Zakon o obnovi Zagreba i okolice koji su stradali u proljetnom potresu konačno je usvojen velikom većinom u Saboru. Budući da je tog 22. ožujka stradalo jako puno vrijednih povijesnih zgrada svih mogućih namjena, od onih strogo privatnih pa do javnih, doista mi nije jasno zašto se, kao i u slučaju Dubrovnika, nije osnovao Zavod za obnovu Zagreba i okolice. Nego se posegnulo za fondom. Ali Kinezi su nas naučili da nije bitno kakve je boje mačka i kako se zove. Važno je da lovi miševe. A hoće li zakon loviti zagrebačke miševe, ovisi o brojnim elementima, a ponajprije o novcu.
I to ne samo o javnom novcu koji će biti upumpan u obnovu građevina različitih doslovno po svemu, nego i o očekivanoj zaradi građevinskog i tome srodnog stručnog sektora koji se poslovima obnove bavi (u zemlji koju je ne tako davno poharao rat i u kojoj sve ratne rane još nisu zaliječene). Da, primjena zakona ovisit će i o očekivanim profitima svih onih brojnih identificiranih i neidentificiranih centara moći koji pod gradonačelnikom Milanom Bandićem posljednjih desetljeća sasvim uspješno betoniraju Zagreb manijakalno rušeći drveće i uništavajući biljne nasade gdje god stignu. Naravno, nije samo Bandić kriv za pretvaranje Zagreba u urbanističko i arhitektonsko smeće. Krivi su i oni koji su i prije Bandića urbanističko planiranje razvoja grada ispolitizirali i iskomercijalizirali do apsurda. I svi oni po kojima je vrlo često sustavno i nepotrebno rušenje drveća po gradu dozvoljeno svima i svugdje. Rušiti se može lako, saditi baš i ne. Onima koji građevinare nisu natjerali da sade drveće i bilje, ako hoće graditi zgrade i zarađivati na kvadratima.
Onima koji građevinare nisu natjerali da ostavljaju prostor za zelene oaze, da ljudima omoguće ono što im je omogućavano čak i u proskribiranom socijalizmu: život po mjeri čovjeka, u zgradama, ali zgradama koje su okružene parkovima i nasadima kao što je to u Novom Zagrebu ili na Knežiji, a ne u zgradama u kojima susjed susjedu direktno gleda u čašu za gebis. Pa ne tako davno je i kod zgrade crknutog Vjesnika netko jednostavno odrezao razgranalo drvo smokve. Valjda je podrivalo statiku i temelje zgrade koja je pravi simbol uništenja novinarstva u ovoj zemlji. Sustavno se uništava i Medvednica, vidi se to i golim okom i ne treba se za to penjati na brdo žičarom koju nikako ne možemo dočekati. A nadležni umiruju javnost i tvrde da je sve legitimno i u duhu novog pošumljavanja. Nova normalnost, novo pošumljavanje. A Medvednica sve praznija i sivija.
Ako je suditi po ovim pojavama, veliko je pitanje kome će Zakon o obnovi Zagreba i okolice koristiti? Naravno, prvo treba pomoći ljudima koji su ostali bez krova nad glavom, a čeka ih neizvjesna zima, jesenske kiše, hladnoća, vjetrovi, skupi majstori, i komunalni zagrebački problemi vezani i za stare cijevi koje stalno pucaju, ali i neadekvatan sustav odvoza smeća... Nije jasno nit hoće li konzervatori i dalje inzistirati na obnavljanju svih starih dimnjaka koji ničemu ne služe, ali ih stare zgrade ne smiju rušiti. Veliko je i pitanje kakvim tempom će se obnavljati zgrade javne namjene. Bolnice, škole, fakulteti, muzeji, galerije, kazališta, koncertne dvorane, sudovi, crkve, groblja (prvenstveno strašno devastirani Mirogoj)...
A ima tu i dosta privatnih zgrada od javnog značaja. Jedna je takva hladnokrvno do temelja srušena kod parka Ribnjak bez obzira na zaštitu i na bučne proteste stručne i zainteresirane javnosti i pravi je primjer bešćutnosti s kojom se povampireni privatni sektor u utrci za profitom vrlo često odnosi prema zagrebačkoj urbanoj baštini i memoriji. Vlada Andreja Plenkovića obećala je znatnu financijsku pomoć za stradale od potresa. Spominju se milijuni i milijarde. Svaka čast Europi na obećanjima. Ali, ako se ne varam, od potresa koji je bio domalo prije pola godine, nitko od europskih političara višeg ranga nije prošetao stradalim Zagrebom, pogledao polusrušenu katedralu ili baziliku u Palmotićevoj, devastirani Gornji i Donji grad, Mirogoj...
Istina, vrijeme je te nesretne korone. Ali naši političari ipak putuju po Europi. Predsjednik Milanović bio je u Berlinu i Beču. Premijer Plenković u Bruxellesu i Brežicama. Slovenski i austrijski premijer Janša i Kurz ovih su dana planinarili čak i na Slovencima mitski Triglav. Njemački predsjednik dolazi u Milano gdje će u Scali slušati Devetu Beethovenovu simfoniju s talijanskim kolegom. A zašto Hrvatska nije organizirala nešto slično da bi Europu i svijet zainteresirala za svoj problem? Za posljedice potresa koje nećemo sami moći čak ni sagledati ni evidentirati, a kamoli sanirati. Zašto opet imam osjećaj da smo Pale sam na svijetu, baš kao i na početku Domovinskog rata?
>> Pogledajte i ovaj video: Džanu Kahteran Hodžić koja je ostala bez doma u potresu preselili su u hostel Arena
Pa loša je diplomacija u hr kao k uvijek