Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 9
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
NAKON RASTAVE

Umjesto da su oboje roditelji, kod nas mama čuva, a tata je bankomat

obitelj, razvod, nasilje, dijete
Foto: Thinkstock
1/3
06.06.2017.
u 13:24

I stručnjaci i roditelji pitaju se zašto u Hrvatskoj nema ravnopravnog roditeljstva nakon rastave braka, modela koji već 30 godina uspješno funkcionira u Kanadi, Skandinaviji...

To je sklisko područje. Najčešće je to prvi komentar stručnjaka na temu o zajedničkom roditeljstvu nakon rastave. Sklisko područje, odnosno pristojniji način da se kaže kako se ne zna tko pije, a tko plaća kada je riječ o dodjeljivanju skrbništva nad malodobnim djetetom u razvodnom postupku.

Situacija ukratko izgleda tako da u zakonu piše jedno, sudovi presuđuju drugo, u praksi se provodi nešto sasvim treće, a u svemu tome u Hrvatskoj nema ni “z” od zajedničkog roditeljstva koje su brojne države uvele kao standard prije nekoliko desetljeća.

Patrijarhalno smo društvo

Prema Obiteljskom zakonu iz 2015. godine, “roditelji imaju pravo i dužnost ravnopravno, zajednički i sporazumno ostvarivati roditeljsku skrb”, a čak i ako više ne žive zajedno “dužni su ostvarivanje roditeljske skrbi sporazumno urediti planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi”. Zakon kaže da u tom planu mora biti određena adresa gdje dijete živi, vrijeme koje će provoditi sa svakim od roditelja, visinu alimentacije koju će plaćati roditelj kod kojeg dijete ne živi, način na koji će roditelji razmjenjivati bitne informacije o djetetu…

Prema zakonu se, dakle, zajedničkim roditeljstvom smatra bilo koji dogovor između oca i majke prema kojemu će oba roditelja koliko-toliko biti uključena u djetetov život. To može biti, s jedne strane, potpuno ravnopravno sudjelovanje u odgoju u svakom smislu te riječi, da oba roditelja provode jednako vremena s djetetom, da dijele troškove, da se o svemu zajednički dogovaraju...

No to može biti i dogovor prema kojemu dijete živi s jednim roditeljem dok mu drugi plaća alimentaciju i viđa ga tek dva puta mjesečno, ako i toliko. Moguće je, dakle, i jedno i drugo, tako da na kraju ispadne uglavnom – drugo. Točnije, tako je u prosjeku u od 95 do 99 posto slučajeva.

– Definicija bi u zakonu trebala biti jasnija jer je ovako jako podložna pojedinačnim interpretacijama. Zakon ne brani da se učini dobro, ali na to ni ne obvezuje – objašnjava sutkinja za mladež Lana Peto Kujundžić te priznaje da se zakon uglavnom interpretira tako da se odabire jedan roditelj kojemu dijete ide na skrb i odgoj, a s drugim održava kontakt.

To se, potvrđuje, nikako ne može nazvati zajedničkim roditeljstvom koje u svijetu podrazumijeva da dijete i s ocem i s majkom provodi podjednako vremena. Idealno bi bilo točno pola-pola, no u praksi se tolerira da dijete sa svakim roditeljem provodi minimalno 35 posto vremena. To je sasvim uobičajena praksa u skandinavskim zemljama te u Kanadi gdje se pokazala i iznimno uspješnom. U Švedskoj zajedničko roditeljstvo nakon razvoda ima 45 posto roditelja, a u Kanadi se ta brojka penje na više od 50 posto. Iznimka se, primjerice, radi u slučajevima ako jedan roditelj živi daleko od djeteta što predstavlja problem posebice ako se u obzir uzme veličina Kanade.

– Takva ideja u Hrvatskoj izaziva čuđenje. Postoje čak i mišljenja da to nije normalno i da dijete zbunjuje ako provodi podjednako vremena s oba roditelja, ako ima dvije kuće, dvije sobe... – kaže ova sutkinja te zaključuje da nije potrebno da Hrvatska traži neke posebne modele, ako već postoje provjereni koji odlično funkcioniraju i sve ih više država prihvaća. U Kanadi, koja je među prvima počela s tom praksom prije više od 30 godina, djeca koja su prva živjela po modelu zajedničke roditeljske skrbi već su odrasli ljudi.

– I istraživanja pokazuju da je to jako dobro utjecalo na njih te da model koji bi mi u Hrvatskoj popularno nazvali “imam dvije mame i dva tate” može i mora funkcionirati za dobrobit djeteta – zaključuje Peto Kujundžić, koja je i ujedno i predsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu. Smatra da je krajnje vrijeme da se Hrvatska pomakne s mjesta iako je svjesna da će za ovo trebati vremena te da bi za to trebalo dodatno educirati suce i osvijestiti ih više o tom problemu.

Situacija je trenutačno alarmantna, a dovoljno je reći da su ove godine u cijeloj Hrvatskoj bila samo tri slučaja zajedničkog roditeljstva.

– Ne mogu točno reći zašto suci više ne dodjeljuju zajedničko roditeljstvo, ali mislim da je riječ o ustaljenoj praksi. Kod nas se davanje djeteta jednom roditelju već jednostavno uvriježilo kao tradicija i bit će potrebno neko vrijeme da se to promijeni – ističe Peto Kujundžić te napominje da treba uzeti u obzir da nije samo sustav kriv.

Ima jako puno slučajeva kada se oba roditelja slažu da dijete bude kod jednog roditelja, a da drugi minimalno sudjeluje. Tako im oboje više odgovara i oni sami ne žele prakticirati zajedničko roditeljstvo. Problem su slučajevi kada roditelji to žele, no nemaju potporu sustava koji bi im trebao pomoći. Veliki je problem što i centri za socijalnu skrb i sudovi u slučajevima kada biraju između dva roditelja kojemu će dijete dati na skrb i odgoj većinom biraju majke.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 2015. godine u Hrvatskoj se razvrgnuto 6010 brakova, a u više od polovine, odnosno u 3502 bračne zajednice, bilo je djece. Ona su u brakorazvodnim parnicama u 2984 slučaja dodijeljena majkama, 375 djece pripalo je očevima, u 16 slučajeva drugoj osobi ili ustanovi, a samo u 127 slučajeva djeca su povjerena na zajedničku brigu ocu i majci.

– Istina je da smo po tom pitanju patrijarhalno društvo koje je naklonjenije majci i tu je jako izražena rodna nejednakost – govori Lana Peto Kujundžić priznajući postojanje velikog problema zbog kojeg se sve glasnije buni Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo. Okuplja većinom očeve koji smatraju da ih sustav nepravedno zakida te postavljaju pitanje: “Kada će Hrvatska početi primjenjivati zajedničku roditeljsku skrb kao najbolji standard za dobrobit djece?“.

– Rašireno je mišljenje da su očevi ti koji bježe od obaveza kada je riječ o odgoju djece, da ne žele sudjelovati i da ih se jedva može natjerati da plaćaju alimentaciju. Ja ne kažem da nema jako puno takvih primjera, ali to ne znači da smo svi isti. Ima nas puno koji želimo biti dobri očevi svojoj djeci, ali nam se to ne dopušta – ističe Oliver Čanić, jedan od osnivača i predsjednik Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo.

Cilj mu je izboriti se za društvo koje će se pravednije odnositi prema oba roditelja jer smatra da su i majke u boljem položaju kada očevi ravnopravno sudjeluju u odgoju. One, dodaje, imaju više mogućnosti za svoj osobni razvoj te za karijeru, ako ne moraju same odgajati dijete. Iako mu se nekada čini da radi Sizifov posao, ne namjerava odustati jer je i sam na svojoj koži osjetio kako je to kada se moraš boriti da vidiš svoje dijete, a svi su protiv tebe.

Od bivše se supruge rastao prije gotovo deset godina, kada je njihov sin imao 18 mjeseci. Iako je on tražio da ravnopravno sudjeluju u odgoju, nije naišao na njezino odobravanje pa su završili na sudu. Iza njega su sada već tri procesa u kojima je doživio, prepričava, ono što ne bi poželio ni najgorem neprijatelju.

– Na sudu su me šikanirali, ucjenjivali i prijetili mi samo zato što sam otac. Sutkinja je naočigled bila na strani moje bivše supruge – govori Čanić, koji dodaje da je više puta čuo prijetnje poput “ako ne pristaneš, ni ovo ljeto nećeš vidjeti dijete”. Najteže je ipak iza njega, a sada 11-godišnjeg sina viđa redovito, dva puta tjedno i svaki drugi vikend.

– To je i dalje malo, teško možete u takvim uvjetima razviti kvalitetan odnos, ali ja se jako trudim – ističe Zagrepčanin koji napominje da je čuo i puno teže priče otkako vodi udrugu. Za savjet su ga čak zvali očevi kojima su bivše partnerice prijetile da će nauditi djetetu, a tu je još na tisuće različitih priča. Jedan je otac tako podnio gotovo stotinu prijava protiv supruge jer mu ne dopušta da vidi sina, drugi svoju kćer nije vidio već dvije i pol godine iako ima pravo na to prema pravomoćnoj presudi...

– Najgore je što nam se nekada čini da su sve te presude samo prazno slovo na papiru jer se ne poduzimaju nikakve sankcije protiv onih koji ih se ne drže, posebice ako je riječ o majkama koje sustav štiti – kaže Čanić te napominje da su situacije koje se u nekim obiteljima nakon razvoda događaju toliko ružne da se o njima u javnosti i ne govori.

– U centru za socijalnu skrb rekli su mi da se odreknem kćeri i odem od kuće jer je briga za dijete ženski posao. Sutkinja se s tim složila i zaključila da se dijete ne smije odvajati od majke do 12. godine za slučaj da poželi sisati. To je suludo već samo po sebi, a posebice zato što moja bivša supruga nikad nije dojila jer pije antipsihotike zbog depresije – prepričava tako tata Danijel iz Novog Marofa, koji već dvije i pol godine vodi bitku za skrbništvo nad svojom sada već četverogodišnjom kćeri.

Bivša ga je supruga u međuvremenu više puta kazneno i prekršajno prijavila, drami se ne nadzire kraj, a u cijeloj priči najviše pati dijete. U sličnoj je situaciji i tata Silvije iz Zagreba koji četverogodišnju kćer viđa svaki drugi vikend po dva sata i to uz nadzor. Tvrdi da supruga želi u potpunosti prekinuti njegovu vezu s kćeri od kada su se rastali prije tri i pol godine.

– Ja pokušavam na sve načine, čekam ispred vrtića barem da je nakratko vidim jer joj ovako, četiri sata mjesečno, ne mogu biti otac – kaže Silvije. No, uvijek postoji i druga strana pa tako ima majki koje kažu da bi očevi koristili dijete da bi im se osvetili.

– Bivši mi je suprug otvoreno rekao da ne želi dijete, ali da će me povlačiti po sudovima i da će mi redovito zvati socijalnu službu ako ne odustanem od alimentacije i ako još ja njemu ne platim – kaže pak Zagrepčanka Ivana te dodaje da se od supruga odlučila rastati nedugo nakon poroda jer je godinama trpjela psihičko zlostavljanje pa nije željela da se isto dogodi i njezinoj kćeri.

Gdje su pozitivni primjeri?

– Ima jako, jako ružnih slučajeva. Najgori je kad su roditelji u svađi, kada imaju neriješene emocionalne i ljubavne odnose iz braka te kada se osvećuju jedno drugome preko djeteta. Onda tu ima jako puno teških riječi, manipulacija, prijetnji... – potvrđuje Lana Peto Kujundžić koja smatra da u tom slučaju nijednom roditelju nije zapravo stalo do djeteta.

Dodaje da se u takvim situacijama dijete dodjeljuje onom roditelju koji više surađuje, odnosno za kojeg se procijeni da će manje ovom drugom onemogućavati da vidi dijete. Važno je i da roditelji koji zabranjuju bivšem partneru da vidi dijete zapravo onemogućavaju izvršavanje sudske odluke, što je kazneno djelo. Isto kao što je kažnjivo kada se jedan od roditelja ne drži odluke tako da ne plaća alimentaciju ili da izbjegava kontakt s djetetom. Situacije su to u kojima se obitelji godinama povlače po sudovima pri čemu se traumatizira dijete.

Neki idu toliko daleko da situacije u kojima se dijete nalazi nakon razvoda, a u kojima se roditelji ne mogu civilizirano dogovoriti oko zajedničkog skrbništva smatraju zlostavljanjem. Među njima je i psiholog Bojan Klapčić koji također podržava Udrugu za ravnopravno roditeljstvo.

– Mi živimo u kompleksom društvu u kojemu su djetetu potrebni i otac i majka. Nerealno je tražiti od njih da ostanu u braku ako se više ne slažu, ali oni moraju nakon razvoda zajednički odgajati dijete – ističe Klapčić te dodaje da postoje istraživanja koja pokazuju da, ako je dijetu uskraćena bliskost s jednim od roditelja, to utječe na njegove kognitivne sposobnosti, uspješnost socijalizacije, emocionalnu zrelost...

– Neće svako dijete koje živi samo s jednim roditeljem biti disfunkcionalno, ali zašto da im smanjujemo šanse u životu, zašto ih stavljati u situaciju da žive u obitelji u kojoj ih majke čuvaju, a očevi su samo bankomati? – pita se psiholog Klapčić, zagovaratelj modela zajedničkog roditeljstva koji se u Hrvatskoj još uvijek mora tražiti povećalom. Ipak, nije da ne postoji, a primjer su Zagrepčanka Maja i njezina obitelj.

– Kći je tjedan dana kod mene, a tjedan dana s ocem. S tim da je ja viđam još jednom u tjednu kada je kod njega i obrnuto, da ne bi prošlo previše vremena da se ne vidimo – počinje svoju priču Maja koja priznaje da je na prvu pomislila da će dijete ići k njoj nakon razvoda. Njezin je bivši partner, međutim, jednako kao i ona htio sudjelovati u odgoju pa iako joj je pomisao o zajedničkom roditeljstvu bila čudna, shvatila je da i ona i kći i otac imaju pravo na to.

– Kći je onda imala pet godina i išla je u vrtić pa smo suprug i ja otišli k psihologinji da nas savjetuje. I ona je bila u čudu kada smo joj rekli što planiramo, ali je zaključila da će, ako to ikome uspje, onda to biti mi, s obzirom na to da smo se unatoč razvodu uistinu trudili ostati u dobrim donosima zbog kćeri – prisjeća se Maja čija osmogodišnja kći danas ide u drugi razred. I otac i majka žive joj u istoj četvrti, pokraj škole, da bi joj bilo lakše i da je uvijek u istom društvu. “Manje” stvari poput odjeće ima više, ali zato ima jedan bicikl, jedne role... Sve troškove vezane uz nju Maja i njezin bivši partner u potpunosti dijele. Od cipela do rođendanskih poklona... a alimentacije zato kod njih nema.

– Pokušavamo se oko svega usuglasiti i, iako nam se neke odgojne tehnike razlikuju, zajedno smo, primjerice, odlučili da ona neće ići na vjeronauk – kaže majka koja je na kraju zadovoljna dogovorom i već se navikla da izaziva čuđenje drugih ljudi. No ne vidi razlog tome jer je vani to zapravo normalno.

– Imam prijatelja u Norveškoj koji na isti način živi s bivšom suprugom i kćeri, a podrijetlom su svi iz Hrvatske. Znači da su bez problema prihvatili tamošnje običaje nakon razvoda – kaže Maja koja se nada na će uskoro i u Hrvatskoj biti više takvih pozitivnih primjera.

Komentara 5

DU
Deleted user
14:04 06.06.2017.

Jesam li ja pobrkao lončiće ili.... kaže ova u tekstu" – Istina je da smo po tom pitanju patrijarhalno društvo koje je naklonjenije majci i ..." Kaj nije patrijarhalno društvo društvo u kojem dominiraju muškarci, a ako je po tomom pitanju naklonjeno majci onda bi to bilo matrijarhat?!?!?!?

Avatar Vuglec
Vuglec
14:00 06.06.2017.

Naravno da mama čuva, a tata je bankomat kada su feministički nastrojene djelatnice centara za socijalnu skrb i sudova nametnule takav odnos. Smatraju da je otac djetetu beznačajan i nebitan, može ih SRAM biti!

DU
Deleted user
14:16 06.06.2017.

pa to je tako u svim primitivnim I nazadnim zadajednicama I drustvima.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije