Mnoge je potresla i dirnula priča izbjeglice koji je ovih dana tvrdio da ga je hrvatska policija razdvojila od vlastitog djeteta vrativši ga, bez sluha za njegove vapaje, iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, odakle je ilegalno ušao na teritorij naše države. Mnogi su zato bili i razočarani kada se pokazalo da postoje osnovane sumnje da je taj čovjek u svom očaju, ili bolesti, a u svakom slučaju velikoj nevolji, posegnuo za grubom laži. Kad god nekome damo svoju vjeru, kada mu poklonimo nekoliko grama i minuta svojih emocija, uvijek riskiramo razočaranje i mogućnost da smo prevareni.
Kad god se suočimo s ispruženom rukom prosjaka, pred nama su dvije mogućnosti. Jedna je da na ispruženi dlan spustimo novčić i mrvicu ljubavi prema bližnjem. Druga je da si uzmemo pravo prosuđivati njegovu nevolju i namjere i tako racionaliziramo svoju sebičnost, kljaštreći tako najljudskiju od svih osobina koje imamo i po kojoj se naša vrsta razlikuje od životinja.
Mene zbog toga užasava jedna druga toliko česta i snažno izražena reakcija na svaki slučaj u kojem se pokaže ili dokaže da je netko tko je zaigrao na kartu našeg suosjećanja zapravo prevarant koji ljudsku plemenitost želi izigrati: zluradost i upravo trijumfalističko veselje onih koji u takvom činu nalaze razlog i dokaz svog stava da izbjeglice pred našom granicom i pred našim vratima nisu nikakvi nevoljnici, nego podmukli agresori koji nasrću na našu sigurnost, udobnost, nacionalne interese, kulturu, vjeru, opstanak.
Znanstvenik Antonio Šiber jedan je od onih koji se neumorno suprotstavlja takvom pogledu na stvari i ljude. Ovih je dana na Facebooku napisao: “Ksenofobi, fašisti, rasisti i mrzitelji ostalih vrsta bi najradije raspravljali o tome kakav je zapravo ‘stvarni’, ‘skriveni’ svijet iza pojavnosti i ispod ‘površine’. Time se puno radije bave nego da jasno kažu da mrze, da ne žele druge i drukčije u svojoj okolini, da žele povlašteni položaj zbog nacije, vjere ili rase i da ih tuđa nevolja ne zanima, pogotovo ako to uključuje i nekakva izdvajanja. Oni bi radije bili ‘u pravu’ i ‘raspravljali’ i izmotavali se do besvijesti nego da razotkriju svoje pravo stajalište.”
A to njihovo pravo stajalište izrekao je strašno precizno i istinito meksički pisac Antonio Ortuńo u svom romanu “Spaljeni” koji, u izdanju Frakture, čitamo u hrvatskom prijevodu Ele Varošanec. Riječ je o srednjoameričkim izbjeglicama i migrantima koji na putu prema SAD-u prolaze kroz Meksiko. Tamo postaju žrtve krijumčara, narkomafije, korumpirane države i njene policije i napose ravnodušnosti Meksikanaca koji ih doživljavaju kao uljeze, inferiorna ljudska bića niže rase. Tamo nema muslimana pa ista vjera ne igra nikakvu ulogu, svejedno ih progone, deportiraju, pljačkaju, premlaćuju, ubijaju, siluju, žive spaljuju.
U raspravi između lika koji osjeća suodgovornost i drugoga koji opravdava ravnodušnost, netrpeljivost i mržnju, prvi na koncu kaže: “Zapravo misliš da si bolji od njih, izgorjeli, ne izgorjeli, ti jednako spavaš.”
Zato, u konačnici, i svi mi jednako mirno spavamo bez obzira na to je li vani još uvijek toplo miholjsko ljeto ili bjesni nevrijeme. Ljetni prizori iz izbjegličkih “naselja” oko naše granice još nas mogu zavarati. Nasmiješena i razigrana djeca koja bosa trčkaraju po prašini izgledaju kao na ljetovanju, a njihovi roditelji kao avanturistički kamperi. Ali zapravo smo bolji od njih, kisli oni ili ne kisli, smrzavali se i gladovali ili ne. Sami su si krivi što noću lutaju po našim šumama. Nismo ih im otjerali iz njihovih domova. Neka to riješe oni koji su sve zakuhali. Uostalom, kako da mi znamo tko je među njima “pošteni nesretnik”, a tko lijenčina koji se iz čiste obijesti zaputio preko svijeta, a ima i mobitel koji mu se može razbiti i novac koji mu se može oteti? Kako da mi znamo tko je među njima terorist pod maskom izbjeglice?
Ako suosjećanje i spremnost da im pomognemo, ako i kad nam se pruži prilika, jesu naivnost, onda je ovaj drugi način razmišljanja obična glupost. Strah od izbjeglica savršen je način da ne vidimo koliko zlo i štetu našem narodu, nacionalnim interesima, državi, kulturi, načinu života, pa čak i kršćanskoj vjeri onih koji je imaju, čine sami Hrvati. Što bi to izbjeglice i migranti mogli nama učiniti što nam već nisu učinili naši sunarodnjaci, ljudi iste boje kože, nacije i vjere? A osobito profesionalni “veliki Hrvati”.
Oni koji misle drugačije mnogo su tiši. Na primjer, RAND je udruga ljudi, a naročito vjernika, pa i Hrvata katolika, opredijeljenih za mir. Oni će i ove godine u utorak 2. listopada obilježiti Dan nenasilja tako što će od 12 do 13 sati u krugu šutnje mirno stajati pred zagrebačkom katedralom s ovom porukom: “Ne postoji izbjeglička kriza, nego ispit ljudskosti.”
Zašto pred katedralom? Zato što, kažu u najavi događanja pozivajući se na tekst evanđelja, “kao vjernici za mir smatramo da je nama upućen poziv na humanost prema onima koji nemaju što jesti ni piti, koji su goli i u nevolji” i zato što žele “upozoriti javnost koja se učestalo poziva na svoju bogatu katoličku tradiciju na ovu bitnu kršćansku poruku i potaknuti kako građane tako i političke donositelje odluka da u raspravi o sudbini izbjeglica ne zaborave humanost kao važan vrijednosni temelj europske kulture”.
Humanost, kako sama riječ kaže, osnovna je i temeljna ljudska osobina, sposobnost i vrlina. Ne naziva se humanošću kad netko najbrže trči, najbolje svira, pametniji je i obrazovaniji od većine drugih, zna kako zaraditi novac. Ne naziva se humanošću uspješnost i izvrsnost u bilo kojem poslu. Humanost je jednostavno čovječnost. Imamo je svi pa je ili iskazujemo ili si izmišljamo alibi da je ugušimo i uskratimo, ne samo onima koji trebaju našu pomoć i ljudskost nego u prvom redu sebi samima. I prepustimo se najvećoj od svih zabluda da u bilo čemu možemo biti bolji, bogatiji i veći tako da, malo-pomalo, prestajemo biti ljudi.
Cudno , sto nikoga nije potresla prica silovanih zena koje su silovali rapefugees, jos cudnije je sto takve price nemaju pristupa javnim medijima , a pogotovo ne vecernjem listu. Nemojete mi vjerovati, idite u Cazinsku Krajinu pa tamo pitajte domace stanovnistvo o njihovom misljenju iz prve ruke. Provaljuju u kuce, pljackaju , napadaju lokalno stanovnistvo, a javna glasila sute. Znam istina boli , zato ce i ovaj post biti obrisan, da ne bih slucajno javnost saznala istinu. Kad su novinari kurtizane, to je normalno ponasanje.