HDZ ima 250 tisuća članova, najveća je hrvatska politička stranka, kako si tepaju, i ne mogu naći kandidata za gradonačelnika Zagreba. Nešto mi u tome nije jasno. Ili se u procesu stvaranja veličine nisu pomaknuli dalje od vlastita ega ili će hrvatska politička scena uskoro morati doživjeti temeljite potrese. Uostalom, i SDP je već promijenio svoju prvotnu akviziciju za to mjesto, a za Istru se podaje Kajinu, što znači da i on ima problema s vlastitom političkom erektivnom disfunkcijom u predizbornom vremenu kada bi svi morali stajati uspravno. I čvrsto.
No, vratimo se pomalo HDZ-u. Otkako mu je na čelu čovjek koji se ne zna nasmijati i čiji pogled, kada ga se uhvati u trenutku, uvijek nekako odsutno bludi u prazno, HDZ sve više počinje sličiti na društvo koje ima ambiciju doći na vlast, ali koje ne može puno dalje od te vlastite ambicije. Da, činjenica je, u Hrvatskoj više nema velike stranke, niti ima političara od formata, da ne govorimo državnika. Dogodila nam se “briselizacija”; svi izgledaju bezlični, činovnički, nemaštoviti, u nastupima predvidljivi, u argumentacijama frazirani, u idejama indisponirani. I ako bi se za HDZ tražila neka zajednička poveznica tijekom 20 godina, kontinuitet bi se jedino mogao ogledati kroz činjenicu pristupa prvog čovjeka stranke ostalim članovima, kako najbližim suradnicima, tako i bazi.
Kroz taj se odnos otkrivala psihopatologija, najdublji strahovi i preokupacije samog šefa i njegovo doživljavanje svakog pojedinca. Pa bi se moglo reći da su u Tuđmanovu HDZ-u svi bili iskoristivi, u Sanaderovu HDZ-u svi su bili sluge, a u Karamarkovu su svi – sumnjivi. Nigdje tu nema prijateljstva, lojalnosti, ičega dubljeg od puke računice. Zato su se Tuđmanovi paževi tako lako odrekli generala čim je bilo jasno da je na samrti, a Sanaderove su sluge jedva dočekali da ga mogu cinkati pravosuđu.
Treba li se Karamarko već sada zabrinuti nad svojom sudbinom? Iskreno rečeno, ta naoko neizvjesna budućnost niti me može zanimati, niti me može iznenaditi. Njezina ljepota i jest u prozirnoj predvidljivosti, a još ljepše je to da se predstava izmjene vlasti mora dogoditi da bi privid demokratskog kontinuiteta bio potpun. I, naravno, niti je sada SDP pobijedio HDZ, niti će u budućnosti HDZ pobijediti SDP, već je politički hologram ubačen građanima poput hrvatskog matrixa, da nas zabavi i svojom virtualnošću uvjeri u konkretnost naše samobitnosti. Kao, mi sad nešto odlučujemo, mijenjamo svijet, stvarnost. Ma mijenjano mi moj... da ne kažem što.
Jedina stvar nad kojom se, što se političke istine u Hrvatskoj tiče, još iskreno mogu čuditi jest to da su se ljudi moje generacije i mlađi, koji su nahrupili u politiku i javni život u svim strankama, pokazali mnogo većim boljševicima od, recimo, Tuđmana, Manolića, Boljkovca. Jasno, ako pod boljševičkim smatramo najrigidniju osobnu i javnu odrednicu djelovanja. Spomenuta trojka u ovom kontekstu uzeta je samo kao arhetip, opće mjesto generacijski prepoznatljive simbolike, ali je ispalo da su za mlade lavove oni bili ne samo demokratski korektiv nego i ljudi koji su poznavali mehanizme vlasti i, što je još bolje, razumjeli ih. Naravno, OZNA i UDBA te su mehanizme i kontrolirali i stvarali pa se u tom procesu nešto mora i naučiti.
I premda nisam očekivao ništa dobro i veliko od njih, nisam očekivao niti čuda od ekipe iz mojih školskih klupa, ali sam vjerovao da u politiku mogu unijeti malo “proze u trapericama”. Ispalo je da su jedva čekali da navuku uniforme, da uskoče u razoran kliše politike kao prečice do moći i love i zato mirne duše mogu reći da smo se, generacijski gledano, u politici prosrali. Posebno je evidentan izostanak bilo kakve samosvijesti, zbog čega se grozničavo traži oslonac; jedni ga traže u dodvoravanju višim administrativnim autoritetima, drugi ga traže u nadri-vjeri. Kad, je l’, marksizma više nema ni kao predmeta u školi.
I dok Crkva vodi bjesomučnu bitku protiv “modula 4”, prava joj se opasnost gnijezdi u vlastitim njedrima, i to kroz one kojima je molitva na usnama, ali ne i u srcu, i koji će je dugoročno devalvirati zbog kratkoročnosti svog političkog preživljavanja. Za takve je i Bog jedino prihvatljiv ako ima ispravnu stranačku člansku iskaznicu. Politička inscenacija danas u Hrvatskoj, na simboličnoj i stvarnoj razini, postavljena je između Milanovića i Karamarka. I, ne, njih dvojica nisu krajnosti, oni su posve nesumnjivo potpuno isti čovjek sa dva bezlična lica. Ono prvo lice kada se nasmije ne zna zašto se nasmijao, ono drugo kada se ne nasmije, ne zna zašto se nije nasmijao. A oba bi lica najradije da se u Hrvatskoj ljudima nedvosmisleno i što prije odredi što se – ne smije.
