Santiago de Compostela sasvim je sigurno jedno od najomiljenijih kršćanskih hodočasničkih mjesta na svijetu. O njemu su pisali brojni književnici, pa i nizozemski ugledni književnik Cees Nooteboom koji je ovih dana drugi put boravio u Zagrebu. Fraktura mu je, uz nekoliko proznih knjiga, objavila i doista opsežnu putopisnu knjigu “Skitnje do Santiaga” koju je s nizozemskog na hrvatski preveo Radovan Lučić, a uredio Roman Simić Bodrožić, inače još jedan zaljubljenik u lijepo koji je hodočastio u Santiago de Compostelu. Kod pisanja putopisa stvari obično odu ukrivo kada se putopis pretvori u ambiciozniji turistički vodič ili prošireni enciklopedijski članak u kojem se autor poput pijetla kočoperi svojim znanjem citirajući sve i svakoga. Ne valja ni kada putopisac pretjera u emotivnim reminiscencijama koje također mogu ‘udaviti’ zahtjevnijeg čitatelja koji ne njeguje idolopoklonstvo prema autorima.
Je li Cees Nooteboom uspio izbjeći ove zamke putopisne proze koja u svijetu ima puno veću popularnost nego u Hrvatskoj? Uspio je. Nooteboom je doista odličan pisac, emotivan, ali ne i patetičan, upućen, ali ne i zamoran. U “Skitnjama do Santiaga” taj kozmopolitski hedonist koji se više voli družiti s običnim ljudima, provincijskim svećenicima i staricama koje čuvaju male crkvene muzeje u koje danima nitko ne ulazi nego s intelektualcima svojeg ranga, doista skiće Španjolskom po cijelom njenu teritoriju. I promišlja njenu povijest, a onda i povijest Europe koja se, barem što se Španjolske tiče, tako čvrsto naslanjala na islamsku Afriku koja danas ponovno itekako snažno utječe na gospodarska, politička i sigurnosna pitanja Starog kontinenta. Pri tome se Nizozemac s izuzetnom pažnjom bavi živopisnim vladarima koji su vladali starim španjolskim zemljama i kraljevinama, ali i čudnim španjolskim kraljevima iz još čudnije obitelji Habsburg o kojima smo ponešto mogli saznati iz opera i sa starih portreta majstora slikarstva kakav je, primjerice, bio Velazquez.
Nooteboom s puno neskrivenog oduševljenja piše o španjolskim monumentalnim katedralama, pa i onoj koja je meta svih hodočasnika u Santiago de Compostelu i u kojoj opstoji čudesno i opasno kandilo Botafumeiro. S puno nimalo sjevernjačke strasti Nooteboom piše o španjolskim pjesnicima koji u toj zemlji imaju posvećeno mjesto, ali i o ovogodišnjem svjetskom slavljeniku Cervantesu koji je itekako obilježio svjetsku literarnu scenu stvorivši junaka za sva vremena Don Quijotea. Nooteboom u knjizi zapravo najmanje piše o samom svetištu u Santiagu, puno ga više zanimaju manje poznata mjesta španjolske memorije kao što je to tiha katedrala u Siguenzi, mozarapska kapelica San Baudelija, katedrala u Astorgi ili pak Trujillo, grad konkvistadora.
Naravno, ne zaboravlja iskusni putnik Nooteboom ni nezaobilazna mjesta španjolske turističke ture kao što su to Prado, Escorial ili Alhambra, ali uz putopis piše i o španjolskoj političkoj svakodnevici opisujući teror ETA-e ili pobjedu onomad mladolikog socijalista Felipea Gonzalesa na parlamentarnim izborima te uzvike Španjolki “Felipe, capulla, queremos un hijo tuyo” (Filipe, ružin pupoljče, želimo s tobom sina). To je ta strasna Španjolska koju nisu uspjeli izbetonirati i uniformirati politički korektni birokrati iz Bruxellesa, a o kojoj s puno sjete piše Nooteboom. Istina, mnogi su njegovi zapisi starijih datacija. Situacija se u međuvremenu možda promijenila, vjerojatnije nagore nego nabolje. Ali utoliko je veća vrijednost ovog dokumentarističkog i krajnje esejističkog brevijara koji je piščev dijalog s povijesti, ali i s neizvjesnom budućnosti. U jednom momentu Nooteboom piše i da ćemo uskoro doživjeti Europu kao rasparcelirano zemljište s katalonskim veleposlanikom u Rigi, litavskim veleposlanikom u Zagrebu i slovenskim veleposlanikom u Baskiji. Za Hrvatsku i Sloveniju je pogodio. Katalonija i Baskija još su na čekanju.
>> Čedno napisani roman o sretnoj homoseksualnoj vezi između pripadnika različitih klasa
