U književnoj godini Shakespearea i crkvenoj godini milosrđa velika skupina značajnih ljudi iz kulture i umjetnosti začela je novi hrvatski pokret otpora protiv resornoga ministra koji bi mogao završiti u stilu engleskoga dramatičara “Mnogo vike ni za što“, i u duhu crkvenoga nauka da je bolje jednom oprostiti nego vječno (zlo)pamtiti.
Nitko nije dosad pokazao da ima snage ni za pobjedu, ni za poraz, pa kulturnjaci i “njihov” ministar produžuju stanje uzajamne nepodnošljivosti: gledaju se preko nišana, a paze da ne potegnu prerano obarač, da ne bi izgubili ono što nemaju, ili što nisu sigurni da mogu imati. Prosvjednici nisu sasvim ukinuli strateška dežurstva, s vremena na vrijeme daju do znanja da nisu odustali od svojih visokih moralnih i političkih zahtjeva, održavaju nadu kod svojih pristalica da u političkome svijetu (ne samo našem “malom selu“) razapetom između Žižekovih “anemičnih liberala” na ljevici i “ostrašćenih fundamentalista” na desnici, oni mogu predstavljati nepolitičnu oporbu (svakoj) politici. Na drugome dijelu fronte, ministar kulture Zlatko Hasanbegović, očigledno, ne razmišlja o ostavci koju od njega traži dio njegova staleža zbog nekih njegovih ranih radova o “floskulama” (anti)fašizma i zbog “pijanstva” koje je “alkotest” izmjerio u njegovoj ishitrenoj odluci o ukidanju Povjerenstva za neprofitne medije, prije nego što je mogao i okusiti čarobne napitke vlasti (koji inače lako mogu omamiti, ili čak potpuno opiti, i najveće trezvenjake); ne želi izgubiti prestižni položaj u državi, što ne bi bila mala žrtva za čovjeka koji je postao ministar bez dana političkog staža; po tome bi bio usporediv s Donaldom Trumpom, da nema takvih primjeraka i u ovoj i u prethodnoj Vladi (i prijašnjima, također). Prvo pa ministar! Nije slučajno što su Crkve, kao najiskusnije institucije, uvele stroge stupnjeve napredovanja (od čega države sve lakše odstupaju): nitko nije postao biskupom, kamoli kardinalom, a da nije održao ni seosku misu prije toga. Ne čudi što se vlade s takvom posadom na početku mandata kreću tromo poput tankera, a trebale bi biti remorkeri, da mogu pokrenuti Hrvatsku, što sve stran(k)e obećavaju umornome narodu, prije nego što dobiju priliku da ga razočaraju.
Nema ključa bez karnevala
Sudbina ministra je jedna stvar, i u njoj će, u konačnici, i Zlatko Hasanbegović biti kovač svoje (ne)sreće kao i svaki drugi čovjek, na njegovu ili nekom drugom mjestu. Druga je stvar, važnija za budućnost kulture i politike, pa i same države, što može biti s pobunom kulturnjaka, počinje li s njome novo, jednom već završeno vrijeme kulturnog aktivizma (koji po definiciji ima prosvjedni karakter)? I u Hrvatskoj je izgledalo da su ljudi znanja i talenta, duha i kreativnosti, intelektualne i umjetničke moći bacili koplje u trnje i potpisali opću i pojedinačnu kapitulaciju pred moćnijim snagama koje dolaze s poplavama “novog doba”, da su se dragovoljno povukli iz javnoga života, da u sferi javnosti priznaju politici pravo da ona drži banak, iako ne zadovoljava neke bitne zahtjeve uspješnosti, kamoli izvrsnosti. Kao da su ih Hasanbegovićeva biografija i njegovi prvi potezi i izjave u stilu njegove biografije, probudili iz dugog sna, motivirali da izađu na “barikade”, digli su se (ne)očekivano na noge i postavili pitanja o odgovornosti vlasti, kad već sami ne znaju odgovor.
Ako ništa drugo, kultura u tome slučaju dokazuje da ne mora čučati ispod stola dok politika odlučuje o njoj i o njezinoj sudbini, ponekad, ili nerijetko, nekompetentnije nego što bi to oni činili, kad bi imali takvu priliku. Njezini su istaknuti poslenici došli do riječi: uzeli su u ruke ključeve kontravlasti, koju im politika pod njihovim uvjetima (da ministarski “krnjo” smjesta dade ostavku!) ne bi dala ni da su u karnevalu; strah, kao i batina, uvijek ima dva kraja. Mašu ključevima vlastite proizvodnje, premda ni sami nisu sigurni koje brave mogu otvarati, a koje moraju obijati, u nedostatku pravoga ključa za rješavanje problema kulture i politike, društva i države. Premjestili su kulturu na teren politike, a dosad je bilo uglavnom obrnuto, i počeli graditi neke nove bulevare za promet ideja i dobara u zapuštenom društvu (i državi) monologa vlasti. Intelektualne su borbe poput ugasloga vulkana: podsjećaju što su bile u težim vremenima i što više ne mogu biti, iako su se vremena promijenila. Baš je intelektualni živo(s)t jedna od prvih žrtava novih medija, brzine i površnosti, kojoj se i misleći ljudi moraju podrediti da bi dobili svoje trenutke (medijske) slave. Nije riječ samo o taštini, ona je i prije (uvijek) postojala; radi se o novoj paradigmi, nastaloj u spoju nove tehnologije i globalizirane ekonomije, u kojoj se intelektualne potencije mjere po tome koliko vrijede na tržištu, koliko profita donose.
Da su drukčije političke konstitucije i iskustva, i da su u pobunu ušli s drugih pozicija, mogli su i kulturnjaci razapeti šator pred ministrove prozore u ulici koja je nosila ime skladatelja hrvatske himne i prije nego što se Ministarstvo kulture doselilo u zgradu u kojoj je do njena preuređenja bio Zavod za sudsku medicinu; tada ne bi bili to što mogu biti. Nisu oni organizirali dražbu samo da bi prodali kožu “svoga” ministra; nisu ga oni doveli na ministarski položaj, mogu jedino pomoći da s njega siđe, i na tome rade. Kultura je puno više od toga, kultura je misija, ona je u svojoj ulozi kad misli, kad osporava, kad predlaže, i kad traži, ako to što traži znade dobro obrazložiti. Zbog nekih izjava koje se u demokratskoj Europi smatraju revizionističkima i nekih poteza i odluka koje se i u nas mogu zvati brzopletima i jednostranima ili sektaškima, ministar Hasanbegović postao je crvena krpa za značajan dio ljudi iz kulture i politike: uspiju li ga, kojim čudom, prisiliti da napusti strateški položaj u hrvatskoj kulturi, ili barem da ublaži neke stavove visoke isključivosti, a da se prosvjednici zadovoljno povuku poslije toga, Hrvatska bi pobila tezu Roba Riemena da kultura i demokracija ne mogu zajedno: masa (grublje ime za demokraciju) ima jedan interes – da napuni želudac, pa ne opterećuje glavu pitanjima; politika se ne miješa, njena moć ovisi o “gluposti mase”. U katoličkoj zemlji kakva je Hrvatska neće ni katolici ni nekatolici pogriješiti poslušaju li savjet koji dolazi iz zemlje protestantizma: “U demokraciji ne vlada kultura, nego ekonomija i novac“! Najavljuje li to da će jači pobijediti, da će ministar ostati, a da bi “kulturni radnici” mogli završiti kao tekstilne radnice Kamenskoga – da firmi padne cijena, a da krivci i dalje spokojno uživaju plodove svoje (nedokazane) krivnje.
Jezičac na vagi
Što, zapravo, može kultura u zemlji (Hrvatskoj) koja za nju iz državnoga proračuna izdvaja tek svaku 200. kunu (ili lipu)! Životariti i biti sretna da je na životu, pa makar morala biti priključena na aparate za disanje, kakve je Zlatko Hasanbegović presjekao čim je prešao prag zgrade u Runjaninovoj ulici i izazvao seriju utemeljenih pitanja o sumnjivu odnosu prema drugome mišljenju i, općenitije, prema pluralnosti i pluralizmu? Ili se (po)buniti protiv takvoga (ne)reda koji potiče i sam ministar kad pristaje da kultura u državnome proračunu bude i dalje, i sve više, zadnja rupa na svirali, ili kad sebi dopušta luksuz da ne dođe na manifestaciju proglašenja jednoga hrvatskoga grada europskom prijestolnicom kulture? Nije sasvim razvidno od koga je ili od čega bježao. Od Olivera Frljića, s kojim, uglavnom, razmjenjuje poruke uzajamnog neprijateljstva? Ali, ministar u jednoj republikanskoj vladi ne može birati s kime će dijeliti neki javni prostor, kad su posrijedi javni interesi tipa (nacionalne) kulture, o kojoj on skrbi? Od Dunje Vejzović? Taj bi bliski susret bio za njega znatno teži, utoliko teži što opernoj pjevačici nitko na svijetu ne može osporiti (umjetničku) veličinu, ni posumnjati da je pod bilo kakvim sukobom interesa stala u prvi red pokreta otpora. Od Europe, koja je ulazila na hrvatski kulturni prostor da galantno podijeli zajedničke ideje i nešto svoga novca? Možda, zna li se koliko je Europa osjetljiva baš na onaj dio političke prošlosti koji povjesničar Hasanbegović interpretira na svoj način, na štetu “floskula antifašizma”, zbog čega je u dijelu ozbiljnih europskih medija predstavljen kao revizionist (što je loša reklama za ministra kulture, i šire, za Vladu i državu koju zastupa).
Sukob kulturnjaka s ministrom kulture samo se površno i površinski događa oko nekoga sitniša iz državne blagajne, koji je dosad uglavnom išao jednima, a po novom bi se trebao dijeliti (i) drugima. Politika se događa i kao (zlo)upotreba novca, to je već viđeno, s drugim vlastima i vladama, i u drugim državama; nije Hrvatska najružnije pače Europe. Pobjede na biralištu redovito imaju atraktivne dodatke koji magnetski djeluju na ljudsku prirodu, o čemu vlasti uglavnom vode računa kad prave nove rasporede i dijele novac poreznih obveznika kao da je njihov. Teorija o pruženome dlanu i dijeljenju milosrđa iz siromašne državne riznice ne može maskirati stvarnost ugroženoga pluralizma, ako se ne dijeli i “nama” i “njima”. Nekoliko mjeseci poslije izbora, kao da je došlo do malog zastoja ili velikoga nesporazuma: vlast još muca u potrazi za zajedničkim jezikom, a oporba ne uspijeva progovoriti, zauzeta (i obuzeta) unutrašnjom borbom žutih mrava, koja se zove demokratskim stranačkim izborima. Politika pati od sindroma Oscara Matzeratha iz Grassova “Limenog bubnja“: odbija odrastati, pa se čini kao veliko dijete. Jesu li ljudi iz kulture, sa svojim posebnim osjetilima za (ne)vrijednosti, prepoznali da nova vlast neće upravljati događajima, kako je obećala, i reformirati državu, nego da će upravljati mišljenjima, i osvajati društvene službe i institucije, koje su zadužene i kompetentne upravo za formiranje javnoga mišljenja (da bi mogla kompenzirati manjak obećanih reformi), a da je neorganizirana politička oporba nije u stanju zaustaviti? U dva posljednja izborna vaganja pokazalo se koliko je Hrvatska podijeljena na dva gotovo podjednaka dijela, s razlikom koja daje legitimitet pobjednicima, ali i s opomenom da se s 51 posto (ili i manje) glasova ne može vladati na isti način kao s tročetvrtinskim izbornim ključem u Orbanovoj Mađarskoj ili u Poljskoj “Pravde i pravednosti”. Što će biti s 49 posto hrvatskih građana koji su htjeli drugu, možda i drukčiju vlast? Imaju Zorana Milanovića? Legitimno je da se dio kreativnih ljudi iz kulture, umjetnosti i znanosti, ili iz drugih društvenih skupina, koji se nije podredio disciplini i interesima političkih stranaka, ne prepoznaje ni u Milanoviću (sutra možda Zlatku Komadini) ni u Tomislavu Karamarku. Mogu li oni ovakvim pokretom otpora postati vlasnici zlatne dionice na političkoj burzi, biti toliko potrebna kritička savjest, jezičac na neuravnoteženoj političkoj vagi?
Kolumbo više nije moguć
Svi su uvjeti ispunjeni za stvaranje kritične intelektualne mase koja će građane buditi iz sna, a politici (političarima) neće dati da spavaju: hrvatska država i društvo nisu u rutinskoj krizi rasta, koja se izražava brojkama, nego i u krizi razvoja i krizi orijentacije koja se očituje u nedostatku ozbiljnog projekta Hrvatske za 10, 20, 30 ili 50 godina. Političke stranke, ne samo naše, izgubile su kreativne potencijale i veliki vođe koji su znali da danas nije moguć Kristofor Kolumbo koji će ići a da ne zna kamo ide, koji će doći (na pravo mjesto) a da ne zna gdje je došao; sindikati su nestajali s nestajanjem radničke klase, ili i brže od nje, i danas nisu u stanju organizirati ništa više i ozbiljnije od jednog amaterskog štrajka (i ne samo u nas); civilno je društvo anesteziralo samo sebe recikliranjem istih teških pitanja i lakih odgovora, još može utjecati na vlast, a za sve što bi bilo više od toga nema ni logistiku ni ljude. Globaliziranom se svijetu događa ono što je predvidio kineski disident i nobelovac Liu Xia: “Oni koji imaju vlast, nemaju ideala; oni koji imaju ideale, nemaju vlast”!
Breme koje kulturnjaci još drže ispred sebe zaista je teško: mogu li ga ljudi izvan politike, lišeni karijernih ambicija, naprtiti na svoja leđa i poslati opomenu ne jednome ministru, koliko god on bio vrijedan izdvojenog mišljenja (tj. kritike), nego predstavnicima političke elite, kako je to Cromwell svojedobno rekao na račun svojih parlamentarnih beskorisnika: “Predugo ste sjedili u ovim klupama za ono malo dobra što ste učinili”! Ili se pozvati na Nietzschea: “Intelektualci neće nikad spasiti svijet”, i aktivirati izlaznu strategiju. U tom slučaju, moraju razmisliti o drugom edijelu njegove misli: “Svijet će ionako propasti. A oni (intelektualci) samo pospješuju njegovu propast”.
>>Frljić i Begonja: Zastrašuju nas uz podršku vrha države
>>Frljiću provaljeno u stan: Predsjednicu ću držati odgovornom ako dođe do nasilja
Dosadni ste više s ovima koje zovete kulturnjaci.