Nad hrvatskim sveučilištarcima i hrvatskim narodom nadvila se mora, sablast. Sada nastupa trenutak kada svatko ostaje sam pred svojom savješću i strahom. Dani što dolaze dani su iskušenja.” Ovim je riječima kraj Hrvatskog proljeća i Pokreta sveučilištaraca, jedne od njegovih najvažnijih sastavnica, pred studentskim zborom u prosincu 1971. godine popratio Dražen Budiša, svega nekoliko mjeseci prije izabrani predsjednik Saveza studenata Zagreba.
Slomu Proljeća i studentskog pokreta prethodilo je višegodišnje burno razdoblje koje je temeljito protreslo političku scenu i društvo u Hrvatskoj, ali i na razini čitave tadašnje SFRJ. Nakon 1968. godine, hrvatsko političko vodstvo sve glasnije zahtijeva političku i gospodarsku decentralizaciju federacije, a u tim zahtjevima dobiva sve širu društvenu potporu. Ključne sastavnice Hrvatskog proljeća ili MASPOK-a, uz tadašnje vodstvo Saveza komunista Hrvatske na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar, bile su Matica Hrvatska i studentski pokret, odnosno Pokret sveučilištaraca, kako su ga nazivali njegovi predvodnici.
“Nacionalni” i “lijevi”,
Znanstvenih radova o ulozi sveučilištaraca u MASPOK-u vrlo je malo, no Tihomir Ponoš, povjesničar zaposlen u Arhivu Srba u Hrvatskoj, u knjizi “Na rubu revolucije – studenti ’71. Zagreb” iz 2007. godine donosi prilično detaljan prikaz razvoja, kasnijeg raslojavanja i sloma studentskog pokreta. Kao ključnu okolnost koja je omogućila razvoj širokog studentskog pokreta, Ponoš navodi činjenicu je Savez komunista nakon reformi izbornog sustava 1960-ih doživio niz šokova jer je u različitim institucijama, od Sabora do Sveučilišta, postavljen kadar koji nije izabrala Partija. Na Zagrebačkom sveučilištu takav je “šok” bio izbor na rektorsku funkciju Ivana Supeka, koji je vrlo brzo počeo s reformama, među ostalim i uvođenjem funkcije studenta prorektora. Umjesto Damira Grubiše, kojeg je na tu funkciju krajem 1970. godine kandidiralo tadašnje vodstvo Saveza Studenata Zagreba, za prorektora je izabran Ivan Zvonimir Čičak, čovjek koji je zbog svoje religioznosti i sudjelovanja u katoličkim laičkim organizacijama u službenim strukturama glasio kao klerikalist. Službena linija Saveza studenata usprotivila se ovom izboru, što je narednih tjedana do usijanja dovelo odnose u studentskoj populaciji. Studenti su se podijelili na “čičkovce” i “antičičkovce”, a sam Čičak našao se pod udarom studentskog tiska koji ga je optuživao za ekstremni nacionalizam.
Među studentima je, međutim, dobivao sve širu potporu, a legalnost njegova izbora na koncu je u siječnju 1971. potvrdio i rektor.
No polarizirana atmosfera time nije nestala. Više se ne govori o “čičkovcima” i “antičičkovcima” nego o “nacionalnima” i “lijevima”, a dramatična atmosfera i polarizacija nastavljaju se kroz niz studentskih tribina u kojima se primjećuje slabljenje utjecaja “lijevih” i prevlast “nacionalnih” koja će se pokazati na izborima za novo vodstvo Saveza studenata u travnju iste godine. Na čelo Saveza studenata tada je došao Dražen Budiša, ponovo protiv volje ranijih struktura i “lijeve” struje čiji su ključni predstavnici dotadašnji v. d. predsjednika Saveza Damjan Lapaine, Žarko Puhovski i Duško Čizmić Marović. Ni skupština na kojoj je Budiša izabran nije prošla bez izgreda, Lapaine je fizički odnesen s pozornice, nakon čega su “lijevi” napustili Studentski centar i skupštinu nastavili u obližnjem kabinetu ABH. Legalnost skupštine koja je izabrala Budišu osporavana je, no na kraju ju je “blagoslovio” Supek, nakon čega je, po Ponošu, završila užarena faza studentskog pokreta.
Tijekom cijelog tog razdoblja dvije suprotstavljene struje nisu štedjele međusobne teške javne optužbe, pri čemu su “lijevi” Čičkovu struju prozivali za nacionalizam, pozivajući se na izjave nekih istaknutih sveučilištaraca, poput one da bi Hrvatska trebala postati samostalnom članicom UN-a. Čičkova struja je, s druge strane, uzvraćala tvrdnjama da “lijevi” zagovaraju višestranačje. Zajedničko i jednima i drugima bilo je to da su, barem javno, podupirali zahtjeve tadašnjeg vodstva SR Hrvatske, posebno one za promjenom devizne politike i decentralizaciju investicija, što je bila i ključna tema Hrvatskog proljeća uopće. Ponoš, međutim, primjećuje da ni unutar suprotstavljenih struja nije bilo potpune monolitnosti, što će se pokazati tijekom kasnijih prijelomnih događaja, prije svega štrajka sveučilištaraca.
Riječ je o štrajku koji su studentski vođe organizirale u sam sumrak Hrvatskog proljeća, neposredno pred dramatičnu sjednicu Predsjedništva SKJ u Karađorđevu, na kojoj je Tito definitivno okrenuo leđa hrvatskim komunistima. Od 22. studenoga do 3. prosinca 1971. godine obustavljena je nastava na gotovo svim zagrebačkim fakultetima, a štrajk je podržan i na Splitskim fakultetima i dijelom u Zadru. Mahom su ga podržali i sveučilišni profesori, no bilo je i iznimaka i pokušaja da se nastava i ispiti održavaju. Štrajkolomce su u tom naumu sprečavale studentske straže koje su im fizički priječile ulazak na fakultete. Ovi događaji poslužili su kao argument za represiju protiv proljećara, što je naslutilo i političko vodstvo SKH. Miko Tripalo tako je 25. studenoga 1971. u govoru u zagrebačkoj tvornici “Tvorpam”, koji je prenosila i televizija, rekao kako studentski štrajk ugrožava hrvatsko rukovodstvo, odnosno njegov proljećarski dio. Studente je pozvao da prekinu štrajk, što je izazvalo raskol u samom vodstvu studentske organizacije. Prekid štrajka podržao je, primjerice, i Mladen Vedriš koji je otpočetka bio uz Čičkovu, odnosno nacionalnu struju. Vedriš je kolege tada uvjeravao da je štrajk ispunio svoj cilj i da “počinje služiti drugoj strani”, a kako njegov stav nije naišao na potporu, s nekolicinom kolega podnio je ostavku na članstvo u Predsjedništvu Saveza studenata Zagreba.
Da će događaji na Zagrebačkom sveučilištu poslužiti kao izlika za kasniju represiju, bilo je jasno i iz Titova uvodnog govora u Karađorđevu. Tito je, po svjedočenju sudionika sjednice, počeo upravo od štrajka studenata u Zagrebu i rekao da je on bio dugo pripreman. Hrvatske vlasti, ali i vlasti u drugim republikama koje su u prethodnom razdoblju tresli studentski nemiri, prozvao je za pasivnost, nebudnost, ležernost i “truli liberalizam”. U ime jedinstva, pozvao je na čistku, a kao žarišta kontrarevolucije označio je Maticu hrvatsku i Vjesnik. Bio je to jasan znak za progon proljećara koji će uslijediti, pri čemu je i pravosuđu dano do znanja da se ima držati ne samo zakona, nego i partijske logike, što je široj javnosti poznato kao uputa tužiteljstvima da se “ne drže zakona kao pijan plota”.
Ponoš, međutim, ne podupire tezu da je studentski pokret kriv za slom Hrvatskog proljeća. Uvjeren je da je odluku o rušenju vodstva SKH i gušenju Hrvatskog proljeća Tito donio znatno ranije, što potkrepljuje činjenicom da je još u proljeće 1971., nakon izbora Budiše na čelo Saveza studenata, od Savke tražio hapšenje vođa sveučilištaraca, konkretno Petra Šegedina, Marka Veselice, Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička i Šime Đodana. .
– Savka se tome usprotivila i to joj treba upisati u zasluge – kaže Ponoš. Iako je Tito 1971. godine u više navrata posjećivao Hrvatsku i činilo se da je sklon njezinu političkom vodstvu, čak i je izjavljivao kako je “obišao cijelu Hrvatsku i nigdje nije vidio nacionalizma”, Ponoš kaže da je iz dostupnih izvora jasno da je mišljenje promijenio u studenom te godine, kada su ga dramatične vijesti iz domovine zatekle na turneji po Sjevernoj Americi.
Tito je došao s odlukom
Da je Tito u Karađorđevo došao s već donesenom odlukom o sudbini proljećara, svjedoči i Latinka Perović, tadašnja tajnica Centralnog komiteta SKH, koja je s funkcije kasnije smijenjena zbog liberalnih stavova. U “Prilogu proučavanju Hrvatskog proljeća” objavljenog u zborniku “Hrvatsko proljeće, 40 godina kasnije” Instituta Miko Tripalo piše kako je Tito u Karađorđevu bio opušten. “Dvadesetčasovni razgovori nisu ni najmanje iscrpli Tita. Bio je bez ikakvih tragova umora, dobro raspoložen i siguran. Kad sam to primetila, Nikezić (Marko Nikezić, tada predsjednik SK Srbije, op. a.) je rekao: ‘Prelomio je’”, napisala je Perović.
Ono što je uslijedilo bile su radikalne čistke kadrova uz politički vođena suđenja u kojima su studentskim vođama “odrezane” višegodišnje zatvorske kazne. Uslijedilo je i razdoblje “hrvatske šutnje”, prekinuto demokratskim promjenama 1990. godine, u kojima su se politički ponovno aktivirali i neki od studentskih vođa iz 1971. godine u različitim opcijama. Čičak je “uskrsnuo” HSS pa ga napustio i posvetio se aktivizmu u HHO-u, Budiša je ostao vezan uz HSLS, Ante Paradžik obnavlja HSP i biva ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima na kontrolnom punktu MUP-a. Goran Dodig osnovao je Stranku Hrvatskog proljeća, a zatim i Hrvatsku demokratsku stranku čiji je danas zastupnik.
Članovi suprotstavljene grupe “lijevih” uglavnom nisu gradili političke karijere, izuzetak su Slobodan Lang i Damir Grubiša koji su u različitim razdobljima savjetovali predsjednike države Franju Tuđmana i Ivu Josipovića. Puhovski se posvetio znanstvenoj i karijeri političkog analitičara, a ovih dana imamo priliku pratiti njegovu javnu svađu sa Zoranom Milanovićem, upravo oko događaja nakon sloma Hrvatskog proljeća.
