Iznenadni proljev morala kod dijela novinara izazvao je aktivist udruge Documenta nezadovoljan što je za haaško izvještavanje nagradu za televizijsko novinarstvo 2017. dobila urednica vanjskopolitičkog programa i novinarka NoveTV Ivana Petrović.
Izuzev Indexa, haaškim izvještavanjem naših medija do dodjele nagrade nitko se nije bavio. S tim da po prirodi svoga pristupa, Documenta polazi od perspektive žrtve, a ne objektivnog prosuditelja javnog interesa upućenog u običaje novomedijskog izvještavanja u kojem žrtve iznova bivaju žrtvama, bez obzira jesu li hrvatske, srpske ili muslimanske. Na žalost, čin Slobodana Praljka toga dana u haaškoj sudnici sve je zasjenio, pa i presudu koja nije kontroverzna samo za pristrane, neuravnotežene i ostrašćene hrvatske promatrače, već i za stručnjake, pa i izvan Hrvatske koji koncept udruženog zločinačkog pothvata, osobito u njegovu najširem obliku, smatraju haaškom izmišljotinom i nepravdom. U slučaju šestorice Hrvata iz BiH dodatno je sporna nategnuta pravno-politička konstrukcija UZP-a. O UZP-u je u svojoj knjizi pisao i ustavni sudac Mato Arlović, i sam se ograđujući od konkretnih zločina koje su pojedini Hrvati činili nad muslimanima. Nesvjesni graditelji konstrukcije UZP-a bili su nekoć najbliži Tuđmanovi suradnici, a potom, sve do danas, njegovi okorjeli protivnici nošeni osvetničkim porivima. Što u tim okolnostima predstavlja objektivno izvještavanje “o brojnim činjenicama iznijetim tijekom dugogodišnjeg suđenja”, na čemu inzistira Documenta. Naravno, kad bi bila riječ o izravnim počiniteljima već i puko teoretiziranje na tu temu bilo bi skandalozno, ali ovdje se radi o inovativnom obliku kolektivne odgovornosti, koji drugi sudovi, pa i Međunarodni kazneni sud, nisu prihvatili. Documenta ističe kako je Petrović svojim pristupom negirala stvarne zločine. Iako, na portalu Dnevnik.hr, pod egidom “Analiza Ivane Petrović”, datirano 28. studenoga 2017., piše: “Nitko razuman ne spori da su se u Herceg Bosni događali zločini nad muslimanima. Nitko ne spori da je bio Heliodrom, da je postojao Dretelj. Svatko razuman zna da se to dogodilo”. Analizirajući presudu šestorici Hrvata u BiH, Petrović primjećuje kako bi ona mogla potaći iseljavanje Hrvata i destabilizaciju Hrvatske, pa na retoričko pitanje tko će čuvati uski dio granice od Splita do Prevlake, odgovara “prema ovoj presudi, vjerojatno mudžahedini povratnici iz Sirije”. Što je tu sporno!?
O kakvom je huškanju i govoru mržnje riječ? I stručnjaci za sigurnost u Sarajevu govore o opasnosti povratnika iz Sirije. Da, Hrvati u BiH bili su i važno je da ostanu prirodni čuvari uskog pojasa južnog dijela Dalmacije u demografskom, geopolitičkom, gospodarskom i svakom drugom pogledu. S druge strane, što se probuđenog novinarskog morala tiče, i njegova podrijetla, valja podsjetiti po čemu su sve novinari gazili, pravili se da ne vide i ne čuju. Čast iznimkama, ali kako su samo znali biti snishodljivi, zar ne gospodo Sanaderu, Todoriću..., a onda opet kad je trebalo provodili su nad njima medijski linč, osuđujući ih po svim točkama već u fazi istrage. Kakvi su paktovi sklapani sa Stjepanom Mesićem kao izvorom tajni o Franji Tuđmanu. Nikome tada nije palo na pamet vratiti nagradu, a niti su je dobivali oni koji su propitivali legalnost Mesićeve transkriptologije. Što se sve nekritički objavljivalo iz “visokih i pouzdanih izvora” i kako se huškalo. Neki ni danas ne prihvaćaju odluke Ustavnog suda u predmetu Sanader, Glavaš, Bandić..., a da ih još nisu pročitali, a kamo li objektivno analizirali ustavnosudske argumente. S kakvom se sladostrašću lažno optuživalo i izrugivalo s “katotalibanima” i “klerofašistima”. Novinarske nagrade su se dijelile i za neuravnotežene uratke, ali zato podobne uvijek za isti, uvjerljivo većinski dio oduvijek podijeljene novinarske udruge. Na koncu HND-ov žiri je za jednu od nagrada kao svoje obrazloženje usvojio političke ocjene neznalica koji se hrane zakonodavnim šlamperajem HDZ-a i ucjenjivačkim potencijalom HNS-a. Ridikulozno je što i novinarski žiri sadržaj Europske konvencije o temeljnim ljudskim pravima naziva “idejama prošlosti” kad se bez njihova znanja nađe u prijedlogu hrvatskog zakona i to samo zato što je riječ o pravu roditelja da im država osigura odgoj djece “u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima”.
Još i likuju jer misle kako će građani biti uskraćeni za to pravo jer ga neće biti u novom hrvatskom zakonu. Premda su na Istanbulskoj konvenciji mogli naučiti što su konvencijska prava, i da su iznad i zakonskih.
Kakav primjer svjetonazorske zadrtosti! S jedne strane, HND slavi neznanje i nagrađuje produbljivanje društvenih podjela, a s druge strane dio novinara moralizira nad, sad je dodatno potvrđeno, hrabrošću upućene Ivane Petrović.
Odličan tekst!