Kolumnist Obzora, tjednog priloga Večernjeg lista, i bivši ministar financija Borislav Škegro analizira situaciju u kojoj se nalazi sadašnji šef državnih financija Slavko Linić. Smatra kako je politika “obećaj svima” dovela stvari do apsurda. Također tvrdi kako je Linić stjeran u kut.
Prije izvjesnog vremena opušteno razgovaram sa osobom bogate političke karijere koju znam još iz vremena kada sam bio ministar financija. Onako usput, uz blago ironičan smiješak, i bez loše namjere, dajući mi jasno do znanja da se takav “gaf” mogao dogoditi samo meni, reče – “ … a ne da ja narodu sutra kažem, poput tebe prije puno godina, da ima novca u proračunu ali im eto ne dam! To se narodu nikada ne smije reći ako se misliš baviti politikom”.
Na stranu što ja takvo što nikada nisam rekao. Rekao sam te 1998. godine u Hrvatskom saboru da u konkretnom slučaju nije pitanje egzistencije novca, već praktične nemogućnosti udovoljenja tom zahtjevu jednog sindikata zbog blokade koju su postavili svi ostali sindikati. “Dobronamjerni” mediji su to slobodno preveli u – “imam, ali vam ne dam …”. Nisam to tako rekao. Ali su čak i ovu krivu interpretaciju dobro zapamtili upravo oni koji su najzaslužniji za to da danas ministar financija više nema izbora! Jedino što mu je preostalo reći – “nemam, ne mogu vam dati niti ono što vam po ugovorima pripada. Jer nema! I neće tako skoro biti!” Koliko god to loše politički zvučalo, koliko god blizu ili daleko bili ovi ili oni izbori.
I danas mi spominju Škegrin PDV
Bivši ministri financija možda jedini u potpunosti razumiju sadašnjeg. Koji je uvijek kriv svima. Kao i bilo koji šef protokola, koji mora smjestiti 20 vreća taštine na deset raspoloživih stolica i to tako da nitko od njih ne bude uvrijeđen. Ministar financija je, pogotovo u nezreloj demokraciji poput naše, mjesto koje jamči samo ogromne količine frustracije i zatomljene ljutnje. Koga oporezuje, puno mu uzima. Kome daje, malo daje. Ostali političari, oni punokrvni, pa mediji, potom i javnost, vrlo brzo personificiraju pojave. Pa tako nastane “Linićev porez na nekretnine”. Ili “Škegrin PDV”. Onda krene osobna diskreditacija. Čega se sve naslušam još i danas na ulici … petnaest godina nakon uvođenja PDV-a. I neka. Tko mi je kriv što sam prihvatio to mjesto. Ipak, ako zbog ničega drugog, onda zbog cehovske solidarnosti, moram stati u obranu najobičnije struke. Ili zdravog razuma, kako hoćete. Ili istine. Jer, ministar Linić više stvarno nema kud. Stjeran je u kut i više nema ama baš nikakvog alternativnog pristupa, uz zadana ekonomska i, posebno, politička ograničenja. Dakle, poreze više ne može povećavati. Ionako su previsoki. Ova stopa gore, ona dole, olakšica više, olakšica manje, više indirektnih, manje direktnih zbog konkurentnosti – uopće nije važno. Porezi kao udio u BDP-u su dostigli maksimum! Nema povećanja poreznih prihoda, osim kroz značajan rast baze, tj. BDP-a. Ostaje deficit. Ali i on mu je fiksiran! Zadan unaprijed, kroz zakon o fiskalnoj odgovornosti. Tko mu je vezao ruke? Jedini tko može, Hrvatski sabor! Deficit ne može biti veći u 2013. od toliko i toliko u odnosu na BDP.
Investitori ne čekaju nego odu
A taj BDP je padao četiri godine zaredom, od 2009. do 2012., kumulativno oko 11 posto. Pitanje je što će biti u 2013. Pogledajmo komponente. Trgovinski nam partneri ne naručuju. Rast izvoza neizvjestan. Državna potrošnja stagnira. Osobna potrošnja u najboljem slučaju stagnira ili pada zbog pada raspoloživog dohotka stanovništva. Dakle ni tu nema kruha. Ostaju investicije. Molim? Plomin ne ide zbog … znamo već koga. Ombla ne ide zbog … i to znamo. Hotel X ne gradi se jer čeka građevinsku dozvolu, koja se ne izdaje jer je 0,1 posto parcele u besmislenom pravnom sporu … Distributivni centar Y se ne radi jer suvlasnici parcele tuže jedan drugoga nakon što je nezavisni regulator bez ikakvog razloga napravio kaos kod jednoga od njih… Natječaj za nabavku telekomunikacijskih usluga i opreme nije ni raspisan u brojnim firmama jer traju hokejaške smjene uprava … I tako redom. Suma svega – nema ni državnih, ni privatnih investicija. Privatizirati ne može ništa jer ne može politički preživjeti linč godinama nabrijavane javnosti - “rasprodaje obiteljsko srebro”. Čak kad bi nešto i prodao, opet ne može povećati plaće, jer mu je fiksiran deficit.
Prihod od prodaje imovine stoga može iskoristiti samo za investicije ili za smanjenje javnog duga. Dodatno se zadužiti za javne investicije ne može. Ionako je problem refinancirati dospjele dugove. I što sada? Politika “obećaj svima” je dovela stvari do apsurda. Ekonomska struka joj tu više ne može pomoći. Osim kroz stečaj politike s preustrojem.
Harač je uvela Kosorica, za one koji ne znaju. Isto kao i danas, Vilim Ribić i njegovo članstvo nisu se htjeli odreći božićnica, cipelarina, dodataka itd pa je svekoliko pučanstvo plaćalo, netko 2% , a mi s plaćama >5000kn 4%.