U prastaroj uzrečici “neka se provodi pravda pa makar propao svijet” šokantno je, a potpuno logično pitanje: na čemu to počiva ovaj svijet kada bi ga u propast odvelo provođenje pravde. Koliko je duboko u njega utisnuto maliciozno bratoubilaštvo da ne može otrpjeti ispravnost, da se u kompromisima sa zlom doveo do ruba u kojem se sve može opravdati sljedećim kompromisom. U banalnosti zla leži funkcija njegove prihvatljivosti, a ono esencijalno što bi nas trebalo dijeliti od kaosa nije ništa drugo nego sjena našeg unutrašnjeg kaosa s kojim smo sklopili pakt. Neka se provodi pravda pa makar propao svijet urlik je nemoći, završni vapaj koji odjekuje eonima i nikada njegova jeka neće prestati postojati u istovremenom gubitku obraza. Nedavno je ispalo da pravosudna tijela podižu optužnicu protiv Luke Modrića, kapetana hrvatske nogometne reprezentacije, zato što je lagao sudu svoje države. Odmah su se uskovitlale nacionalne fatamorgane u obranu Modrića jer, kao, to je zavjera jugoslavenista koja udara baš uoči Svjetskog nogometnog prvenstva zbog čega će Modrić odbiti nastup pa je to bio i atak na sve ono što reprezentacija i Modrić kao kapetan predstavljaju, dakle Hrvatsku.
To posljedično znači da optužiti nekog što je lagao na sudu države čiju sportsku momčad predvodi predstavlja veleizdaju, a samo laganje je domoljublje višeg interesa koje iz uske simetrije pravde ne možemo razaznati. Gađenje. Samo prijezir i gađenje čovjek iskreno može osjetiti u takvom ponižavanju pravde, silovanju Hrvatske, u svojatanju zemlje da bi se njezinom zastavom pokrila otvorena raka, masovna grobnica i blatno grotlo u koje smo pobacali i smisao i ponos i vjerodostojnost i integritet četiri milijuna ljudi. Ne vidim ama baš nikakvog razloga ako je bilo tko, pa i Luka Modrić, asistirao ili sudjelovao na bilo koji način u zakonski spornima duplim pasovima, da netko takav ne bude podvrgnut utvrđivanju krivice. Za pravdu ne može biti nepovoljnijeg trenutka od nepravde. Za mene Hrvatsku i hrvatski nogomet ne predstavljaju ni Luka Modrić ni Josip Šimunić koji, uzgred, za tu istu Hrvatsku nikada nisu igrali a da nisu bili plaćeni. Za mene su hrvatskom nogometu i Hrvatskoj u sjedinjavanju zajedničke ljepote daleko više dali malonogometni Štef Pavlic, Bajza, Samovojska i Ćosić. Moja Hrvatska nije Mamić koji je odlučio naplatiti Dinamo. Moja Hrvatska je moj tata koji me kao klinca učlanio u Dinamo premda ovaj tada nije već 15 godina bio prvak države, ali je tata u nešto vjerovao i nešto volio. Moja Hrvatska nisu ni premijeri, ni predsjednici/e, ni Bandić, Dalićka, ni HDZ, ni SDP, saborska menza, ni Vrhovni, ni Ustavni sud, HAZU, protokoli i službeni automobili. Moja Hrvatska su ljudi koji ustaju svakog dana, odlaze na posao, šutke vuku cijelu tu kamarilu na svojim leđima do sljedećeg dana i ostaju ovdje premda znaju da to nema nikakvog smisla i da nemaju nikakve šanse. Moja Hrvatska nisu oni koji traže privilegij u njoj. Moja Hrvatska su oni koji se trajno suočavaju sa svojom obavezom za nju. U mojoj Hrvatskoj katolici, pravoslavci, muslimani, protestanti, Židovi ne vjeruju u Boga. U mojoj Hrvatskoj Bog vjeruje u njih.
Moja Hrvatska nije Agrokor. Moja Hrvatska je miris doručka za svako dijete. Moja Hrvatska nije dim tamjana praktičnih vjernika. Moja Hrvatska je nepraktična i bezuvjetna ljubav. Moja Hrvatska nisu Thompsonova opstipacijska nadimanja, nacistički marš Savskom na Rakićku, horor Jasenovca i mrak Jazovke, šator u Savskoj i trajna komemoracija. Moja Hrvatska je Vaniština dostojanstvena plahost, zaljubljeni par na ulici, nenatkriveno zvjezdano nebo, život kao ideologija. Moja Hrvatska nije Crnoja. Moja Hrvatska je Fred Matić. Moja Hrvatska nisu beskućnici. U mojoj Hrvatskoj beskućništvo jednostavno ne stanuje. Moja Hrvatska ne strepi od moćnih. U mojoj Hrvatskoj moć strepi da se ne odmetne i ne osili. Moja Hrvatska nisu ni Tito ni Tuđman. Moja Hrvatska je Krleža. Moja Hrvatska nije kapital što vlada nad čovjekom. U mojoj Hrvatskoj čovjek je kapital. Moja Hrvatska nije ona koja svoje kritičare proglašava mrziteljima. Moja Hrvatska je ona koja ih proglašava misliteljima. Moja Hrvatska nije egzodus. Moja Hrvatska su i oni koje su natjerali da odu. Moja Hrvatska nije ona gdje se zdravlje i znanje najskuplje naplaćuju. Moja Hrvatska zna da zdravlje mora biti besplatno. Moja Hrvatska ne progoni imigrante. U mojoj smo Hrvatskoj svi odnekud došli. Moja Hrvatska nije vijeće za suočavanje s prošlošću. U mojoj Hrvatskoj nema posrednika u suočavanju s vlastitom savješću. Moja Hrvatska nisu Srbi i Romi koji gledaju u pod. Moja Hrvatska su Hrvati koji čine sve da Srbi i Romi gledaju uspravno i ponosno. Moja Hrvatska nisu starci ostavljeni bez struje i sa 600 kuna penzije mjesečno. Moja Hrvatska je dostojanstvena starost koja zna zašto i za što je radila i za koga je uložila svoje godine. Moja Hrvatska nije azil za zločince.
Moja Hrvatska je domovina dobrog. Moja Hrvatska nije građanski odgoj. Moja Hrvatska jest građanski odgojena. Moja Hrvatska nije granicom ograđen kifl neznatnosti. Moja Hrvatska je bezgranična sloboda gigantskog duha. Moja Hrvatska danas nije. Ali moja Hrvatska sutra jednostavno mora biti. Čak i ako optuženi krivokletnik Luka Modrić ne bude igrao za nju.
Modrić je učinio više za ugled Hrvatske nego svi političari! On igra s ponosom za Hrvatsku . Njemu reprezentacija ne treba. Reprezentaciji treba Modrić.