Viviane Reding očito je dovoljno ambiciozna i komotna da bi se u osjetljivom trenutku, kad želi kročiti stubu više, bavila kompliciranim pravnim detaljima kako bi s dvojbenim uspjehom dokazala da Hrvatska još nije uskladila svoje zakonodavstvo s europskom pravnom stečevinom.
Osobito joj to ne treba nakon odluke Vrhovnog suda koja je tako ražestila tajnoviti visoki izvor u našoj Vladi. Umjesto da si priušti prigovore “dajte nemojte cjepidlačiti” potpredsjednicu Europske komisije zadovoljilo je što joj je “poslušni učenik” priuštio da se osjeća kao stroga učiteljica. Na europskom terenu dokazala je svoj autoritet, a to što “zločesti učenik” pred svojom ekipom na lokalnom igralištu likuje što je nakon svih spački dobro prošao dječački prkoseći odgojnom autoritetu, neka mu bude.
Nakon nepotrebne avanture s “lex Perković”, inatljivi Zoran Milanović dobio je mrvice na kojima je inzistirao i sada se može hvastati: “Vidite da se isplatilo. Što sam vam ja rekao, da se ništa strašno neće dogoditi!” Ostvario je i diplomatsku pobjedu nad hrvatskom konkurencijom. Ali, rezimirajmo što je zapravo dobio s europskom blamažom zvanom “lex Perković”.
Dobio je odgodu primjene vremenskog ograničenja za europski uhidbeni nalog na tri mjeseca ili, kad se uzme u obzir već konzumirano vrijeme, ukupno šest mjeseci. Zapravo ništa. Nešto više dobio je na kompliciranim pravnim detaljima kojima se Reding nije željela baviti, pa ni pretvaranjem zastare kao okolnosti zbog koje je bilo moguće i ne odbiti izručenje (po zakonu koji je prethodio “Perkovićevu zakonu”) u obvezatni razlog za odbijanje izručenja. To je dobitak, što će pod zaštitom zastare u Hrvatskoj ostati svi osumnjičenici koje eventualno budu zatražile članice EU, osim onih koje ni to neće spasiti zbog tumačenja Vrhovnog suda.
Ali, za Milanovića je dobitak što je sada dobio snažan argument za izmjene Ustava kojima bi se ukinula zastara za teška ubojstva. Toj političkoj želji ne ide u prilog odluka Vrhovnog suda prema kojoj se na zastaru za 32 kaznena djela, pa i ubojstvo, primjenjuje pravo zemlje EU koja je izdala nalog.
Prema tomu i Josipa Perkovića bi se moralo izručiti Njemačkoj bez izmjene Ustava čak i ako je kod nas nastupila zastara. Zato je skriveni izvor u Vladi tako “hrabro” i odlučno napao vrhovne suce. No, na sreću, više se ne traži izmjena Ustava zbog jednog slučaja i teških ubojstava iz političkih pobuda, već svih teških ubojstava. Pa su samim time “neuvjerljivi” razlozi za izmjenu Ustava, kako je Goran Beus Richembergh prije tumačio stav HNS-a, postali odmah “racionalni i razumni”, kako sada tvrdi tobože principijelna Vesna Pusić, koja je izdržala tek osam tjedana koje joj je dao Milanović glumatati predsjednicu karakterne stranke.
I Miloradu Pupovcu je “politički kič bez pravnih učinaka” postao razuman razlog za izmjene Ustava. I HNS i Pupovac očito znaju što mi ostali ne znamo, da nije problem u zastari komunističkih ubojstava, već ostalih ubojstava. To što bi onda i za sadistička silovanja, pedofiliju ili teška zlostavljanja trebalo uvesti nezastarijevanje nerazumni su zahtjevi.
Žrtvama silovanja Vesna Pusić ionako je svojedobno preporučila da se pridruže povorci za prava seksualnih manjina. I tako, boreći se za “lex Perković” i izmjene Ustava, bez ikakva praktična značenja, i ne postigavši baš ništa, Milanović je ipak postao junak dokazavši samome sebi tko je gazda hrvatske politike. Kakva god ona bila!
