Rastužio sam se, baš onako vrlo osobno rastužio kada sam doznao za smrt Thomasa Tranströmera. Taj mi je švedski pjesnik na osobit način bio prirastao srcu. Njegovo ime ostat će znak bliskosti i povezanosti s vrlo dragim ljudima. Nešto poput šifre po kojoj se prepoznajemo, tonalitet radosnog smijeha u kojem mislimo jedni na druge. Tranströmer je bio pjesnik i glazbenik na način u kojem se to dvoje ne može ni razlikovati, ni razdvojiti. Glazbom je učio kako da ponovo progovore one ljude kojima je bolest oduzela govor. Nakon što je i sam preživio moždani udar, glazbom je liječio i samog sebe, sjedeći za klavirom oduzete desne ruke, prebirući po tipkama lijevom.
Takvoga ga prikazuje film koji smo ovih dana razmjenjivali preko interneta. Uz tonove koji su dio neke neodsvirane i time još veće glazbe čuje se glas koji na švedskom izgovara pjesmu Allegro. U toj sam se pjesmi osobito zbližio s Tranströmerom. Onog prosinačkog dana 2011. godine kada je Thomasu Tranströmeru u Stockholmu bila uručivana Nobelova nagrada, usudio sam se prevesti tu pjesmu. Uspoređujući prijevode na jezike koje poznajem, prepoznavao sam riječi na Tranströmerovom švedskom. Odvažio sam se na to ohrabren glazbom u pjesmi koja počinje ovako:
“Sviram Haydna nakon crnog dana,
i malo topline prolazi mi rukama.
Tipke se podaju. Meki čekići padaju.
Zvuk je bujan, srčan i nježan.
Zvuk govori da postoji sloboda
i da netko ne plaća porez Cezaru.”
Haydnova zastava slobode
Divne li misli o glazbi kao glasniku svijeta koji ne može biti podijeljen između dvije podjednako bešćutne vlasti prema onoj “caru carevo, Bogu Božje”. Glazba Haydnovih sonata Tranströmeru bila je zastava koja kaže: “Mi se ne predajemo. Ali želimo mir.” A na kraju pjesme još jedna veličanstvena slika:
“Muzika je kuća od stakla na padini;
kamenje leti, kamenje se valja.
Kamenje se kotrlja pravo kroz kuću
ali zidovi od stakla svi stoje cijeli”.
Mi hodamo između kamenja koje ne prestaje padati, rušiti i razarati sve ono najljudskije krhko. Mnoštvo se oko nas saginje i podiže kamenje da bi se kamenovanje nastavilo. Ili da ga složi u zidove i zgrade koje nikada neće postati kuće primjerene ljudima.
U petak, 27. ožujka, večer nakon smrti Thomasa Tranströmera, ugasila su se svjetla u Laubi, zagrebačkoj galeriji koja se lijepo zove kućom za ljude i umjetnost. Osvjetljavalo nas je samo svjetlo ulične rasvjete kroz velike prozore industrijske građevine od gole cigle. A onda su, jedan po jedan, u prostor predviđen za koncert pod naslovom “trenutak tišine, trenutak slutnje...” iza naših leđa počeli ulaziti glazbenici unoseći zvukove svojih glazbala. Ratko Vojtek s bas-klarinetom, Saša Nestorović sa saksofonom, Igor Lešnik s bubnjem. Zoran Šćekić prišao je svojoj električnoj gitari i ostalim nesvakidašnjim i neobičnim “instrumentima” kojima traži nove zvukove, a Nenad Sinkauz elektronskoj aparaturi postavljenoj s istom svrhom. Klavir u kutu čekao je Berislava Šipuša.
Ulazili su u mrak i tišinu sa svjetiljkama na glavama, poput rudara koji se spuštaju u okno tišine u potrazi za glazbenom rudom. Ni sami nisu znali što će naći. Nisu svirali po notama, nego po riječima, stihovima koje je davne buntovničke 1968. zapisao njemački avangardni skladatelj Karlheinz Stockhausen u svojoj zbirci “Aus den Sieben Tagen”. Šestorica glazbenika došli su odsvirati skladbu “Verbindung” prema Stockhausenovim uputama za izvedbu intuitivne glazbe, kakva ja na kraju večeri bila i “Instant-skladba za šest dirigenata i šest glazbenika” Nenada Sinkauza. To je glazba koja nastane jednom i nikada više u tom obliku, koja se svaki put iznova traži, opipava i sluti, a za koju se Lauba pokazala savršenim ambijentom, pravom kućom za umjetnost i ljude koji zvukovima traže i ispituju granice slobode, umjetničke i ljudske. Središnja točka večeri, pod punim svjetlom refletkora, bila je izvedba partiture Johna Cagea s naslovom 4’33’’. Naznačeno vrijeme, četiri minute i tridesettri sekunde, podijeljeno je u tri stavka u kojima nema nijedne note, već samo riječ “TACET”, što je u glazbi oznaka za tišinu.
Glazbenici su uštimali svoja glazbala, budući (vrlo vjerojatno) ministar kulture Berislav Šipuš na mjestu dirigenta podigao je ruke i zamahnuo, a onda se slika zamrzla i počela je – tišina. O neizmjerljivim dimenzijama i raznovrsnim umjetničkim i filozofskim aspektima te tišine John Cage je ispisao stranice i stranice. Njegova knjiga pod naslovom Tišina objavljena je 2011. i na hrvatskom u izdanju Naklade Ceres. Toj se knjizi u Hrvatskoj vjerojatno veseli jednako mnogo ljudi kao i čitavom životnom djelu Thomasa Tranströmera što ga je pod naslovom Pjesme i proza, u prijevodu Sonje Bennet, 2013. objavila Fraktura.
Jergovićeva zvonka šutnja
Mi hodamo između kamenja koje se valja i pada i među ljudima koji bi ostali zaprepašteni i prestravljeni kada bi morali ostati sami sa sobom i pred sobom čitave četiri minute i tridesettri sekunde Cageove tišine. Kada je skladatelj Ivo Josipović postao predsjednik, pomislio sam kako će to za glazbu, osobito suvremenu, biti ili jako dobro, ili jako loše. Nekako više ispada ovo drugo. Ali, ma što god o tome mislili promotori rock-glazbe, a da ne govorimo o onima koji se naveliko koriste svojim krvlju stečenim demokratskim pravom da ismiju sve što ne razumiju i sve od čega ne titra krv masama, dakle usprkos svima njima Hrvatska pripada svijetu u kojem se čak i za izvedbu takve glazbe moraju svaki put platiti sva autorska i ostala prava. Štoviše, morate naručiti i izdavaču platiti posudbu, pa mu kasnije vratiti partituru u kojoj, umjesto nota, samo piše “TACET”. Organizatori Muzičkog biennala Zagreb, čije 28. izdanje počinje 18. travnja, to vrlo dobro znaju, baš kao i sva ministarstva kulture koja taj festival podupiru još od vremena kad je Berislav Šipuš bio dijete.
Cezar i na tom polju ubire porez. Ali, glazba ostaje netaknuta, njeni zidovi od stakla i dalje stoje. Osim nad mrtvim Tranströmerom, rastužio sam se i nad duhovnim umiranjem društva koje smrt takvog čovjeka niti ne primijeti, a kamoli da za njim još i žali. Prije četiri godine, na prvu vijest da je Tranströmer dobio Nobelovu nagradu, Miljenko Jergović nam je u Jutarnjem listu, a potom i na svom internetskom “Ajfelovom mostu” podario divan i poučan tekst o pjesniku o kojem mnogi od nas do tog dana nisu imali pojma. Danas, barem do trenutka u kojem pišem ovaj tekst, o Tranströmerovoj smrti šuti. Ne čudim se, ali mi je žao ako je digao ruke od toga da bude usamljeni glas koji pod kišom kamenja izvikuje imena velikana, bilo da ih otkriva, ili da ih umjesto svih nas obžali. Još samo glazba, ta Tranströmerova kuća od stakla, stoji neoštećena i cijela i pod kamenjem zvoni i zvoni.
>>Nobelova nagrada za književnost pjesniku Transtromeru
Dođem žalostan kad vidim koliko komentara na fejsu registrira jedan članak iz kulture u odnosu na stotine kojekakvih baljezgajućih formi ...Cijenjenog g. Pofuka nikad i nisam doživljavao kao osobu koja se treba verificirati kroz fejs , ali ostaje porazna činjenicaa o čitanosti i priznatosti kulture i umjetnosti u hrvata ...