Još prije četiri godine MeandarMedija objavila je hrvatski prijevod romana uglednog slovenskog prozaika Drage Jančara „Noćas sam je vidio“. Odličan roman od tada je preveden još na desetak jezika. Nagrađen je kao najbolja strana knjiga prevedena na francuski jezik, a u Sloveniji je pravi hit, s desetak rasprodanih izdanja. U Zagrebu je roman preveden nešto prije nego što je u HNK Zagreb gostovalo SNG Maribor s izvedbom poznatog Jančarova „Velikog brilijantnog valcera“ koji je itekako odjekivao još u socijalizmu. Niti je dvorana HNK Zagreb tada bila puna, niti je Jančarov roman „Noćas sam je vidio“ izazvao veći interes u Hrvatskoj. A trebao je.
U romanu autor tematizira neobičan lik mlade žene iz ljubljanskog visokog društva koja nestaje u onim pogromskim vremenima nakon Drugog svjetskog rata oko kojih se i u Hrvatskoj još uvijek lome koplja. Jančarova Veronika zapravo je Ksenija Hribar, avanturistica i pilotkinja te supruga Rada Hribara, slovenskog industrijalca i kolekcionara te vlasnika dvorca Strmol koji se nakon Drugog svjetskog rata desetljećima koristio u protokolarne svrhe. Ksenija i Rado Hribar ubijeni su u siječnju 1944. godine.
Ubili su ih pripadnici partizanskih sigurnosno-obavještajnih službi, iako je Rado Hribar zdušno surađivao s partizanskim pokretom otpora koji je u Sloveniji bio iznimno jak. O tom se ubojstvu u Sloveniji desetljećima samo šaptalo. Da tragedija bude veća, posmrtni ostaci nesretnih supružnika, čiju je priču u svom ideološki neostrašćenom, čak i neutralnom romanu ispisao Drago Jančar, pronađeni su tek šezdeset godina nakon njihove smrti. Zanimljivo, tek nakon što je u Sloveniji objavljen Jančarov roman. I tek su šezdeset godina nakon rijetko surove egzekucije našli svoj mir na ljubljanskim Žalama. Budući da je Rado Hribar proglašen i za narodnog izdajnika, tek ga je 2000. sud u Kranju potpuno rehabilitirao.
Lani je u dvorcu Strmol postavljena i spomen-ploča u čast Ksenije i Rada Hribara, a na postavljanju je govorio i slovenski predsjednik Borut Pahor. Tako se s povijesnim iskušenjima suočavaju u susjednoj Sloveniji. Rehabilitiraju ljude koji su bili nedužne žrtve totalitarnog nasilja. Postavljaju im spomen-ploče. Odaju im počast. I tako bistre uzmućene vode uz pomoć sudstva, a onda i literature.
Usput rečeno, Rado Hribar bio je povezan i sa Zagrebom jer je 1931. godine od Kaptola kupio ogromnu parcelu zemljišta u Gornjoj Dubravi. Roman Drage Jančara „Noćas sam je volio“ tako je osvijetlio prešućivanu epizodu iz slovenske nedavne povijesti i pokazao što sve literatura koja želi biti angažirana i humana može. To je učinio i Dragan Velikić u romanu „Islednik“ (u Hrvatskoj ga je, gle slučajnosti, također objavila MeandarMedija) kada je pisao o tragičnoj sudbini rovinjske obitelji Hutterott. Zato, treba čitati literaturu. U njoj sve piše.
>> Promocija romana "Drvo bez imena" Drage Jančara
Kako je moguće da je onaj režim ovako ubijao ljude, i to nedužne ljudi koji su zdušno pomagali partizane? I radi novca i imovine koji su imali? To je nemoguće, sve su to bili redom pravednici, a svi koje su bez suda ubili bili su sasvim sigurno fašisti: ustaše i narodni neprijatelji ruku krvavih do lakata. Svi koji tvrde drugačije lažu, nisu normalni i fašisti su. 100%.