Je li itko ikad razmišljao o donošenju zakona o zaštiti građana od terora događaja koji potresaju državu? Vjerojatno nije, no svakako treba razmisliti o pravu građana da ih ne zanima ni Agrokor, ni Uljanik, ni promašaj s kupnjom ratnih zrakoplova, ni navodne fotomontaže s ministrom Tolušićem, ni Plenković, ni Jandroković, ni Krstičević...
Zašto bi se osjećali obveznim da budu “informirani” stotine tisuća radnika koji pošteno rade da bi prehranili obitelj, koji društvu više daju nego što im ono uzvraća, koji žive normalan život, brinu o djeci, idu ili ne idu u crkvu, druže se s prijateljima, imaju svoje hobije, nikome ne čine zla, vesele se dobrom ručku, novoj košulji ili suknji, gledaju nogometne i druge utakmice, uživaju u Modriću, Messiju, Ronaldu...?
Zašto bi svoj, koliko god skroman život, svoju sreću trovali nesrećama za koje nisu krivi i bili žrtve nesposobne vlasti, nesposobnih uprava i grabežljivaca?
Trebalo bi dakle, ozakoniti, uvesti kao društveno pravilo – nimalo manji patriot od drugih nije onaj kojemu uopće nije važno što se dogodilo s Agrokorom i Uljanikom, zašto nismo kupili ratne zrakoplove od Izraela, tko je i je li itko podmetnuo ministru Tolušiću, što o bilo čemu kažu Plenković, Jandroković ili Bernardić.
Trebalo bi ozakoniti pravo građanina da bude neovisan o onima koji svakodnevno traže njegovu ovisnost o njima i događajima koje proizvode da bi ga zlostavljali. Pravo da se oslobodi od političara koji vode državu i onih iz oporbe koji bi je htjeli voditi umjesto njih, da se oslobodi same države i da država bude sam sa svojom radišnošću i poštenjem.
Svojedobno me u redakciju zvao jedan branitelj iz Like, bijesan na jednu televizijsku emisiju (prikazivanu jednom u tjednu), i pitao me kako “vi u Zagrebu to dopuštate”. Ja sam mu objašnjavao da ne postojimo nikakvi “mi” koji možemo nešto dopuštati ili zabranjivati, da postoji televizija sa svojim vodstvom, urednicima i uređivačkom politikom, ali on je i dalje navaljivao na “nas u Zagrebu” i nije se dao uvjeriti ni u što osim u svoj gnjev. Onda sam mu savjetovao da iritantnu mu emisiju ne gleda, na što mi je uzvratio – kako da ne gledam, pa zašto imam televiziju nego da je gledam!? I tako su se ti naši razgovori ponovili nekoliko puta, ja sam mu svaki put savjetovao – ne gledajte i bolje ćete se osjećati, ali on je bio ustrajan.
Onda me jedno vrijeme nije zvao, ali javio se opet. I to pun zahvalnosti. Prestao je gledati emisiju koja ga je razdirala, ali i neke druge. Nije više čitao ni novinske tekstove određenih autora i o određenim temama, reče kako si je tako “spasio život”, posvetio se sebi i svojim radostima. Jednostavno je počeo zaboravljati s kim i u kakvom društvu živi.
Stotine tekstova u tiskovinama i na internetskim portalima, priloga na televizijama i na radiju, izjava i svađa o Agrokoru, SMS-aferama, Uljaniku, neuspjeloj nabavi ratnih zrakoplova, Tolušićevim fotomontažama i drugim sličnim temama, tekstova i priloga kaotičnih, proturječnih, s mnoštvom različitih verzija različitih sudionika, građanima ne znače ništa. To su samo gomile nejasnoća, neshvatljivosti, kriminala bez krivaca, vidljivih posljedica bez vidljivih uzroka, a te gomile se sve više doživljavaju kao kamioni smeća koje “Čistoća” odvozi na odlagalište koje nije ni za što drugo osim da se iznad njega jate ptičurine gladne društvenih prljavština.
U takve gladne ptičurine žele nas pretvoriti političari i drugi zlotvori, pa Agrokor, Uljanik, ratni zrakoplovi, SMS-afere i fotomontaže nisu ni političke ni gospodarske nego ekološke i higijenske teme. Zašto bi, takve, nama bile zanimljive, zašto bismo njima zagorčavali svoj život kad ih kao i svako drugi otpad možemo odbaciti!?
Zašto bi nas obuzimao osjećaj krivnje zbog radnika koji će ostajati bez plaća ili bez posla kad krivnja nije naša, kad najveći krivci, Plenković, Horvat, Krstičević... imaju obraza svaki se dan pojavljivati na malim ekranima i u novinama i samosvidljivo nas tješiti optimizmom bez pokrića!?
Zašto bismo podupirali neuspješnu vlast koja se svako malo hvali uspjesima, i vlast koja stvara afere jednu za drugom ili im pridonosi kako bi se i u njima pojavljivala kao spas!? Građani ove zemlje imaju pravo biti gluhi i slijepi za nevolje u državi kad ih proizvodi vlast koja je za tu državu i građane gluha i slijepa. Država – to ste vi. Zato iz svog života isključite i Vladu, i Agrokor, i Uljanik, i ratne zrakoplove, i SMS-afere, i fotomontaže... Oni vašoj državi ne pripadaju.
Pogledajte i video o neobičnim prezimenima:
g. Ivkošić, ja mislim da bi se svim vladama u Hrvatskoj do sada vaš prijedlog izuzetno svidio. To bi značilo da mogu trošiti naše pare kako god im se svidi bez da narod na to uopće obraća pažnju. Istina i sada se ponašaju kao da ih to uopće ne zanima. Ja se sa vašim prijedlogom slažem ali uz opciju da mogu izabrati na što pare koje nam kroz nebrojene poreze i namete uzimaju troše. Razuman čovjek sigurno nema ništa protiv izdvajanja za školstvo, zdravstvo, policiju (iako i tu bi se dalo puno toga popraviti)... Ali za katastrofalno pravosuđe, super-napuhani birokracijski aparat, propale projekte i firme, itd.... e za to ne bih želio više izdvojiti niti lipe.