Hrvatski veslački savez objavio je nedavno tužnu fotografiju sa zagrebačkog Jaruna. Veslači prije treninga čiste regatnu stazu koja sve više nalikuje močvari. Lopoči i lokvanji blokiraju cijelu stazu! A mi imamo braću Sinković, veslački par koji rastura po svijetu, dok u Zagrebu nema primjereno mjesto za trening. I onda za sebe volimo kazati da smo sportska velesila. Jesmo, zahvaljujući sportašima, a ne sustavu koji ih prati. Sjetimo se samo Kostelića, što bi oni napravili da u prvome redu nije bilo obiteljskog borbenog duha i inata? Neki bi rekli, luđaštva u pozitivnome smislu. Ili kakve smo imali i imamo atletičare, a gdje nam je jedna prava atletska dvorana?! Ili gimnastička? Puno se priča, a radi se jako malo ili ništa. No ograničimo se na loptačke sportove. U rukometu smo, što se tiče reprezentacije, osvojili sve što se dalo osvojiti, a i dalje smo u vrhu i redovno osvajamo medalje. Sve to, i onda Svjetsko prvenstvo, potaknulo je izgradnju sportskih dvorana u Zagrebu, Splitu, Zadru, Poreču, Varaždinu i Osijeku. Gradovima su donijele dimenziju više. Izgrađeno je još nekoliko srednje velikih sportskih dvorana.
Ali odakle početi ako se bacimo na nogomet? Mi smo nogometna nacija, europski Brazil, svašta si tepamo, rezultatski s pravom, jer smo od 1994. stalno prisutni na velikim reprezentativnim natjecanjima, brončani 1998. u Francuskoj, viceprvaci svijeta u Rusiji 2018., Dinamo konstantno 15 godina u Ligi prvaka ili Europskoj ligi... Ali infrastruktura ne postoji. Posljednji moderan stadion izgrađen je davno, 1979. u Splitu, a i on vapi za detaljnom obnovom. Od samostalnosti Hrvatske napravljen je mali stadion u Puli koji je već danas također zastario, te nogometni stadion/kamp Rujevica s jednom natkrivenom tribinom u Rijeci. Oba stadiona imaju kapacitet manji od 10.000 i nisu adekvatni ni za kakvu veću utakmicu.
I onda se dogodi da Mađari u Osijeku grade prvi, pravi suvremeni stadion za 12.800 gledatelja, sa svim mogućim komforom, od potpune natkrivenosti do svih ostalih sadržaja. I to na našu sramotu gradi praktički mađarska vlada. Hvala Mađarima!
Zagreb i Maksimir posebna su pak priča. Ionako loše stanje potres je do kraja dotukao i učinio maksimirski istok i jug neuporabljivim. O komforu ni govora, ni krova ni poštenog zahoda, otpadaju dijelovi tribina, prozori... Sad je tome kraj. Stadion je zatvoren i Zagreb je jedina metropola EU bez stadiona. Grad čija je reprezentacija viceprvak svijeta, a klub stalni sudionik Europske lige ili Lige prvaka. I to je to od hrvatske nogometne infrastrukture.
Stadioni danas nisu samo četiri tribine. Oni su i muzej i restoran i dječji vrtić i šoping-centar, simbol grada i mjesto gdje te turistički vodič nakon katedrale i glavnog trga svugdje u Europi prvo odvede. A kod nas te do stadiona sramota i strah turista odvesti. Kako to rade drugi? Ostavit ću po strani velike europske nacije s bogatom nogometnom tradicijom, rezultatima, ekonomijom i stanovništvom – Njemačku, Englesku, Francusku, Španjolsku i Italiju. To je svijet za sebe. Ostavit ću po strani i veličinom manje, ali bogatstvom i nogometnom tradicijom velike zemlje poput Belgije, Nizozemske ili Portugala. Ostavit ću po strani i Poljsku i Rusiju koje nemaju nikakve rezultate ni pretjerane kvalitete, ali su ogromne države i nacije, pa su izgradile desetke modernih stadiona. Uzet ću za primjer Austriju, Sloveniju, Mađarsku, Rumunjsku, Slovačku i Albaniju. Koliko su koštali i za koliko su izgrađeni stadioni u Beču, Ljubljani, Budimpešti, Bukureštu, Bratislavi i Tirani. U nekim gradovima poput Beča i Budimpešte i više njih. S time da su sve države i gradovi gradili i u provinciji, pa imate moderne stadione u Salzburgu, St. Pöltenu, Celju, Debrecenu, Fehervaru, Dunajskoj Stredi, Cluju...
Ako se pogledaju cijene, prosječni stadion u Mađarskoj od 25.000 mjesta, kakav bi bio idealan za Zagreb, koštao je manje od sljemenske žičare, a potreba je za njim daleko veća od puno preplaćene žičare. Stadion je nužda, a ne luksuz. To je shvatio Orbán koji gradi stadion u svakome selu, to su skužili Rumunji, čak i antinogometne nacije poput Albanaca i Slovenaca. Mi se možemo sramiti svoje infrastrukture. Jer grad bez katedrale, kazališta i stadiona nije grad!
Da su svi ti cendravci umjesto tugaljivih riječi zasukali rukave, stadion bi već bio dovršen. Ali, lakše je sjediti doma na kauču i promatrati!