Posjet kardinala Pietra Parolina, drugog čovjeka Katoličke crkve, tj. “premijera” države Vatikan, ako bi papa bio njezin predsjednik, stopio se, nekako, s blagdanom Svih svetih i prošao bez većih analiza i odjeka u našoj javnosti.
A radi se, bez sumnje, o važnom posjetu, kojemu je povod bio dolazak na blagoslov nove Velike dvorane Hrvatskog katoličkog sveučilišta (čiji je kamen temeljac 10 godina prije blagoslovio ondašnji državni tajnik Tarcisio Bertone), ali dosezi i poruke zacijelo mnogo šire i veće.
U najavi njegova dolaska, javnost je u Hrvatskoj, osobito ona crkvena, očekivala da bi mogao obznaniti datum kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca, no vrhunskom diplomatskom umješnošću, kardinal Parolin stavio ga je u tzv. Božje vrijeme. Dakle, još ćemo čekati da se ispuni “punina vremena”, koja po sudu Vatikana očito još nije nastupila. Zapravo, vidi se kako Vatikan i dalje, preko kardinala Stepinca, vodi dijalošku i pomirljivu politiku prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odakle s najvišeg vrha stižu paprene izjave na račun Stepinca i Hrvatske.
No, diplomacija Svete Stolice ne da se smesti i u isto vrijeme, dok odlučno govori da je pitanje kanonizacije isključivo stvar same Katoličke crkve (čitaj: nitko se u to ne smije miješati), istodobno ne donosi, kroz datum kanonizacije, konačnu odluku o zatvaranju slučaja. Kao da osluškuje eho susretanja katolika i pravoslavnih kroz rad komisije o kardinalu Stepincu i nada se u dobroj vjeri da će se, baš na takav način, ti odnosi u budućnosti produbiti.
Potvrdio je to kardinal Parolin u obraćanju hrvatskim biskupija, koje je podsjetio na “metaforu rijeka”, koju je papa Ivan Pavao II. izrekao za svoga prvog posjeta 1994. Tada je Hrvatska bila raskomadana krvavim ratom i njegove su riječi o rijekama Savi i Dunavu, kao metaforama suživota katolika i pravoslavaca, Hrvata i Srba, na ovim prostorima zazvučale ne samo šokantno, nego i posve nemoguće za zaživjeti.
No, vrijeme je ipak pokazalo drukčije. Odnosno, da je oprost, bez obzira na pretrpljene smrti i štetu u agresiji na Hrvatsku, moguć i da nije utopija. To je priznanje odao i kardinal Parolin hrvatskim biskupima upravo kroz rad komisije o kardinalu Stepincu, na kojoj je inzistirao papa Franjo. Sve to govori da je Katolička crkva u Hrvatskoj u očima Vatikana važna ne samo kao pasivno susretište dviju Crkava i naroda, nego kao aktivan sudionik zbivanja.
U kontekstu pontifikata pape Franje to znači upravo onaj “izlazak na vlastite margine”, kako bi se susrelo s drugima i različitima, ma koliko se činilo da takvog susreta niti može doći niti je to potrebno. A Katolička crkva u Hrvatskoj to očigledno shvaća, pa je i nedavno posjet požeškog biskupa mons. Antuna Škvorčevića, novog predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i međureligijski dijalog, carigradskom patrijarhu Bartolomeju I., vidljivi dio te misije koju Vatikan ima za Crkvu u Hrvatskoj. Koja nije mala i beznačajna, mora se priznati.
Nedavno je Šešelj izjavio da je "projekat velike Srbije večan" i to se može smatrati najeksplicitnijim odgovorom vatikanskoj diplomaciji.