Shvativši, napokon, kako je vrag ipak odnio šalu i kako im, na današnjoj sjednici Predsjedništva, prijeti privremena zabrana obnašanja svih stranačkih funkcija ili isključenje iz stranke zbog činjenja “nečasnih djela” (prema članku 18. stranačkog statuta SDP-a) – nakon što je predsjednik SDP-a i njihov dojučerašnji “drug” i zaštitnik Zoran Milanović izjavio: “Ako je imalo vjerojatno da se to (kriminal) zaista dogodilo, bit će im žao što su došli u SDP.” – do jučer naizgled nedodirljivi članovi vrhovništva te stranke Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo podnijeli su neopozive ostavke na sve položaje u stranci.
Taj su, po vlastitom sudu, “moralni čin” učinili jer nisu željeli da kazneni procesi protiv njih budu “opterećenje stranci i Vama predsjedniče” (iz Sabina pisma Milanoviću).
Istodobno, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nije usvojio ponuđenu ostavku svog prijatelja, časnog i samoprijegornog ratnika (ranjenog ratnog prijatelja nosio je na leđima punih pet sati i tako mu spasio život, a moralni je integritet dokazao kad je odbio primiti vlasništvo nad stanom, na koje je imao pravo) i glavnog tajnika te stranke Milijana Brkića Vase. Umjesto usvajanja ponuđene ostavke, najavio je njegovu smjenu, ako Upravni sud potvrdi odluku uprave Visoke policijske škole o poništenju njegove diplome zbog 79-postotnog prepisivanja/plagijata diplomske radnje: “Apsolutno će biti smijenjen. Mi smo odmah to rekli. On je sam podnio ostavku. Ona je tu u ladici. Vidjet ćemo što će reći Upravni sud.”
Iako se grijesi i opačine koje su počinili spomenuti posrnuli stranački anđeli doista teško mogu uspoređivati – Marinu Lovrić Merzel USKOK tereti za pronevjeru više od 10 milijuna kuna; koruptivni teret stavljen na dušu Željka Sabe financijski nije velik, ali je simbolički strašan, ako je istina da je popalio dio novca koji su siromašni roditelji uplatili za ljetovanje vlastite djece, a on ih je trošio, među ostalim, za kupnju viagre; dok je plagijatorski grijeh Milijana Brkića Vase, kako sam nedavno pokazao u ovom listu, uobičajen za 75% običnih smrtnika, ali i nedopustiv za političare na važnim stranačkim i državnim položajima – ostaje činjenica da hrvatske političke stranke još uvijek nemaju osmišljen sustav odnosa prema članovima koji se službeno sumnjiče za različita nemoralna, delinkventna, pa i teška kaznena djela.
Uvjerenje hrvatske političke elite ili “elite” kako se i odgovornost političara (koja bi se u načelu morala dijeliti, po uzoru na poznatu klasifikaciju Karla Jaspersa o odgovornosti Nijemaca za zla Trećega Reicha na: kaznenu, političku, moralnu i spoznajnu-metafizičku) može svesti na pravosudno načelo ili pretpostavku (presumpciju) o nedužnosti, velika je politička laž ili zabluda. Štoviše, ako je političarima istinski stalo do postupnog povratka povjerenja ljudi u njihovu profesiju, morali bi usvojiti potpuno suprotno načelo: pretpostavku o krivnji.
Naime, jedini način na koji cehovi i profesije, a to znači i političari, mogu sačuvati vlastitu autonomiju, dobar glas i povjerenje vlastitih klijenata i javnosti, jest usvajanje načela da strukovni etički kodeksi i stegovni postupci budu stroži i brži od onih pravosudnih.
Kad je u pitanju odnos stranaka prema odgovornosti vlastitih vođa i članova, osobno bih im savjetovao da se pobliže upoznaju s jednim od daleko najpopularnijih klasičnih američkih nastavnih, misaonih i etičkih eksperimenata koji je, nažalost, potpuno nepoznat u hrvatskoj znanstvenoj i nastavnoj zajednici: tramvajski problem!
Kad Amerikanci govore o “tramvajskom problemu” (the Trolley Problem), oni, dakako, ne razgovaraju o kašnjenju ili gužvama u tramvajima, još manje o skupim tramvajskim kartama, kako bi mogao pomisliti neki iskusni zagrebački ili osječki tramvajski putnik, već o posebnom misaonom, psihološkom i moralnom eksperimentu koji se prakticira na gotovo svim tamošnjim studijima psihologije, filozofije, sociologije, ekonomije, ali i na vojnim učilištima i na studijima medicine.
Priča koja se nudi studentima za razmišljanje ide otprilike ovako:
Jureći tramvaj oteo se nadzoru vozača i velikom brzinom, nezaustavljivo juri nizbrdo tračnicama na kojima leži pet privezanih ljudi koje će sigurno pregaziti ako se nešto hitno ne poduzme. Vi se nalazite uz tramvajsku prugu, uz skretnicu, i u prilici ste da nešto poduzmete. Ako povučete skretnicu, možete pomahnitali tramvaj usmjeriti na drugi kolosijek, na kojem je privezan samo jedan čovjek. Što će te učiniti? Ako ne poduzmete ništa, pet će ljudskih života biti nepovratno izgubljeno. Ako povučete skretnicu, jedan će čovjek stradati, ali ćete ipak spasiti četiri ljudska života.
Brojni eksperimenti s “tramvajskim problemom” – koji je 1967. godine osmislila britanska filozofkinja Philippa Ruth Foot – na tragu Aristotelova i Wittgensteinova mudroslovlja i etike korisnosti Johna Stuarta Milla i Jeremyja Benthama – potvrdila su očekivanja da bi golem postotak ljudi (u pravilu viši od 80%), suočen s navedenim teškim moralnim izazovom, donio racionalnu odluku: žrtvovao bi jedan, da bi spasio pet ljudskih života.
Postotak ljudi koji bi bili spremni žrtvovati jedan da bi spasili pet života znatno se smanjuje kad se priča promijeni. Najpoznatija je inačica priče o “tramvajskom problemu” takozvana “priča o debelom čovjeku”. Ona također govori o jurećem tramvaju i pet ljudi zavezanih za tračnice koje će sigurno pregaziti ako TI nešto ne poduzmeš. Ovog puta, ne nalaziš se uz skretnicu, već na mostu iznad tračnica. Jedino što ovaj put možeš učiniti je da na tračnice gurneš, s mosta, debelog čovjeka koji se nalazi, na mostu, ispred tebe, a koji bi masom mogao spriječiti gaženje petorice ljudi.
Postotak ljudi koji su spremni spasiti pet ljudskih života aktivno, vlastitom voljom i akcijom, žrtvujući jednoga “debeljka”, bitno se smanjuje: na približno 60 posto.
Konačno, postoji i verzija priče koja bi se mogla izravno primijeniti na primjere političke i kaznene odgovornosti kojima se bavi ovaj osvrt: kao “skretničar” – u ovom slučaju kao predsjednik i predsjedništvo stranke – trebate odlučiti o tome žrtvovati ili ne nekog do jučer uglednog, a danas korupcijom obilježenog, zaslužnog člana stranke. U cilju da se spasi ili čak poveća ugled i javna potpora građana vašoj stranci i njenim članovima.
Nažalost, ideja i koncept “tramvajskog problema” nepoznanica je u hrvatskoj obrazovnoj praksi, a brojni ljudi, da samo spomenem kirurge i političare, moraju svakodnevno donositi teške i složene odluke: o stečajevima, transplantacijama, pobačajima, ratu i miru, spašavanju ili uništavanju tvrtki i radnih mjesta, bolnim rezovima, reformama i kontrareformama.
Bilo kako bilo, da su predsjednici i predsjednice naših političkih stranaka tijekom studija slušali predavanja i sudjelovali u vježbama o “tramvajskom problemu”, danas ne bi živjeli u zabludi kako u politici, kao u pravu i pravosuđu, vrijedi dogma ili načelo pretpostavke o nevinosti.
Da, Vaso, Szabó i Marina sramota su hrvatske politike. No njihov je najveći problem što su se ugledali na šefove.