Jedno je sigurno: u pravu su oni koji pušu i na hladno. U pravu je Miro Bulj kad kaže da je ovo još jedna prilika za nacionalnu izdaju. U pravu je čak i sindikalac Geto koji svim hrvatskim građanima drčno prijeti isključenjem struje ako HEP izađe na burzu.
Nisu njih dvojica dužni biti stručnjaci za energetiku! Neka oni samo pritišću Vladu, jer nijednoj vladi ne smije se dati bjanko-povjerenje, pa ni ovoj Andreja Plenkovića.
Što više ljudi pokaže da im je stalo do sudbine Ine i HEP-a, to će Vlada i Sabor biti snažnije pritisnuti da iznađu najbolja zakonska rješenja i sve moguće osigurače kako se ne bi ponovilo da ključne hrvatske strateške tvrtke budu izručene konkurentima iz susjedstva, koji će ih razvijati kao najobičnije podružnice te izbaciti sve ono što je njima nerentabilno, a nama i dalje od posebnog nacionalnog interesa.
Neki upozoravaju da je privatizacija tih 25 posto minus jedna dionica samo početak te da nikakav zakon ne može biti zaštita, jer da se svaki zakon može i promijeniti.
Može biti. No, zaboravljaju da su 2002. godine bili napisani zakoni blizanci o privatizaciji Ine i HEP-a, u kojima je naveden nastavak privatizacije sve do potpunog izlaska države iz vlasništva!
Dakle, prodaja dionica Ine mađarskom MOL-u nije sama po sebi ni bila u koliziji sa zakonom. Problem je predaja Ine tvrtki koja se ne ponaša kao strateški partner, već kao neprijateljski preuzimatelj, koji postupno gasi baš one djelatnosti Ine koje smo takvim ugovorom htjeli osigurati.
Neki kažu da nam te djelatnosti više nisu ni potrebne!
No, tko danas može ustvrditi da Hrvatskoj ne trebaju rafinerije, ne samo dvije, nego ni jedna? MOL-u svakako ne treba nijedna hrvatska rafinerija.
Tko može jamčiti da će u svim mogućim geostrateškim turbulencijama u nadolazećim desetljećima u kojima će fosilna goriva i dalje biti nezaobilazna, Hrvatska na tržištu uvijek moći kupiti naftu i plin, čak i ako bude imala dovoljno novca na računu?
Tko se usuđuje igrati s nacionalnom sigurnošću? Rafinerije nam mogu biti nužnije od eskadrile modernih lovaca! U posljednjem ratu svakako su bile. Čak i da za 30 godina svi auti na cestama budu na električni pogon, tko može ustvrditi da je 30 godina malo i da se u tom razdoblju svijet ne može, osim tehnološki, iz temelja promijeniti i u geopolitičkom smislu?
I to na – mnogo, mnogo gore? Naravno, može nam biti suđena i energetska nirvana, ali tko se na to smije kladiti? Nacije koje se ne pripremaju i za crne scenarije ne zaslužuju opstanak. Slijepost je to. Kratkovidni pogled u daljinu koji ne doseže dalje od vlastita nosa. Ili trbuha.
Oni koji uporno ponavljaju da u tržišnom gospodarstvu novac nema nacionalnost te da nije važno tko je vlasnik baš ništa ne razumiju. Jer nije svejedno o kojim tvrtkama govorimo. A tržišta funkcioniraju sve do trenutka kad periodično ne prestanu funkcionirati.
A tada opet iznova traže spas od nacionalnih gospodarstava te intravenoznu utjehu od – domaćih poreznih obveznika. Ovaj stav nema veze s nacionalizmom, već s dugoročnom održivošću. Suvlasnici hrvatskih strateških kompanija mogu i trebaju biti i tisuće domaćih i stranih dioničara i institucionalnih igrača, tu baš nikome ne treba mjerkati DNK.
K tome, Ina mora ostati tvrtka izlistana na burzi, čijim se dionicama aktivno trguje. Ali struktura odlučivanja mora biti takva da se ključne odluke donose u Zagrebu, a ne u korporativnim sjedištima u Budimpešti, Beču ili Moskvi.
Mađarska vlada drži 25,2 posto MOL-a, isto toliko strani institucionalni ulagači, ostalo je razmrvljeno u rukama domaćih i stranih banaka, fondova i malih dioničara. Po zakonu, koji je na udaru Europske unije, nitko nikako ne može imati više od 10 posto prava glasa, pa ni mađarska vlada, iako je posve jasno da ona i dalje ima presudan utjecaj.
Dakle, privatizacijom nacionalne naftne kompanije Mađarska, za razliku od Hrvatske, ništa nije izgubila. Jasno je da ovo ne smije biti puka renacionalizacija. Vlada dio dionica Ine treba ponovno staviti na burzu i tako vratiti dio uloženog novca.
A može i – zašto ne – dio toga naknadno “vratiti” i u HEP i tako mu ojačati poslovanje, ako procijeni da je nužno. No jasno je, Vlada RH sa 75 posto vlasništva u HEP-u može upravljati jednako kao da ima 100 posto. Ali, već i samim izlaskom na burzu HEP će postati bolja kompanija i dobiti bolji rejting.
Neki sad izmišljaju da je HEP bolja kompanija od Ine. Kamo sreće! Bit ćemo sretni ako se ovako može izvući dovoljno novca! Vele oni i da treba vratiti Inu, ali da to ne bi trebalo napraviti novcem od javne ponude dionica HEP-a.
Piškit ću – kakit ću. Sad je pravi trenutak: iznesite prvo svoj prijedlog odakle biste namaknuli taj novac – ili zauvijek na tu temu zašutite.
>> Inu se isplati samo jeftino kupiti pa skupo i brzo prodati
