Andrej Plenković kao mandatar koji želi sastaviti stabilnu hrvatsku Vladu ne mora u tome imati podršku cijele Hrvatske, ali baš mu ne bi trebalo podmetati klipove kao što to čine Zlatko Hasanbegović s jedne te Milorad Pupovac i Furio Radin s druge strane. Zašto bi Hasanbegović opet morao biti ministar kulture, ili to ne bi smio biti!? Zar bi ministar trebao i dalje biti samo zato što su birači dobro ocijenili njegov rad. I Miro Kovač je egzaltiranim istupom na predizbornom skupu u Splitu osvojio simpatije tamošnjih birača te ostvario i bolji izborni rezultat, ali to ne znači da bi opet morao biti ministar vanjskih poslova, odnosno da mandatar nema pravo na vlastitu političku procjenu!? Uostalom, birači su birali premijera i zastupnike, a ministre bira mandatar i potvrđuju zastupnici. Stav birača samo je jedan od kriterija koji mandatar ne mora uzeti u obzir. Znači li to što je Milan Kujundžić osvojio puno više preferencijalnih glasova od Hasanbegovića da on ima veće pravo biti ministar!?
Hasanbegović kao desničarska politička zvijezda, za razliku od donedavnog HDZ-ova partnera HSP-a AS, ne samo da nema problema s Pupovcem u Vladi nego čak ni s tim da on u toj Vladi bude iznad njega.
S druge strane, Milanovićevu “ljevičarsku” dilemu “ili mi ili oni” sada je zamijenila ona Milorada Pupovca i Furija Radina “ili mi ili Hasanbegović”, što nam govori da se ipak širi prostor političke tolerancije. Plenković, a s njim i Hrvatska pred rascjepom je opredjeljujući se zapravo u oba slučaja za pripadnike nacionalnih manjina koje je malo “prebacilo” pa iz rezultata izbora izvlače više prava nego što im pripada.
Radin i Pupovac svojom isključivošću provociraju opravdane upite kako netko s tako skromnim legitimitetom može donositi tako sudbonosne odluke za cijelu Hrvatsku nošen uskim interesom za koji se ne može reći ni da je autentični interes te manjine. Svjedoci smo selektivnog pristupa jer, kad je Most inzistirao na uvjetima, medijski je to odmah prepoznato i osuđeno kao ucjena, čak ne ni kao pretjerana isključivost u poštovanju predizbornih obećanja na kojima ni HDZ kao relativni pobjednik ne može inzistirati jer nije ostvario samostalnu pobjedu.
Liderske i diplomatske sposobnosti Plenkovića stoga su pred velikim iskušenjem. Primamljiv je milozvučni Pupovčev zov koji nudi suradnju koja je Plenkoviću iznimno važna u kreiranju stabilne Vlade jer, bez obzira na to kako bi Pupovac participirao, to bi imalo blagotvoran utjecaj na smirivanje tenzija i prekid podjela u društvu, ali još veći vanjskopolitički efekt. Sav onaj negativni naboj koji je hrvatska intelektualna ljevica preuveličavanjima i teorijama zavjere uspješno širila i po Europi, pri čemu je Hasanbegović bio žrtva “pretjeranog granatiranja”, s podrškom Pupovca pretvorio bi se u toliko potrebne pozitivne vibracije o kojima ovisi gospodarstvo. Naravno, sve se to može i bez Pupovca, ali uz više rasipanja energije.
Koja je to ministarska izjava ili potez koji diskvalificiraju Hasanbegovića? Zašto je on koji je rekao da “ustaški zločini predstavljaju najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda” simbol revizionizma i neprihvatljiv Pupovcu!? Zašto bi Hasanbegović bio sporan čak i da je kao 20-godišnjak stvarno snimljen s ustaškom kapom na splitskoj rivi. Aleksandar Vučić u srpskom je parlamentu rekao: “Ako nam ubiju jednog Srbina, ubit ćemo sto muslimana” pa je ipak postao srpski premijer i već godinama je Pupovčev politički intimus iako se tek lani, nakon 20 godina, ogradio da svatko može pogriješiti. Kao član Srpske radikalne stranke uoči Oluje u društvu Vojislava Šešelja patetičnim četnikovanjem u okupiranoj Glini, Vučić je držao tamošnje Srbe u lažnom uvjerenju kako će živjeti u Velikoj Srbiji govoreći im: “Nikada Srpska krajina i Glina neće biti Hrvatska”.
Ubrzo je te Srbe zadesila tragedija kojoj je Vučić i sam pridonio da bi danas s pozicije srbijanskog premijera uporno pokušavao tijek događaja prikazati drukčijim pa je i za posljednje obljetnice Oluje govorio: “Mnogo je srpskih očiju izvađeno i ušiju odsječeno (u Drugom svjetskom ratu), ali su Srbi odoljeli i zato im je trebala Oluja...”. Samo nekoliko dana nakon toga Pupovac se s njim sastao – opet uoči izbora, šesti put lani od listopada. Je li Vučić takvom retorikom, posve nekritički i bezuvjetno podoban sugovornik nekome tko se “ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom”!? Plenkoviću će biti teško iznaći diplomatsko rješenje za političke egoizme nauštrb Hrvatske, bilo da dolaze od Hasanbegovića, Pupovca ili Radina.
Marinko Jurasić a kakve to klipove podmeće Hasanbegović. Laž je da je Hrvatska birala premijera. Za početak takva funkcija ne pstoji u RH. Mogla bi birati možda Predsjednika Vlade RH ali ni to nismo birali već smo birali zastupnike u Sabor. Kako se može uopće uspoređivati četnikovanje Milorada Pupavca (samo se sjetite izjava o pokrštavanju 11 tisuća srpske djece 1992 godine i sl. ) s domoljubljem Zlatka Hasanbegovića. Uostalom kad smo kod simbola imamo slike na kojima se vidi ponosno poziranje Milorada Pupovca na okupiranom teritoriju RH uz simbole pod kojima je pobijeno i protjerano na tisuće stanovnika RH (ne samo Hrvata). Preferencijalni glasovi za ministr Hasanbegovića i Kovača govore da su birači zadovoljni njihovim radom (a ne da su birači maloumni kako vi implicirate u svom članku)