Naslovnica Premium Kolumne

Život je lijep i čudesan u glazbi koja raste i živi dalje u zadnjem daru profesora Prerada Detičeka

Priče o plemenitosti i velikodušnosti su poput vatrice u dugoj hladnoj zimskoj noći
19. prosinca 2018. u 18:08 3 komentara 799 prikaza
Prerad Detiček
Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

Život je mnogo bogatiji, čudesniji i ljepši od smeća na površini bujica i vrtloga u kojima živimo. I naše je društvo sazdano i od plemenitosti i velikodušnosti samozatajnih ljudi. Uz priče o njima čovjek se može barem malo ogrijati usred duge hladne zimske noći. Pa, upalimo onda jednu takvu vatricu.

Freddie Mercury Kultura Bohemian Rhapsody previše robuje hollywoodskim klišejima

Ove je jeseni jedna zagrebačka djevojčica krenula u glazbenu školu. Buđenje gladi za glazbom, želje za učenjem novog tajanstvenog jezika sasvim drugačijeg od materinjeg, zauvijek će ostati jedno od najljepših čuda po kojima je čovjek tako divno različitih od svih drugih stvorenja. Tako je i s nenadanom željom svakog djeteta, pa i ove djevojčice da nauči svirati klavir. Primljena je u najstariju zagrebačku glazbenu školu, u razred profesorice u kojem rastu i iz kojeg su izašli već mnogi poznati virtuozi. Ali, iskrsnuo je jedan problem. Djevojčica nije imala klavir ili pijanino, a kao i većina roditelja u Hrvatskoj, ni njezini svom djetetu nisu mogli baš u tom času priuštiti skupo glazbalo. I tu počinje ono lijepo i čudesno, susret želje jednog djeteta s velikodušnošću.

Profesorica te djevojčice poznavala je čovjeka koji je imao želju darovati nekom nadarenom djetetu pijanino svoje supruge, ove godine preminule profesorice klavira. Premda je i sam glazbenik, njemu pijanino više nije trebao jer je svoj čitav život posvetio jednom drugom glazbalu. A da bi dar bio savršen, onako kako je dobri stari profesor zamišljao da treba biti, inzistirao je da plati i selidbu i ugađanje instrumenta koji se pri svakom nošenju i truckanju neizbježno raštima. Na pomisao da bi djevojčica od njega mogla dobiti raštimani pijanino profesor se bio toliko vidno rastužio da su njeni roditelji jednostavno morali popustiti i dopustiti mu da povrh svega plati i klavir-štimera. Djevojčica je tako dobila predivan stari instrument, bolji od većine novih zato što je izrađen u vremenu kada se klavirima još priznavala važnost koju imaju u ovom svijetu kao opipljivi dokazi njegove čudesnosti i tajanstvenosti.

Reakcija Znanstvenici otkrili kakve su osobe oni koji se naježe dok slušaju omiljenu glazbu

Pod poklopcem svakog takvog kućnog pijanina spavaju zvijezde čitavog svemira čekajući da ih probude i u već zacrtana sazviježđa, ili pak neka sasvim neponovljiva suzvučja rasporede prsti i mašta nekog djeteta. Nakon što se pobrinuo da se pijanino njegove preminule supruge ponovo rodi i nastavi rasti skupa s prstima i maštom jednog djeteta, velikodušni je profesor roditeljima djevojčice uputio samo jednu molbu: da ga pozovu na njen prvi nastup. U srijedu 12. prosinca u Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski učenici profesorice Ivanke Kordić priredili su priredbu pod naslovom "Klavirska božićna čarolija".

Koncert je završio nastupima nevjerojatno nadarenih i vrijednih srednjoškolaca koji već imaju iskustvo i s velikih koncertnih pozornica. Najstarija među njima, maturantica Mia Pečnik, već je nastupala i u Lisinskom sa Zagrebačkom filharmonijom, s kojom će na novogodišnju turneju u Kuvajt. Učenik drugog razreda srednje škole Zvjezdan Vojvodić svirao je nedavno Chopinov koncert uz orkestar u Češkoj, a baš ovih dana vratio se iz Novog Sada s prvom nagradom pijanističkog natjecanja Memorijal Isidora Bajića, na kojem je Mia bila druga. Na školskoj priredbi slušali smo tako virtuoze o kojima ćemo u budućnosti sigurno još mnogo čuti. Ali, ta je večer bila još posebnija za Tonku Geli, Luciju Reginu i Sophie Louise, djevojčice iz prvog razreda osnovne glazbene škole koje su prvi put svirale pred publikom i kojima se soba br. 1 na prvom katu Glazbene škole Vatroslava Lisinskog činila većom od dvorane Lisinski.

>> Pogledajte nastup Filipa Rudana na Večernjem TV-u

Lucija Regina je vrlo točno, ozbiljno i predano napamet odsvirala dvije skladbice iz klavirske početnice koju je napisala njena profesorica. "Vrabac" dočarava ptičje žvrgoljenje, a u "Kosturu" je mala pijanistica izvodila i "specijalne efekte", jednom rukom svirajući, a drugom kuckajući po velikom klaviru. Sve je to vrijedno uvježbala kod kuće na velikodušno darovanom pijaninu. Ali, njen dobročinitelj nije mogao doći na njen nastup. Baš tog dana, nekoliko sati ranije, profesoru Preradu Detiček, virtuozu roga, profesoru emeritusu, velikom glazbeniku za kojeg su skladbe pisali veliki skladatelji i velikom pedagogu koji je odgojio nekoliko naraštaja hrvatskih hornista, petnaest rogova u rukama najboljih hornista zagrebačkih orkestara sviralo je posljednji pozdrav i hvala u hladnoj dvorani Krematorija na zagrebačkom Mirogoju.

Zagrebački solisti u Beču Beč Glazbena poslastica svjetskog dometa

"Krug je baš lijepo zatvoren i glazba živi dalje", rekao mi je najslavniji Detičekov učenik Radovan Vlatković kad sam mu ispričao priču o darovanom pijaninu, zadnjem profesorovom glazbenom daru. Baš ove subote, 15. prosinca, i Vlatković će zatvoriti još jedan krug držeći majstorski tečaj u Parizu, baš u zgradi starog Konzervatorija gdje je Prerad Detiček studirao početkom šezdesetih da bi potom u Zagrebu utemeljio prvu hrvatsku hornističku školu i klasu.

- Prenio nam je svoje bogato znanje, služio nam primjerom. U njegovom sviranju bilo je nježnog vibrata i topline, nostalgije i sjete. Uzdigao je našu umjetnost do novih visina. Nosimo ga u sjećanju i srcu, njegova glazba živi dalje i kroz snimke, i kroz nas, njegove učenike te daljnje generacije naših studenata. A visoki ideali i veliki trud, ambicija, disciplina i upornost, kao i velikodušnost i dalje su na cijeni i rađaju plodom - napisao je Vlatković baš za ovu priču, uz veliko hvala svom profesoru. Pratio je Detiček svoje studente kroz život.

U Lisinskom održan zajednički nastup ansambla Lado i Kolo Prva u nizu Krenuo odabir hrvatskih pjesama za pjesmaricu EU, možete i vi glasati

Drugi njegov učenik i blizak prijatelj Stjepan Obadić rekao mi je kako mu je osobito teško padalo kada je nekima od njih morao otići i na posljednji ispraćaj. Meni će silno nedostajati njegov dragi lik na filharmonijskim koncertima koje do zadnjega nije propuštao.

Ali tu je glazba da nas utješi i hrabri, čudesna glazba koja živi dalje u toplom zvuku roga Detičekovih učenika, u klavirima pod prstima učenika njegove supruge Olge, u udisanju života notama čemu svoje učenike poučava njihova kći Dea. I u njihovom predivnom pijaninu pod dječjim prstima Lucije Regine. Rog profesora Detičeka je blistava svijeća koja se ne gasi.

>> Pogledajte nastup Detoura u studiju Večernjeg lista

Deceuninck grupa
PROIZVODNJA I EKOLOGIJA
Mogu li uspješno poslovanje na globalnom tržištu i zaštita okoliša ići ruku pod ruku? Jer kako stvari stoje, uskoro će morati