Svake godine na drugu svibanjsku nedjelju pada Majčin dan, a 15. svibnja Međunarodni dan obitelji. U sjeni raznih događaja i obljetnica ovih dana ti će nadnevci zacijelo nečujno proći iako bi, u okolnostima kada se izumiranje posljednjeg Hrvata može izračunati gotovo u minutu, upravo oni trebali u našim kalendarima biti označeni crvenim slovima. Dok smo naime, što nema zamjerke, „Dan mrtvih“ upisali u kalendar crvenim blagdanskim slovima, djeca, majke i obitelji u kalendar nisu upisani ni crnim – jedan od apsurda doba koje se diči vjerom u budućnost.
Demografska zima
„Kultura smrti“, na koju je prvi snažno bio upozorio Sveti Ivan Pavao II., polako ali sigurno razara biološko i društveno tkivo Europe, a s njome i Hrvatske. Razloge umiranja naše uljudbe na mnoge su načine razložili mnogi. Među prvima učinio je to Oswald Spengler, koji je točno prije stotinu godinu izdao prvi svezak slavne „Propasti Zapada“. Ta je knjiga pretrpjela mnogo kritika, ali, unatoč tomu, njezina osnovna misao pokazala se točnom: nestanak naše uljudbe ne mora biti posljedica nikakvih katastrofa ili ratova, nego jednostavno gubitka duhovne pokretačke snage i životnog elana. I danas, unatoč tomu što materijalno živimo bolje nego što je živjela ijedna generacija prije, mi svojim očima čitamo „mene, tekel, fares“.
Europska demografska zima završni je izraz tog procesa. Sada, kada je očito kako ona i u Hrvatskoj prijeti urušavanjem cijele društvene zgrade, „sistem“ se uzvrpoljio, ali ne nalazi načina reagirati na taj problem od „sistemskog značaja“. Neki misle kako ćemo „uvozom“ ljudi riješiti probleme. Nećemo, kao što neće ni drugi; jer demografsko stanje jedne nacije nije izraz stanja njezine ekonomije, nego stanja njezina duha. Kada bi hrvatska i europska demografska zima bila materijalni, financijski problem, zacijelo bi ga bankari već riješili, a bogate nacije ne bi znale kamo će s djecom. Stoga i demografi, premda osnovnom vokacijom „matematičari“, ističu da je za trajni demografski oporavak najvažnije izmijeniti duhovno ozračje u društvu prema djeci, majčinstvu i obitelji. To je lakmus-papir na kojemu se testira vjera nacije u budućnost i sposobnost društva da je kreira. Pripomenimo da je naš Ustav obitelj stavio pod „osobitu zaštitu države“ (čl. 62.), a „država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život“ (čl. 63.). No za „dostojan život“ prvo se traži – život. A koliko nam je on važan ako je, primjerice, Ustavnom sudu trebalo više od četvrt stoljeća da propita famozni relikt marksističke materijalističke koncepcije čovjeka – „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ iz 1978.? A kada je to učinio, ostavio je u biti sve kako je bilo jer je jednu materijalističku koncepciju čovjeka, marksističku, zamijenio drugom materijalističkom koncepcijom, liberalističkom – u oba slučaja s pravom „slobodnog odlučivanja“ do 10. tjedna, zaključivši pritom kako „pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo žene na privatnost“!? Ta usporedba ima isto značenje kao kada bismo rekli da čovjek ima pravo na vodu, ali samo ako pritom ima i čašu, što je u svom izdvojenom mišljenju sjajno dokazao sudac Miroslav Šumanović. Ali što vrijedi? Uopće je značajka liberalizma da jedan problem „rješava“ tako što stvori drugi, što se ponajbolje vidi na području zaštite života. Nakon što je prije više desetljeća u nizu zemalja ozakonjen pobačaj, sada te iste zemlje ozakonjuju eutanaziju ne bi li se smanjili pritisci na mirovinski, socijalni i zdravstveni sustav. Prvo su roditeljima smetala djeca, sada djeci smetaju roditelji. Logično, jer kada ljudi prestanu vjerovati u smisao života u začetku, kako će vjerovati u njegov smisao na kraju?
Gubitak vjere u sebe
Mnogo se u posljednje vrijeme govori o demografskim mjerama kojima bi se u Hrvata pobudio „élan vital“. One će, budu li konzistentne i dugotrajne, zacijelo polučiti djelomičan uspjeh, ali nije vjerojatno da će donijeti korjenit preokret i trajno rješenje. Koliko god naime dobro zamišljene bile, imaju supstancijalnu grešku, a to je što se isključivo oslanjaju na materijalne elemente i komponente, dok duhovne zanemaruju. Neuvjerljivo je vjerovati da narod koji je kroz tisuću godina pregrmio sve moguće najezde Istoka i zablude Zapada izumire samo zato što mu mirovine i plaće nisu dovoljno visoke. Problem leži drugdje, prije svega u gubitku vjere u sebe. Ako se nakon stvaranja države i sjajne pobjede u Domovinskom ovaj narod sustavno desuverenizira, uz nametanje kompleksa manje vrijednosti, uvjeravanje da živi u „slučajnoj državi“ i prepariranje posve mu stranim mentalnim obrascima, što mu preostaje nego bijeg ili apatija?
Sutra će se u Hrvatskoj započeti s prikupljanjem potpisa za održavanje dvaju referenduma. Hoće li biti raspisani, pa i hoće li uspjeti budu li raspisani, važno je, ali nije bitno. Bitno je što u hrvatskome narodu dozrijeva jasna spoznaja o potrebi korjenitih društvenih promjena. A one su moguće samo uz nov mentalitet, jezik i duh, duh koji će jednom Majčin dan i Međunarodni dan obitelji u kalendar upisati crvenim slovima.
