uočiti, bilo manje nego u ratom i kvarnom pretvorbom vlasništva opterećenom djetinjstvu samostalne Hrvatske. Tom smanjenju su pridonijeli, uz razmjerno povoljne ekonomske i društvene okolnosti te velike napore da se demokracija kod nas uljepša pred udaju s Europskom unijom, uglavnom snošljivi odnosi između tadašnjih nositelja državne vlasti i drugih stupova društva. Poglavito se to odnosi na interakciju Ivice Račana i Ive Sanadera koji su u međuvremenu, što se tiče odnosa prema suparnicima, sazreli kao demokratski orijentirani politički vođe. Naročito su važni neki državnički potezi drugoga predsjednika HDZ-a spram manjina i suparnika, kojega kao političara ne treba pamtiti samo po korupciji.

Uz ostale blagotvorne poruke i geste, izgovaranjem čestitke „Hristos se rodi“ 7. siječnja 2004. prilikom proslave Božića u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta u Zagrebu Sanader je učinio, kako navodi u nedavno objavljenoj knjizi „Doba politike – detuđmanizacija“, „potpuno normalnu gestu, ali koja je za naše društvo imala učinak atomske bombe“. Metafora o bombi je neprilična, ali ocjena o veoma snažnom učinku jedne normalne i ljudske geste i te kako stoji. Stvari se mijenjaju nagore kad na veliku političku scenu i posebno na vlast nadođu agresivni i netolerantni lideri. U svibnju 2012. je, umjesto nedovoljno moćne i efikasne, ali snošljive Jadranke Kosor, na položaj predsjednika HDZ-a došao Tomislav Karamarko; šest mjeseci prije toga premijer je postao socijaldemokrat Zoran Milanović. Mladi šef socijaldemokrata nakon osvajanja vlasti razmjerno je brzo preokrenuo svoju raniju integrirajuću retoriku u polarizirajuću, a ispravljanjem povijesti obuzeti Karamarko zapravo i nije modificirao svoje stavove i poruke. Zloduh političke isključivosti je pak najviše prokuljao iz boce nakon što je dugotrajnom i svekolikom krizom te traumama tranzicije i rata oslabljena Hrvatska 1. srpnja 2013. ušla u EU.

Aktualni i bivši šef SDP-a Davor Bernardić i Zoran Milanović BEZ PARDONA Milanovićev povratak u politiku – ‘dobra vijest’

Iskaze netolerancije spram suparnika otad odzvanjaju s govornica na kojima se za vrijeme izbornih kampanja i u drugim situacijama javnosti obraćaju navedeni i neki drugi vodeći političari. Poruke poput notorne Milanovićeve izjave neposredno nakon prvoga kruga posljednjih predsjedničkih izbora: „Ili mi ili oni, izbor je jasan. Dobro ili loše, svjetlo ili tama“ ili Karamarkove da je zemlji potreban „drugi Domovinski rat“, sredinom ovoga desetljeća više su uobičajeni izdanci političke komunikacije nego incidenti. Takve poruke se još glasnije čuju s drugih javnih mjesta. Najviše s nekih političkih prosvjeda (onaj udruga branitelja u Savskoj ulici bio je posebno opterećen isključivošću), Interneta i drugih medija, u pjevanjima i skandiranjima navijačkih skupina i slično. Nastojanja vlasti sastavljene od HDZ-a i partnera da nametne radikalno desničarsko shvaćanje povijesti i ideologije, najotvorenije izražena kad je ministar kulture bio Zlatko Hasanbegović, dodatno su raspirila vatre mržnje i isključivosti.

I letimični uvid u fenomenologiju političke netolerancije u suvremenoj Hrvatskoj razotkriva znatnu prisutnost verbalnoga nasilja, uključujući povremene prijetnje fizičkim obračunom. Za razliku od nekih drugih parlamenata u svijetu, u Saboru (još uvijek) nema šaketanja ili bacanja suzavca među zastupnike. Međutim, kod nas na drugim poprištima kadgod izbija tjelesno nasilje između različitih aktera koje je barem posredno, ako već nije izravno, povezano s politikom. Suparnike se posljednjih nekoliko godina sve više tretira kao neprijatelje, što ponajprije znači aktere koje ne treba poštivati i s kojima se ni na koji način ne može surađivati. Pa i kao bića koja uopće nemaju ljudska svojstva. Takvom tretmanu sam i osobno bio izložen. Zbog prema djelovanju Hrvatskoga nogometnog saveza kritički usmjerenoga nastupa u emisiji Uvijek kontra 10. lipnja 2016. kad je počelo Europsko prvenstvo u Francuskoj, publicista Aleksandra Holigu, novinara Zvonka Alača i mene Zdravko Mamić je četiri dana poslije toga u Bujici krajnje grubo izvrijeđao.

Uz svesrdnu asistenciju Velimira Bujanca, ovako nas je „počastio“: „Telepatski smo trebali dati snage našim igračima u Francuskoj da proslave našu zemlju pred očima cijelog svijeta, a oni na Hrvatsku dovedu – ja ne znam kako bi te ljude uopće nazvao, to nisu ljudi, to uopće nisu ljudska bića! Čast izuzecima. To je diverzija: najgore ljude, mrzitelje Hrvatske angažirati da na Hrvatskoj televiziji tako govore o hrvatskoj reprezentaciji!“ Na te uvrede Alač, Holiga i ja nismo reagirali sudskom tužbom; ne znam koji su njihovi razlozi, ali moji se odnose na odsustvo ikakve potrebe za kukanjem zbog šteta koje trpim zbog svoje javne riječi pa i za Mamićevim novcima. Nije bilo ni kritika toga Mamićeva istupa u medijima, valjda najviše zato što je naša javnost već oguglala na takve gadarije. Ali je došlo do iznenadne smjene Joze Barišića s mjesta vršitelja dužnosti ravnatelja HTV-ova programa koja je imala povod, kako su javili neki mediji, u „nedovoljno domoljubnom“ praćenju Europskoga nogometno prvenstva, što se najviše ili isključivo odnosilo na taj talk-show.

U recentnoj praksi političke netolerancije kod nas danas se uglavnom izražava shvaćanje politike dominantno prema kriteriju prijatelj – neprijatelj koje je još prije osamdesetak godina uveo njemački teoretičar Carl Schmitt. Prema tom se pristupu suprotstavljene skupine i različito misleći ljudi se međusobno sasvim izoliraju. Akteri takve netolerancije isključuju ikakvu mogućnost međusobne ozbiljne komunikacije i suradnje te sebe smatraju jedinima posjednicima istine. Aktualnih primjera nesnošljivosti kod nas danas je napretek, a ovdje navodim osobito upečatljiv: odnos prema smrti Slavka Goldsteina. Javnost je u vezi s time obaviještena o provalama antisemitizma i nasilja na društvenim mrežama, poglavito sramotnoj koju je odaslao jedan „božji čovjek“ s Hvara. Takve su poruke poput kliktanja lešinara pratile odlazak sa svijeta izdavača, pisca i civilnoga aktivista koji je kao malo tko zadužio hrvatsku kulturu i demokraciju. Poznavao sam ga osobno pa poput mnogih drugih javnih osoba (npr. uglednoga protestantskog teologa Petra Kuzmiča) mogu posvjedočiti: Goldstein je neporecivo bio hrvatski rodoljub.

Jovan Rašković na mitingu u Pakracu 16.06.1990. MEMORANDUM 3 Kakvu je Hrvatsku Rašković tražio od Tuđmana

Međutim, smatrao je da tu privrženost treba izražavati razumno i umjereno; u jednom intervjuu prije godinu i pol je ustvrdio: „Zaslijepljeni nacionalizam najveća je štetočina vlastitoj državi i narodu.“ Napose zabrinjava tretman kojim je Vlada RH popratila taj događaj: krajnje šturi telegram ožalošćenoj obitelji i te kako zapažen nedolazak – neke se odsutnosti više primijete nego odsutnosti – predstavnika te izvršne vlasti na pokopu i komemoraciji ne može se drugačije ocijeniti nego kao ignorancija, pa i kao prijezir. Na navedene ispraćaje nije došao ni Zlatko Hasanbegović, a koliko mi je poznato, nije se javno izjasnio, kao čovjek koji svakako ne živi samo privatno, o tom gubitku premda je i kao član Vlade komunicirao i surađivao sa Slavkom Goldsteinom.

Najistaknutiji Židov među političkim Hrvatima ovako je sredinom ožujka prošle godine ocijenio bivšega ministra kulture: „Prema Hasanbegoviću imam velike rezerve, ali on je ozbiljan povjesničar. On ne krivotvori i ne prikriva činjenice iako su mu interpretacije tvrde i jednostrane. On je prvi ozbiljni intelektualac na ekstremnoj desnici i zato želim razgovarati s njime.“ S obzirom na to da je interakcija Goldsteina i Hasanbegovića dala doista rijedak primjer međusobne snošljivosti između vršnih predstavnika različitih pa i suprotstavljenih kulturnih i političkih strana u ovodobnoj Hrvatskoj, treba zažaliti za time što posljednji nije došao na ispraćaje. A možda će taj propust nadoknaditi tako da napiše tekst u kojemu će opisati svoje kontakte sa starim partizanom i autorom već legendarne knjige „1941. Godina koja se vraća“ odnosno izrazi svoje mišljenje o pokojniku i njegovom raznovrsnom djelu.

Ako je tomu tako, poput mnogih drugih jedva čekam pročitati taj napis… Hrvatska kao „povišću pritrujena“ zemlja ne obiluje primjerima tolerancije i suradnje između političkih suparnika ni u ranijim razdobljima ni u posljednje vrijeme. Stoga je korisno naučene lekcije potražiti drugdje. Recimo u najstarijoj demokraciji među republikama na svijetu. U prvom inauguracijskom govoru 4. ožujka 1861. Abraham Lincoln je ustvrdio: „Mi nismo neprijatelji, nego prijatelji. Ne smijemo biti neprijatelji. Iako je strast možda prenapregnuta, ne smije raskinuti spone privrženosti.“ U cilju održanja Unije 16. predsjednik SAD-a tom je prilikom u glasovitoj formulaciji zazvao „bolje anđele naše naravi“. Osvjedočeno tolerantnom Lincolnu (uz ostalo je svoj kabinet sastavio od ambicioznoga newyorškog senatora Williama H. Sewarda i izvjesnih drugih političara s kojima se dotad oštro borio) te misli nisu pomogle da prevenira građanski rat, pa ni gubitak života u atentatu.

Ali je politička tolerancija koju je Lincoln promicao zasigurno pridonijela prevladavanju mnogih problema, pa i najtežih, koje su SAD zadesile u burnoj povijesti. Takva snošljivost će pomoći i da ubuduće u toj zemlji bude manje mržnji i sukoba nego što ih je u posljednje vrijeme. Bolji anđeli naše kolektivne naravi, ti harni zaštitnici snošljivosti i kooperativnosti, kadgod su naivni i slabašni, ali se naposljetku pokažu puno korisnijima i boljima za društvo od gorih demona. Imaju li uopće to na umu naši političari i drugi koji se grozničavo bore za prepravljanje povijesti, dominiranje u strankama, osvajanje i zadržavanje vlasti i za to vezanih privilegija? Nemaju ili nemaju dovoljno. Stoga bi za njih i sve nas bilo dobro da se ugledaju na umnije i humanije od sebe. Za početak im predlažem da pročitaju neku knjigu ili drugi tekst blagopočivajućega Slavka Goldsteina.

Slavko Goldstein Kad su mnogi šutjeli... Goldstein je 1987. tražio demokratsku revoluciju Andrija Mikulić ODLAZAK IZ POLITIKE Mikulić na čelo inspektorata,a na njegovo mjesto Prgomet Slavko Goldstein Goran Gerovac Najveća krivica Slavka Goldsteina je što nije pustio da ga ubiju u masakrima Drugog svjetskog rata
VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • Deleted user:

    Lalic, prikracen za logicko promisljanje, navodi da je Hasanbegovic krivac za bujanje mrznje, a opet citira “rodoljuba” Slavka kako Hasanbegovic barata cinjenicama... Lalicu dragi, ako postoje dvije istine, nema mira. Istina je samo jedna i upravo otpor istini “crvenog plemstva” ... prikaži još! je glavni uzrok bujanja nesnosljivosti i sukoba. Mediji koji namjerno lazu i prenose komentare, a ne vijesti su u sluzbi nemira, a ne istine. Pogledaj samo Tomica i zadnji tekst o Esih. Tendenciozna, dobro upakirana laz, puna patetike. Ee to je i tvoj habitus Lalicu...

  • slonica46:

    Lalić? Jedna od perjanica Splitske Orjune.... ne treba ni čitati što piše, to znamo i bez toga...

  • Deleted user:

    Lalićevo radikalno nametanje porazenih yugo-komunističkih ideoloskih misli postaje smijesno čitati. Svakom svojom riječju pokusava reci mi ili oni a to se boji napisati. Ljudske osobine kod gospodina su skrivene ili ih nema.