Luka Rajić ovih me je dana silno i vrlo osobno zadužio pa sam mu, susrevši ga, osobno i usmeno zahvalio. On je vrlo skromno odgovorio “hvala, nema na čemu”. No, itekako ima na čemu. Zato ću to ovdje učiniti i pismeno. Da, onaj Luka Rajić.
Već odavno nisam čuo muziciranje udvoje kakvo nam je prije dva tjedna u Lisinskom priuštilo dvoje norveških virtuoza, violinistica Vilde Frang i violončelist Truls Mørk. Ona, premda već ima trideset godina, na pozornici još uvijek izgleda poput neke nordijske vile koja se svako jutro umiva u gorskom vrelu života, a kosu joj češljaju krošnje stabala kroz koje leti. On, snažan muškarac čijim rukama ništa sitnije od violončela ne bi ni pristajalo. A zajedno, čarobnjaci pijevnih germanskih melodijskih linija i baršunaste boje zvuka koji, nježno odapinjan sa žica njihovih glazbala, nenametljivo i plemenito, a opet nezaustavljivo ispunjava koncertnu dvoranu. Svirali su savršeno usklađeno i precizno, profinjeno i produhovljeno.
Frang i Mørk bili su par kakav se samo poželjeti može za izvedbu Dvostrukog koncerta za violinu, violončelo i orkestar u a-molu Johannesa Brahmsa.
Nekad se učilo da je kultura nadgradnja, danas da je skupi višak, a ona je temelj društva
Luzernski simfonijski orkestar koji ih je pratio bio je na visini, kako i priliči kategoriji visoke europske kvalitete kojoj ovaj ansambl pripada. Pritom, u umjetnički se odnos između norveških solista i švicarskog orkestra ubacio i jedan Amerikanac, temperamentan i energičan šef-dirigent James Gaffigan. Pod njegovim je vodstvom orkestar bio stjenovito i sjenovito stanište za ono dvoje norveških vilenjaka, robusnog, ali nikad grubog zvuka.
U drugom dijelu te nedjeljne večeri slijedila je nova demonstracija univerzalnosti klasične glazbe, tog najljepšeg i najčudesnijeg čeda europske kulture. Američki je maestro svoj švicarski orkestar poveo širokim poljima raspjevane, a iza očiju uvijek pomalo i natmurene slavenske duše, predivno uglazbljene u Osmoj simfoniji velikog Čeha Antonina Dvořaka. A tek dodatak! Ista umjetnost, ista glazbala, a odjednom uzbudljiva promjena glazbenog krajolika u Rumunjskim plesovima mađarskog genija Bele Bartóka.
Na koktelu koji su organizirali poslije koncerta u predvorju Lisinskog, veleposlanik Švicarske Konfederacije Stefan Estermann i veleposlanica Kraljevine Norveške Astrid Versto blistali su od zadovoljstva i ponosa zbog nastupa glazbenika iz njihovih zemalja, baš kao i ravnatelj Koncertne direkcije Zagreb koja je bila organizator koncerta za pamćenje.
Upravo zbog takvih koncerata izgrađena je 1973. godine Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, a sljedeće godine u njoj pokrenut pretplatnički ciklus Svijet glazbe. Bio bi to čitav jedan mali leksikon najvećih hrvatskih i svjetskih glazbeničkih imena kada bismo ispisali tko je sve unutar tog ciklusa u protekla četiri desetljeća nastupao u Zagrebu. Ali, današnji Zagreb u današnjoj Hrvatskoj za taj ciklus više nema novca. Svijet glazbe postoji još samo u tragovima i ponekom koncertu, poput ovog, koji se održi pod tim naslovom. I tu na scenu stupa Luka Rajić. Da, onaj Luka Rajić, upamćen kao jedan od tajkuna rođenih u vrijeme sumnjivih pretvorbi, onaj koji je za svoje ekstravagantno glamurozno vjenčanje svojedobno zakupio i bakljama osvijetlio dubrovačke zidine. Sve su to bile stvari koje su i meni prve padale na pamet na spomen njegova imena. Zapravo, ima još jedna slika koju sam vezao uz njegovo ime: veliko parkiralište Dukata na istočnoj zagrebačkoj periferiji, pokraj kojeg sam često prolazio, na kojem bi noću vozila te tvrtke bila složena i postrojena u zadivljujućem redu, po veličini i vrsti. Ma baš kao u Švicarskoj, u zemlji u koju je Luka Rajić jednog dana otišao bježeći od tko zna čega i koga. Za hrvatske medije, a osobito one koje najviše zanimaju glamurozni hohštapleraji, kao da je u zemlju propao.
Lura grupa, i Luka Rajić osobno, u Hrvatsku su se sada vratili časteći publiku muziciranjem orkestra iz Luzerna, a usput i slatkim zalogajima iz stare ženevske tvornice čokolade Favarger.
Gospodin Rajić prvi je put, kako sam kaže, na koncertu luzernskih simfoničara bio prije osam godina, na velikom ljetnom festivalu u Luzernu. “Iznimno mi je drago, kao ljubitelju klasične glazbe, što sam sa zagrebačkom publikom mogao podijeliti ovaj neponovljiv glazbeni doživljaj”, rekao je nakon koncerta u Lisinskom. Bez njegove izdašne financijske potpore, tog koncerta u Zagrebu ne bi bilo, a hrvatska bi se kultura za još jedan korak udaljila od velikog svijeta velike glazbe. Eto, zato javno zahvaljujem Luki Rajiću i reklamiram u ovom tekstu njegove tvrtke jer je zadužio ne samo mene i ostale koji su u tom koncertu uživali nego i ovaj važan reprezentativan oblik glazbene kulture u Hrvatskoj. Hvalim ga da bih ga ohrabrio da nastavi na ovaj plemeniti način vraćati dug društvu, a taj dug ima svatko na svijetu tko zgrće veliki profit.
Za razliku od gospodina Rajića, koji daje svoj novac, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić troši moj i vaš. Ali, mogao ga je potrošiti i na nešto drugo, a ne na novi koncertni klavir Steinway za Lisinski. Zašto nam takav klavir treba? Zato da bi i mladi Aljoša Jurinić i veliki Ivo Pogorelić imali na čemu svirati, a da se Zagreb i Hrvatska ne srame. Gradonačelnik je obećao da stiže još jedan Steinway. No, Grad Zagreb je u proteklih dvadeset godina već razaslao na desetke novih pijanina po malim i siromašnim mjestima hrvatske provincije zato što je Milan Bandić bio najvjerniji pokrovitelj plemenite prosvjetiteljske akcije oglazbljivanja Hrvatske na inicijativu Šime Šimatovića.
Nekada se učilo da je kultura nadgradnja, danas da je preskupi luksuz, a kultura je zapravo temelj društva. Ono po čemu vrijedimo. Sve drugo će proći i nestati. A zahvalnost je, uvjeren sam, i dalje najbolji poticaj onima koji mogu, bilo svoj, bilo naš novac u to ulagati. Kupite novi klavir nekoj školi, sponzorirajte vrijedan koncert ili festival pa ću i vas na sva usta hvaliti i zahvaljivati vam.
>> Imali su kalendar, jeli s tanjura i žrtvovali ljude
