Plaže oko Umaga ljeti su mravinjaci. Tako će turisti, u potrazi za slobodnim komadom tla, prostrijeti ručnike tik uz cestu, polažući vjeru u zaštitnu ogradu da zaustavi automobil previše revnog vozača koji bi u nizu oštrih zavoja mogao izgubiti nadzor. Ručnicima će prekriti i ostatke drevnoga kaštela Sipar, da bi brzo umaknuli pred plimom koja taj prud pretvara u otok.
No znalci su oduvijek imali svoja utočišta. Jedno od njih je i Crveni vrh, Monte Rosso, turističko naselje preko puta Savudrije, na hrvatskoj obali “ugriza” mora u kopno koje nosi naziv Piranski zaljev. Ili pak Savudrijska vala. Obala je tamo divlja, jer more nagriza stijene i ispire tlo. Prirodnih plaža u starom dijelu mjesta, odijeljenog od onog na kojemu je podignut luksuzni hotelski kompleks, gotovo da i nema. Nekada je dio naselja bio u vlasništvu Slovenskih željeznica, a i sada je slovenska oaza.
U prvom redu iznad mora niz je kućica za odmor. Kako bi vlasnici stigli do mora, sagradili su stube od svojih kuća do mora, a potom i “svoje” molove te ogradili zemljište tako da im je gotovo nemoguće prići s kopna. Naravno da tamo nema gužve, more je čisto, a pogled jedinstven. Na jednoj su se strani smjestile solane u Sečovlju s poljima za isušivanje mora i ostacima kuća kamo su za berbe soli iz unutrašnjosti dolazile živjeti cijele obitelji. Pogled se s druge strane zaustavlja na Piranu. Ispod zvonika crkve sv. Jurja naslagale su se kuće raznobojnih fasada.
Na vrhu poluotoka stoji kompleks koji je, na razne načine, branio grad. Za duhovno se brinula crkva sv. Marije od Zdravlja, za pomorce svjetionik, dok su topovi u kružnoj kuli, rondeli, u nestalnim vremenima štitili grad. Nestalna vremena opet su pred vratima za more između Crvenog vrha i Pirana. Kad u četvrtak predsjednik Arbitražnog suda u slučaju razgraničenja Hrvatske i Slovenije i predsjednik suda Guillaume pročita presudu, ma kakva ona bila, i bez obzira na to što je Hrvatska ne priznaje, počinje neizvjesnost.
Pravorijek ne postoji
Nitko ne zna što će se događati, ni na terenu, ni na političkoj razini, ni na razini međunarodnog prava. Države će imati na oku jedna drugu čekajući tko će – bude li uopće – povući prvi potez. Obje se države diplomatski i logistički pripremaju za objavu – postoje akcijski planovi, u vladama su ministri dobili zaduženja da se pripreme, no o tome nitko ne želi javno govoriti – jer dvije države ostaju ukopane u suprotne stavove.
Hrvatska ostaje pri stavu da su i arbitraža i arbitražni sporazum koji su 2009. potpisali Jadranka Kosor i Borut Pahor gotova stvar, da je arbitraža kontaminirana nakon što je Večernji u srpnju 2015. otkrio kako su slovenski sudac Jernej Sekolec i agentica Simona Drenik ne samo nedopušteno komunicirali tako da je ovaj prenosio detalje rasprave, pa i one da će sud Sloveniji dodijeliti dvije trećine zaljeva, već i da su se dogovarali kako ubaciti nove dokumente u spis. Dogovarali su se i o utjecaju na suce, a Sekolec se pohvalio kako “već radi” na pridobivanju triju “neovisnih” arbitara – Gilberta Guillaumea, Brune Simma i Britanca Vaughana – na slovensku stranu.
– Za nas taj pravorijek ne postoji jer je Hrvatski sabor 2015. odlučio da se povučemo jer je proces kompromitiran – sumira stav Vlade ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić, kojoj će ovo biti pravo vatreno krštenje. Njezin pak slovenski kolega Karl Erjavec, kao i cijela tamošnja vlada, inzistira na tome da arbitraža nema alternative unatoč tomu što je i sama priznala malverzacije sa sudom opozivom S. Drenik, dok se osramoćeni Sekolec sam povukao.
Slovenija je kontinuirano podržavala rad suda koji se od izbijanja skandala ponašao kao da je situacija manje-više uobičajena. Lani je tako čak i priznao kako je Slovenija kršila postupak, ali su smatrali da su situaciju sanirali odlaskom Sekoleca. Ta je konstatacija sama po sebi apsurdna – jer problematičan nije bio samo on, već i arbitri na koje je utjecao. Tako su suci za koje je jedna stranka sumnjala da su pristrani sami odlučili da su objektivni. S takvom hipotekom i poljuljanim povjerenjem u međunarodno pravo donose i presudu.
Slovenski ministar Erjavec već je najavio kako smatra da će i Hrvatska prihvatiti odluku te da incidenata neće biti. No je li moguće proći bez njih? Hoće li ribari, koji su uvijek na prvoj crti, s obje strane, provocirati?
– Ništa ne znamo. Ako oni provociraju, i mi ćemo im uzvratiti – kažu nam s obje strane tražeći anonimnost.
Hoće li ribari biti pijuni u većoj igri? Obje će strane štititi teritorij koji smatraju svojim, no teško da će se ijedna strana bez povoda ili “povoda”, kao što je upadanje ribarica u more koje smatra svojim, upuštati prva u ratne igre. Onima koji smatraju da silom mogu riješiti problem treba podsjetiti na slučaj Velike Britanije i Albanije i napetosti u Krfskom kanalu nakon II. svjetskog rata, koji je Albanija svojatala te ga osigurala minama, dok je Britanija – a i međunarodno pravo – smatrala da je riječ o međunarodnim vodama. Kad je Britanija počela pokazivati mišiće, Međunarodni je sud – a bila je to njegova prva odluka – kazao kako je prijetnja ili upotreba sile apsolutno zabranjena čak i kad država primjenjuje svoje pravo.
Nemoguće ispuniti odluku
Takav bi potez, sigurno, izazvao golemo nezadovoljstvo i osudu međunarodne zajednice, ako ne i teže postupke. Pa onda slijedi i pitanje – može li itko natjerati Hrvatsku da prihvati odluku suda? Formalno ne. Pogledajmo kronologiju: – Hrvatska je nudila Sloveniji da se teritorijalni spor riješi na međunarodnom sudu, što Slovenija nije prihvaćala. Naime, međunarodni sudovi sude po međunarodnom pravu, po čemu bi crta razgraničenja išla sredinom zaljeva. Slovenija pak traži da se primijeni načelo pravičnosti te da mora dobiti izlaz na otvoreno more, stoga je i inzistirala na arbitraži.
No postoji “kvaka”. Presude međunarodnih sudova, prema povelji UN-a, prepuštene su provedbi stranaka. Međutim, ako stranka nije zadovoljna presudom, može se obratiti Vijeću sigurnosti koje bi moglo osigurati provođenje presude. Ali kod arbitraža takav mehanizam apsolutno ne postoji jer se arbitraže oslanjaju na premisu da će stranke prihvatiti njihove odluke. Ne postoji ni neko međunarodno tijelo, sud ili forum ili UN, koje bi trebalo donijeti odluku je li neki međudržavni sporazum, pa tako i onaj arbitražni, konačno razvrgnut. To potvrđuje i slovenska stručnjakinja Dominika Švarc, neovisna konzultantica za međunarodno pravo i politiku.
– Ne postoji međunarodni forum na kojem bi Slovenija inzistirala na ispunjenju odluke, no na raspolaganju su joj drugi instrumenti rješavanja spora. Na bilateralnoj razini Slovenija mora imati pripremljene različite strategije pa i miroljubive sankcije ili protumjere – istaknula je.
Stoga i jest realnija mogućnost da će se bitka voditi na diplomatskom polju. Vrlo je vjerojatno da će Slovenija iskoristiti moratorij na provedbu odluke koji može trajati i do šest mjeseci i diplomatskim akcijama pokušati natjerati Hrvatsku da se vrati u sporazum i primijeni odluku. Istovremeno, i Hrvatska lobira u vezi sa svojim stavom. Zasad, tako izgleda, može računati na Poljsku i Litvu te Europsku komisiju, koje smatraju da je pitanje granica bilateralno pitanje te da se države same moraju dogovoriti. I SAD je u dva navrata iznio isti stav. A Rusija? Ona i sama ima iskustva s istim Arbitražnim sudom.
Prije dvije godine taj je sud odlučio da je Rusija prekršila međunarodno pravo kada je zaplijenila brod Greenpeacea Arctic Sunrise te uhitila posadu tijekom prosvjeda protiv ruske naftne platforme na Arktiku te naredio plaćanje odštete. No Rusija je nije platila do dandanas jer je ranije odbila arbitražni postupak ustvrdivši da sud nije nadležan za taj slučaj.
Ma koliko se hrvatski i slovenski političari u ovo vrijeme trudili odijeliti spor od dobrosusjedskih odnosa, nije nemoguće da će presudu neki političari s obje strane koristiti za dobivanje političkih bodova. K tomu treba napomenuti da Sloveniju ove jeseni očekuju predsjednički izbori, prije čega će atmosfera ionako biti naelektrizirana. No konkretan politički pritisak na Hrvatsku neki slovenski analitičari iščitavaju iz članka Arbitražnog sporazuma koji kaže da će “Slovenija ukloniti sve rezervacije prema zatvaranju i otvaranju pregovora Hrvatske s EU”, točnije da neće – kao do njegova potpisivanja 2009. – blokirati Hrvatsku.
Hrvatska je ušla u EU zbog Arbitražnog sporazuma, tvrde. No engleski stručnjak za arbitraže i međunarodno pravo Arman Sarvarian, koji je pregledao dokumente, tvrdi da ta logika pravno ne stoji jer Ugovor o pristupanju Hrvatske EU nigdje ne obvezuje Hrvatsku da provede odluku Arbitražnog suda.
I dok su oči uprte u Hrvatsku, koja je jasno rekla da pravorijek neće provesti, što ako se karte okrenu? Zanimljivo će biti vidjeti kako će Slovenija prihvatiti odluku ako ona ne bude u njihovu korist. Hoće li se, primjerice, povući sa Svete Gere ako sud odredi da taj teritorij pripada Hrvatskoj? I hoće li nakon toga Hrvatska preuzeti Svetu Geru, na koju polaže pravo, ali što bi onda značilo da priznaje presudu? Hoće li povjerenje Slovenaca u Sud biti narušeno ako on donese odluku koja ne ide u korist Slovenije? Hoće li smatrati da je Sud tako “podigrao” Hrvatskoj ili se tako odužio za problem s kontaminacijom, čak i ako to napravi na transparentan način?
S jedne strane, Slovenija bi se tada mogla pobuniti da Sud nije primjenjivao zakon, već da je donio političku odluku. S druge strane, slovenski je parlament 2013. prihvatio zaključak u kojem se kaže da je “zadatak Suda da odredi teritorijalni kontakt s međunarodnim vodama” te da će svaku odluku koja ne bude u skladu s tim proglasiti “suprotnu mandatu Suda”.
Konkretna prijetnja, odnosno “protumjera” koju Slovenija može nametnuti Hrvatskoj jest veto na hrvatsko priključenje Schengenu, za što je potrebna jednoglasna odluka svih članica. Ako nas je povijest nečemu naučila, to je da se Slovenija ne boji solirati unutar EU, kao što je blokirala zajednički – i prethodno usuglašen – popis Bjelorusa kojima se brani ulaz u EU, sve dok s njega nije skinut Jurij Čiž, koji je u poslovnim odnosima sa slovenskim poduzećem Riko. No kao protumjera može se promatrati i povlačenje žičane ograde po hrvatsko-slovenskoj granici.
‘Sviraju’ diplomatske note
Diplomatske note – a ne nasilno micanje žice, što bi izazvalo osude međunarodne zajednice – Hrvatska je odabrala kao metodu bavljenja tim problemom. Te diplomatske note – koje uostalom upućuju na to i da Slovenija sama krši Arbitražni sporazum jer on zabranjuje provokacije, napetosti, ali i prejudiciranje granica – poslužit će Hrvatskoj u nekom mogućem budućem sudskom sporu oko granice. Jer, naposljetku, će se kad-tad morati ponovno razgovarati o problemu granice. Ili neće. Jer i neke druge europske države nemaju riješeno granično pitanje.
Zasad je sasvim dovoljan Sporazum o pograničnom prometu i suradnji koji regulira život u pograničnom području, ali i režim plovidbe u Jadranu. Sustav plovidbe u sjevernom Jadranu, u primjeni od 1. prosinca 2004., usvojen je u Međunarodnoj pomorskoj organizaciji u odnosu na crtu razgraničenja prema Osimskom ugovoru i po njemu brodovi dolaze u Kopar i Trst preko teritorijalnog mora Hrvatske, a na povratku, do izlaza u otvoreno more, plove kroz teritorijalno more Italije.
Kako piše Tatjana Tomaić iz pulskog odjela Instituta Ivo Pilar 2010., unatoč slovenskim tvrdnjama o lošim posljedicama za gospodarski razvoj luke Kopar bez pristupa otvorenom moru, pretovar tereta u toj luci u kontinuiranom je porastu te navodi usporedbu kako je promet trostruko veći nego 1990. kada je Slovenija bila u sastavu Jugoslavije i navodno imala teritorijalni izlaz na otvoreno more.
Sveta Gera nikad nije bila sporna. Slovenci nas njome ucjenjuju ( je li vas čudi??) za savudrijsku Valu. ne smiješ ih potjerat jer je onda međunarodni incident a oni to koriste...