Po mom sudu, tko god epohu koja je iznjedrila katedralu u Chartresu, koja je “izumila” parlament i sveučilište, naziva mračnom, ili je mentalno retardiran ili je velika neznalica. Ovo su riječi medijevalista, pokojnog Warrena Hollistera, koji se tom prigodom osvrnuo na sintagmu “mračni srednji vijek”. Danas, nošen tom etiketom opskurnosti, u govoru prosječnog čovjeka sve nazadno, neljudsko subcivilizacijsko biva nazivano “povratkom u srednji vijek”.
Ovom Hollisterovu znanstvenom argumentu protiv “mračnog srednjeg vijeka” treba dodati i moralni: S kojim pravom mi, suvremenici dvadesetog stoljeća, možemo bilo koje razdoblje ljudske povijesti nazivati mračnim, “mi” koji smo stvorili dva najveća pokolja u ljudskoj povijesti i dva opskurna totalitarizma, “mi” koji smo svjedočili holokaustu, Jasenovcu, Bleiburgu i Golom otoku, koji smo vidjeli pred svojim pragom Vukovar i Srebrenicu, koji smo iz ugodnih naslonjača odgledali pokolj u Ruandi i stotine sličnih?
Potrebna je golema doza kako znanstvene tako i ljudske buršikoznosti i ideološke zaslijepljenosti da bismo bilo koje razdoblje ljudske povijesti smatrali mračnijim od našega, u kojem, unatoč svekolikom napretku, pred našim očima svake godine milijuni djece umiru od gladi, dok se “mi” divimo humanitarnoj pozi Angeline Jolie koja preko tuđe patnje i jada glanca vlastiti imidž, gdje je humanitarno djelovanje cinično pokrivalo za sustavno nečinjenje.
Kako se stišava euforija nakon oslobađanja generala Markača i Gotovine, samim time i Hrvatske, od “zločinačkog pothvata”, ponovno dižu glave njihovi progonitelji i pakiranti, od političara preko novinara do tzv. nevladinih udruga koji su u svemu tome, izravno ili neizravno, bili servis tužiteljice Carle del Ponte, i nastavljaju mantru o “mračnom Tuđmanovu režimu”, u “mračnom dijelu prošlosti”, kako je to u nedjelju na HTV-u više puta provukao ugledni novinar, istraživač i moralna vertikala Gordan Malić. Eto, Gotovina je ipak okej, ali Tuđman…
Kao i u slučaju stereotipa o “mračnom srednjem vijeku” koji je postao dio svakidašnjeg govora, “oni” su u dobrom dijelu ljudima uspjeli utuviti u glavu “mračne devedesete”, kojima Balašević u jednoj pjesmi i psuje na tragu teze o “konglomeratima loših politika”. No što je i tko u tim devedesetima bilo mračno? Razoružana zemlja, pod embargom, napadnuta, stotine tisuća prognanih i izbjeglih, dok u isto vrijeme Erasmus Gilda i Vesna Pusić usred Zagreba već sravnjuju krivnju za rat, što poslije postaje platforma tužiteljice Del Ponte; od Ferala do Novog lista i Stojedinice dere se po tom istom “mračnom režimu”, a da nikome ne pada dlaka s glave, štoviše mnogi od “njih” u materijalnom i svakom drugom smislu profitiraju.
Cinično je zapravo da vrijeme porađanja demokratskih institucija i slobode govora, unatoč ratu i svemu što rat nosi, biva stalno etiketirano mračnim, dok isto ne vrijedi za razdoblje prije toga, razdoblje Jugoslavije, jednog tipičnog totalitarnog režima čija su se djeca najednom sjetila da postoje ljudska prava, pa nahrlila u nevladine udruge, u proizvodnju medija i istina, sve ono što samo do prije nekoliko godina ne bi mogli da nije nastupilo to “mračno razdoblje Tuđmanova režima”.
Kao i u slučaju srednjega vijeka, potrebna je veoma jaka doza kako znanstvene tako i ljudske i novinarske buršikoznosti i ideološke zadojenosti da djeca jednog uistinu mračnog režima bilo koje razdoblje povijesti, uključujući hrvatski oslobodilački rat za nezavisnost, smatraju mračnim. To je razdoblje svakako imalo svojih manje slavnih strana (nekome metak, nekome imetak). No jesu li dvijetisućite, s vladavinom Mesića i Sanadera, dostojne svjetlijih boja – od medijskih sloboda, preko lopovluka do puzajuće međunarodne politike – od devedesetih?
U povijesti nema definitivnosti, već stalno propitivanje, no lakoća s kojom “neki” određene povijesne epohe ili bližu prošlost nazivaju mračnima budi ozbiljne sumnje da je u svemu tome mračan tek njihov pogled. Da je više sreće, a manje (samo)mržnje ili ideološke zaslijepljenosti, taj bi pogled, kako u “mračnim” Tuđmanovim devedesetima tako i u “mračnom” srednjem vijeku, mogao vidjeti bar zeru korisnoga i poticajnoga za neveselu sadašnjost.
Za početak, zar nije srednjovjekovni sustav oporezivanja bio humaniji od Linićeva, zar se ništa ne može naučiti od vlade nacionalnog jedinstva iz “mračnih” devedesetih?
sve ok ali sto je bilo sa Dujmovicem?